GJENERO-OSTOJIĆ JE, UZ MILANOVIĆA, DONIO NAJVIšE ŠTETE: Za njim se u Ministarstvu ‘policije’ vuku dva opasna repa
Za vladavinom Ostojića u Ministarstvu ‘policije’ vuku se dva opasna repa – Tijesno uz Milanovića probija se još jedno ime, po štetnosti djelovanja sa svojim je šefom uglavnom posve „poravnat“, njegov šef represivnog aparata – Ranko Ostojić
Povodom obljetnica prošle vlade – prvih stotinu dana, prve godine mandata, polovine mandata… – novinari su često postavljali isto pitanje: tko je najbolji, a tko najgori ministar u Vladi Zorana Milanovića. Na takvo pitanje obično je bilo teško odgovoriti, jer je u posve disfunkcionalnoj administraciji teško izdvojiti nekoga koga bi bilo moguće označiti kao „najboljeg“ u timu. Manje teško je obično bilo odgovoriti na pitanje tko je najgori, jer je, ipak, najveće probleme te administracije stvarao sam prvi čovjek kolektivnog tijela izvršne vlasti, dakle, Zoran Milanović.
Iako je neosporno da je Milanović bio glavni faktor neuspjeha administracije i ključni generator društvenih napetosti i problema u Hrvatskoj u prethodne četiri godine, kad danas gledamo na učinke i posljedice njegove administracije i društvenu regresiju, koju je ona u Hrvatskoj prouzročila, tijesno uz Milanovića probija se još jedno ime, po štetnosti djelovanja sa svojim je šefom uglavnom posve „poravnat“, njegov šef represivnog aparata – Ranko Ostojić.
Podrazumijeva se da je položaj ministra unutarnjih poslova u svakoj vladi posebno osjetljiv. To je jedno od „državnih ministarstava“, onih koja predstavljaju „vlast u pravom smislu riječi“, a uz ministarstvo obrane, financija i vanjskih poslova ono čini četverolist ključnih poluga vlasti. Ovo je ministarstvo i „osjetljivije“ od ostala tri „državna ministarstva“, jer ono daleko više zadire u prostor ljudskih prava. Ministarstvo unutarnjih poslova, u klasičnoj kontinentalnoj strukturi administracije, kakva je i hrvatska, jedino i u miru može sudjelovati u ograničavanju ljudskih prava državljana svoje zemlje i ima posebne ovlasti.
Zato je nužno da ono bude i pod posebnim društvenim nadzorom. U suvremenim društvima ključan je medijski nadzor, jer slobodni mediji u demokratskim društvima funkcioniraju kao svojevrsna kontrolna vlast. U ozbiljnim državama zato nije uobičajeno da se ministri unutarnjih poslova, dakle, ljudi koji kontroliraju zakonski i budžetski okvir djelovanja službi, koje mogu zadirati u slobode građana, regrutiraju među bivšim direktorima u medijskim korporacijama. Radi se o svojevrsnom riziku od uspostavljanja monopola nad kontrolom. Onaj tko kontrolira društvo, sam mora biti izložen kontroli, a ako je na bilo koji način povezan s „neinstitucionalnim kontrolorima“ društva, pojavljuje se rizik da će njegova moć izmicati nadzoru.
Realno važnija kontrola od one društvene unutarnja je stručna kontrola, koju obavljaju profesionalci unutar Ministarstva. Službe unutarnje kontrole u svim policijama svijeta važne su, moćne i samostalne službe, koje predvode ambiciozni profesionalci. Ambicija je tih profesionalaca kolegu uhvatiti u povredi dužnosti ili prekoračenju ovlasti, a ta je ambicija potaknuta željom za karijernim napretkom. U svim racionalno uređenim sustavima unutarnja kontrola mora biti neovisna, a ona nastoji uhvatiti u prekoračenju ili povredi dužnosti sve, od najnižih policijskih službenika, do najviše rangiranih policijskih upravljača.
Unutarnja kontrola mora biti autonomna služba, a nikako ne može biti dio „kabineta ministra“. Ako je, kao što je to bilo u Ostojićevu ministarstvu, unutarnja kontrola izravno podređena ministru, ona ne može biti kontrolna služba s „vlastitom ambicijom“, nego samo instrument povećavanja moći i dominacije ministra u odnosu na Policiju.
Osim pod društvenim i stručnim, Ministarstvo unutarnjih poslova mora biti i pod parlamentarnim nadzorom. U prošlom sazivu Sabora ni taj nadzor nije funkcionirao u pravom smislu riječi, jer je na rad parlamentarnog Odbora za unutarnji politiku i nacionalnu sigurnost dominantno utjecala vladajuća koalicija, sprečavajući bilo kakvu istragu prekoračenja ovlasti vladajućih, a pritom opozicijski predstavnici u tom parlamentarnom odboru nisu imali niti oslonca na neovisna stručna tijela. Nije djelovalo niti političko usmjeravanje ministarstva, koje se treba odvijati posredstvom Vijeća nacionalne sigurnosti, jer supredsjedatelji Vijeća, tadašnji predsjednik Republike i bivši premijer ovo radno tijelo, u pravilu, nisu sazivali.
