Do kada će se Republika Hrvatska ispričavati zločincima?
Nije li konačno vrijeme da se prvo Irinej počne prati i to ni manje ni više, već pod vodopadom Krke, najmanje nekoliko godina uz tisuće tona sapuna, pred hrvatskim narodom, pred tisućama Srba koji su odbili biti sudionici zločina i sačuvali pravo cijelome srpskom narodu na civilizacijsku šansu bar u dalekoj budućnosti, braneći svoju Hrvatsku od toga zla?
Povodom imenovanja ministra Zlatka Hasanbegovića posebnim izaslanikom predsjednice Republike otvorila se i javna i politička rasprava o značenju te Predsjedničine odluke.
Evo što o tome kaže zastupnik SDSS-a u Hrvatskom Saboru, Dragan Crnogorac: „Provokacija je bila i njegovo slanje na proslavu državnosti Srbije koju je u Zagrebu organizirala ambasada Srbije, a prisustvo u Pakracu je još veća zbog poznatih proustaških stavova hrvatskog ministra i događaja koji je vezan i za zasjedanje Sinoda SPC u Jasenovcu“.
Pa dodaje: „Hrvatska je prihvatila financiranje obnove zahvaljujući srpskim predstavnicima u Saboru. Nije Hrvatska novac dala zato što je htjela, već zato što su se naši zastupnici izborili za to jer je Vladičanski dvor godinama propadao“.
Kako tumačiti ovakav stav mladog Srbina u Hrvatskoj?
Najbolje s pozicija elementarnih činjenica, koje određuju poziciju s koje on govori, kako bi se moglo relevantno i objektivno zauzeti stajalište o vrijednosti njegovih riječi.
Jer, jedino tako se može – ne biti on.
A to je nužno svakome tko drži do sebe.
Pa pogledajmo.
U agresiji Srbije u kojoj je sudjelovalo gotovo kompletno članstvo SDSS-a, po nekim informacijama i otac i sva rodbina Dragana Crnogorca, koji su milošću Republike Hrvatske abolirani od kaznenog progona, u Hrvatskoj je na okupiranim područjima i na crtama bojišnice od Konavala do Vukovara uništeno 65 župnih crkvi, pedeset i jedna ostala crkva, 88 kapelica, 66 župnih kuća i dvorana, 7 samostana, 15 groblja, 88 križeva na otvorenom. Ubijeno je oko 15 tisuća ljudi, silovano preko tri tisuće žena, prognano oko trista tisuća ljudi, a uništeno, oštećeno i opljačkano stotine tisuća objekata, što privatnoga što državnoga vlasništva. Ukupna izravna šteta procijenjena je na 60 milijardi Eura.
Tisuće su ljudi bile u logorima izloženi najtežim mogućim zvjerstvima i mučenjima, pri čemu su mnogi od njih mjesecima i godinama služili kao roblje diljem Srbije.
Iz Vojvodine je protjerano oko 40 tisuća Hrvata.
„Rukopis“iste politike u Bosni i Hercegovini, preciznije na području današnje Republike Srpske, prema riječima kardinala Puljića izgleda ovako:
„Prema crkvenim statističkim podatcima, s prostora koji danas obuhvaća bosanskohercegovački entitet Republika Srpska nasilno je protjerano iz svojih domova oko 140 000 katolika. Tako je npr. u 15 župa Derventskog dekanata prije rata živjelo gotovo 50 000 katolika koji su tijekom rata u golemoj većini protjerani pa ih je nakon rata ostalo tek oko hiljadu.“
Kardinal zatim poimenice navodi ubojstva svećenika, njihovih obitelji, časnih sestara, rušenja objekata tijekom rata, te nakon rata, pod vlašću Republike Srpske.
U Banja Luci je bez ikakvih ratnih sukoba ubijeno 122 katolika, u Prijedoru 151 katolik sa župnikom Tomislavom Matanovićem i njegovim roditeljima. U Presači kod Banja Luke ubijen je župnik i čuvar biskupijskog svetišta sv. Terezije od djeteta Isusa, Filip Lukenda, te časna sestra Cecilija Grgić. Ubijeni su svećenici Ratko Grgić,Ivan Grgić, Petar Jurendić, Marko Šalić, Alojzije Atlija, a osobite torture u logorima doživjeli su župnici Zvonimir Matijević, Stipo Šošić, Ilija Arlović, Ivan Franjić i Jozo Puškarić. U lipnju 1995. godine su pripadnici Srpske policije i vojske provalili u samostanske sobe redovnica Družbe Klanjateljica Krvi Kristove, te se cijelu noć iživljavali nad tamošnjim redovnicama.
Patrijarh Irinej u Banja Luci u siječnju 2016. godine, govori: „Danas Republika Srpska, utemeljena na istini Božjoj, na pravdi Božjoj, slavi svoj rođendan, veliki dan, ne samo za vas, braćo i sestre, veliki dan za ceo srpski narod…. Znamo mi danas da, kao što su nekada fariseji škrgutali zubima na arhiđakona Stefana kada im je prigovorio istinu, Božiju istinu, i danas mnogi škrgući zubima na Republiku Srpsku, ali uzalud im to škrgutanje. Ako Gospod blagoslovi narod, naslednike onih koji su položili živote svoje, i ova Republika je postavljena na krvi svetih mučenika, na kostima svetih mučenika, a sve što je postavljeno na pravdi, na istini, na krvi za pravdom i za ime Božje, to je večno i neprolazno“.