Sada se za vladavinom Ranka Ostojića u „ministarstvu policije“ istovremeno vuku dva opasna repa. S jedne strane, novi ministar unutarnjih poslova Vlaho Orepić mora ubrzano razbijati međunarodnu izolaciju, u kojoj se, zbog Milanovićeve i Ostojićeve politike, našla hrvatska policija. Hrvatska u prošlom mandatu nije surađivala sa susjedima, a njene policijske snage na granicama su provodile Milanovićevu samovolju. Status besprizornoga u regiji teško je prevladati. Orepić je izgleda uspio steći elementarno povjerenje kolega u Austriji, Sloveniji, Makedoniji, Srbiji, a premijer i ministar Kovač „peglaju“ probleme s Mađarskom, kako bi se barem obnovio željeznički promet između dviju zemalja, što su ga mađarske vlasti prekinule zbog Ostojićevih incidenata, poput onog legendarnog upadanja vlaka punog migranata, pod policijskom pratnjom, bez dogovora, na teritorij susjedne države. To što je Ostojić radio tijekom migracijske krize serija je u konsolidiranoj demokraciji nezamislivih pogrešnih i dugoročno štetnih političkih odluka, ali koliko god one bile štetne i pogrešne, ne podliježu političkoj odgovornosti. Istina, radilo se o političkoj zlouporabi Policije, jer je vrhunac migracijske krize koincidirao s predizbornom kampanjom, a populističkim potezima, Milanovićevim i Ostojićevim antieuroinstitucionalizmom, prkošenjem susjedima, SDP je nastojao prikupljati političke bodove.
Prave zlouporabe represivnog aparata u ovakvim je okolnostima, u kojima onaj koji je Policiju zloupotrebljavao, ima monopol nad unutrašnjom stručnom kontrolom, moguće je razotkriti tek nakon smjene vlasti. Tek kad je Ostojić završio u opozicijskim klupama, progovaraju svjedoci koji znaju tko je, kada i kojim kanalima izdavao naredbe da Policija ograničava temeljna ljudska prava onih građana koje je režim smatrao neprijateljima. Upravo zato je neprihvatljivo da onaj tko je u prethodnom mandatu mogao biti u prilici zlouporabiti represivni aparat, iz opozicije preuzima posao „kontrolora“.
Na taj se način policijskim profesionalcima, koji znaju za te zlouporabe, i koji bi o njima bili spremni govoriti, šalje poruka kako su vinovnici tih zloupotreba još uvijek moćni, pa da je bolje šutjeti.
Jedno od klasičnih pitanja o ovom slučaju glasi: „a što bi se u konsolidiranoj demokraciji dogodilo s ministrom koji se tako koristio svojom moći?“. Odgovora na takvo pitanje, zapravo, nema. Naime, demokracija se uvijek zasniva na ograničenju vlasti i na međusobnoj kontroli konkurentskih ambicija. Kao što u demokratskom poretku nikakav Ranković nije moguć, tako nije moguć niti slučaj poput Ostojićeva. Ovaj je komforno živio pod Milanovićevim kišobranom, lišen bilo kakve demokratske kontrole i činio ono što je bilo drago njemu, ali prije svega njegovu gospodaru. I sad je najvjerniji lakej svoga gospodara u unutarstranačkom boju za preživljavanje, a protiv gazdinih protivnika bori se asocijacijama na svoju dojučerašnju moć u represivnom sustavu.
Dužnost zagovornika demokratskog poretka i demokratskih procedura donošenja odluka, u situaciji poput ove što je Hrvatska ima s Rankom Ostojićem, osnaživanje je i ohrabrivanje svjedoka njegovih zlouporaba i stvaranje takva sustava koji će onemogućiti bilo kakvu osvetu prema ljudima koji danas progovore o tome što se događalo u zapovjednom lancu zaštićenom povjerljivošću. Naime, ono za što se u ovom smislu sumnjiči Ostojića i njegove suradnike od povjerenja nisu politički propusti nego zlouporabe, koje se tretiraju kao teška kaznena djela, i to kaznena djela protiv temeljnih prava hrvatskih građana. Oni koji su spremni svjedočiti o tome moraju biti sigurni da neće biti izloženi osveti, i to niti danas, niti za koju godinu kad se provede naredna smjena vlasti.
Autor: Davor Gjenero/direktno.hr