Ni jednom jedinom riječju nije spomenuo zlodjela u temeljima države čiji rođendan slavi i veliča kao „istinu Božju“.
Irinej jučer u Pakracu govori o strašnim zločinima nad srpskim narodom, ističe kako nisu bili dovoljni kamioni pa su uveli i željeznicu da ih mogu voditi na stratišta, govori o uništenim i zapaljenim sakralnim objektima, ukratko – govori isključivo i samo o progonu Srba.
I laže u oči i pred očima cijeloga hrvatskoga naroda.
I, pred izaslanikom predsjednice Republike.
Čime iskazuje nepoštovanje i prijezir prema narodu, Predsjednici, time i državi Hrvatskoj.
Ni jednom jedinom riječju nije spomenuo zvjerstva svojih sunarodnjaka oko Pakraca i u tom djelu Hrvatske. Niti uopće. Nije našao potrebnim bar u ime svećenika SPC reći riječi kajanja. A imao bi zašto. Evo primjera njihovog govora tijekom rata.
Episkop Nikanor: „Tamo gdje se prospe srpska krv i gdje padnu srpske kosti to mora biti srpska zemlja.”
Patrijarh SPC-a Pavle je tražio odvajanje „srpskih oblasti“ iz Hrvatske. U studenom 1991. godine patrijarh šalje otvoreno pismo britanskom lordu Carringtonu predsjedniku Međunarodne mirovne konferencije o Jugoslaviji, s osnovnom porukom: „Srbi ne mogu živjeti sa Hrvatima ni u kakvoj državi. Ni u kakvoj Hrvatskoj.”
Sinod SPC-a u prosincu 1992. godine, o logorima o kojima je već tada cijeli svijet sve znao kaže: „U ime pravde Božje, na osnovu svjedočenja naše subraće arhijereja i drugih pouzdanih svjedočenja, izjavljujemo sa punom moralnom odgovornošću da takvih logora u Republici Srpskoj, kao ni u Srpskim Krajinama, niti je bilo niti ima.”
Kako suočeni s ovim informacijama uopće imati bilo kakav ljudski odnos prema tim ljudima?
Kako bilo što vjerovati Irineju?
Nikako.
I, onda Crnogorac kaže da se Hasanbegović pokušao “oprati od ustaške ideologije, ali nije priznao da je pogrešio, niti se ikada izjasnio protiv NDH i ustaša. Zato kad ga vidim odmah pomislim na ustaše“.
Crnogorcu nije jasno zbog svega – zašto Srbija šuti?
Primjetno je da se u svojim istupima, Crnogorac kao službeni zastupnik u Hrvatskom Saboru, spominjući „provokaciju u ambasadi Srbije“, ali i ovim pozivom Srbiji, ponaša kao zastupnik Srbije a ne hrvatski političar, čime eksplicitno poručuje da ne priznanje suverenitet naroda i države u kojoj djeluje.
To bi samo po sebi bilo dovoljno svugdje u svijetu za trenutni opoziv sa svih političkih i javnih funkcija.
Ako ne i za kazneno procesuiranje.
Da vidimo moralnu dimenziju njegovih poruka.
Zašto bi se bilo tko „prao“, makar bio i najveći razbojnik, ubojica i nečovjek pred ljudima koji baštine, prešućuju i slijede nedjela koja sam naveo?
Nije li konačno vrijeme da se prvo Irinej počne prati i to ni manje ni više, već pod vodopadom Krke, najmanje nekoliko godina uz tisuće tona sapuna, pred hrvatskim narodom, pred tisućama Srba koji su odbili biti sudionici zločina i sačuvali pravo cijelome srpskom narodu na civilizacijsku šansu bar u dalekoj budućnosti, braneći svoju Hrvatsku od toga zla?
I pred cijelim čovječanstvom, jer cijeli svijet je svjedočio tom zlu.
I presudio mu službeno na ICJ.
Crnogorac na valu kampanje bijednika u Hrvatskoj, koji ne poštuju ni minimum golih elementarnih ljudskih normi, pokušava problematizirati ministra Hasanbegovića, pokušava problematizirati legitimitet odlučivanja predsjednice Republike u Hrvatskoj, ali i otvoreno zaziva intervencionizam Republike Srbije.
I još se hvali da je on i slični natjerao Republiku Hrvatsku na izdvajanje deset milijuna kuna za obnovu pravoslavnog manastira, polazeći od toga da „ona nije htjela“.
Je li politički mudro tolerirati takve ispade, takve ideje, takve namjere u samome srcu Hrvatske i u hrvatskim državnim institucijama?
Nikako nije.
Jer, Hrvatska nikada takvim ponašanjem neće ništa dobiti.
Samo nevolju, sve veću, što se više i dosljednije bude tako ponašala.
Nitko na taj način nikada u povijesti nije preodgojio nikoga.
Zbog toga, iako razumijem zašto je to uradila, predsjednica Republike nikako nije smjela nikoga poslati kao svoga izaslanika u Pakrac. Veliki je, vrlo veliki, znak državne i ljudske milosti uopće takvim ljudima dopustiti slobodan ulazak u Hrvatsku.
Jer definitivno ni jednu civilizacijsku, političku i običnu ljudsku nakanu ti ljudi ne razumiju. Sve što nosi ljudski i civilizacijski biljeg oni jednostavno smatraju – slabošću.
A država ne smije neprijateljima pokazivati slabost.
Autor: Marko Ljubić/dnevno.hr
