Jovanović, Jokić i kurikularna reforma
Uz dužno poštovanje, moram pitati javno odakle pravo i na temelju čega Jokiću polaziti od toga da je njegova reforma upravo ono što netko treba „za život“, prije svega jer to podrazumjeva da on zna točno što bi to i kakav trebao biti život u Hrvatskoj u budućnosti.
Može li prijedlog kurikularne reforme koji su javnoj raspravi danas otvorili ministar Šustar, voditelj projekta Jokić i potpredsjednik Vlade Karamarko, biti temeljno polazište za ozbiljnu reformu obrazovanja u Hrvatskoj? Jokić je naglasio : „Radi se na obrazovanju koje nije za kviz ili križaljke – nego za život“.
Uz dužno poštovanje, moram pitati javno odakle pravo i na temelju čega Jokiću polaziti od toga da je njegova reforma upravo ono što netko treba „za život“, prije svega jer to podrazumijeva da on zna točno što bi to i kakav trebao biti život u Hrvatskoj u budućnosti.
Nije li prije svega to za puno ozbiljniju raspravu od svake kurikularne reforme, jer su one, što god nosile u sebi, u funkciji toga – život.
Imamo li mi definirane ciljeve koje su sutra – život u Hrvatskoj?
Nemamo ništa izuzev floskula o tome da nam treba razvoj, reforme, promjene, zaokreti.
Floskule zbog toga, jer je sve što nosi ime cilj, ili mjerljivo ili laž.
A Hrvatska danas nema ni suglasne ciljeve ni – mjere.
Drugim riječima, nikakva kurikularna reforma separatno ne može biti valjana u ovome trenutku, jer je svaka uspješnost i valjanost promjena u Hrvatskoj, uvjetovana nužno cjelokupnim – promjenama.
Svaka reforma u organiziranom društvu mora imati zajedničko polazište u temeljima sveukupnih društvenih promjena i mora imati jedinstveni, mjerljivi i zajednički cilj.
Koji je to?
Nitko živ nema pojma.
Primjera radi, godinama se nameće nužnost uvođenja građanskog odgoja u škole, vode se polemike o sadržaju tog odgoja, a gotovo je zabranjeno postaviti pitanje – što mu je cilj.
O kakvom građanskom odgoju se može govoriti, ako je u Hrvatskoj domovinski ili nacionalni odgoj ili zanemaren ili ga se javno, politički pa čak i institucionalno doslovno – proganja kao zaostalost?
Radi li se o priči kako je žaba vidjela da potkivaju konje, pa podigla nogu?
Ali, uzmimo načelna pitanja.
Nije dovoljno reći da nam je potreba ozbiljnija integracija obrazovanja i gospodarstva, jer to samo po sebi ništa ne znači. To je kao otkriti da je moguće zagrijati vodu. S obzirom da je država u Hrvatskoj vlasnik i financijer obrazovanja, valjda bi joj kao razumnom vlasniku i investitoru moralo biti u interesu imati etapne i dugoročne mjerljive ciljeve, stupnjeve provjere, ocjenjivanja i vrednovanja, a prije svega imati jasan društveni cilj koji bi morao biti pozicioniranje Hrvatske i svih njenih potencijala u međunarodnom tržišnom okruženju. Ne, naravno bilo kakvo, već visoki udio u raspodjeli međunarodnih rezultata i na temelju toga – vrlo konkretnog razvoja Hrvatske.
Ljevica i njihovi mediji su zaurlali na signal, prije svih Željka Jovanovića, na dan rasprave o novoj Vladi da je navodno 450 stručnjaka radilo na tom kurikulumu.
To je bio najvažniji argument.
Upravo to bi morao biti zov na oprez, jer o Jovanovićevom vrednovanju pojma znanje i stručnosti nije moguće suditi izvan javne percpecije o njemu, kao političkog divljaka i primitivca.
Svatko tko je uistinu stručnjak morao bi se jako zabrinuti ako ga takav političar kvalificira stručnjakom.
Tko će valorizirati rezultate javne rasprave? Koji to autoriteti?
Autori kurikuluma svakako – ne bi smjeli. To bi bilo kao učeniku prepustiti ocjenu njegovog rada.
Da se vratimo na komplementarnost reformskih namjera.
Kamo Hrvatska ide i kojim razvojnim, industrijskim i uopće gospodarskim pravcem, jesmo li zauzeli politički stav hoćemo li budućnost graditi na gašenju vatre nezaposlenosti i filozofiji daj što daš, radi eliminacije golog siromaštva, ili ćemo pokušati izgraditi zemlju obrazovanih ljudi čiji će rad biti skup, zagarantiran kvalitet proizvoda i vrhunska ponuda?
Skup proizvod ima svoje tržište, a to podrazumijeva potrebnu razinu ugrađenog znanja i iskorištenosti komparativnih prednosti, pri čemu je naglasak na autentičnost vrhunski tržišni trend. Samo tu kvalitetu i vrijednost znanja ne bi smjeli kao do sada, matricom komunističke zaostavštine mjeriti i procjenjivati komiteti antifa arbitara, već – kupci.
Odnosno, u ime njih, međunarodno relevantna struka.
Jedino na temelju njihovoga znanja i analiza moguće je donijeti promišljenu odluku na nacionalnoj razini o raspoloživim potencijalima, detaljnoj analizi ponude i trendova potražnje na tržištima kojima smo usmjereni, dugoročnim očekivanjima i stanju konkurentnosti na tim tržištima.
Ništa od toga Hrvatska danas nema, ne bar sustavno urađeno u prepoznatljivoj cjelini kakvu bi morala imati – nacionalna politika i interesi. Ako prijedlog kurikuluma može egzaktno odgovoriti poljoprivredniku u Slavoniji, Lici, Dalmatinskom zaleđu, drvodjelcu u Lici ili Slavoniji, zagorskom vinogradaru ili poduzetniku u turizam, zagrebačkom obrtniku, mladom računalnom programeru, ekonomisti s hrvatskih ekonomskih fakulteta, studentima medicine ili fizike, kakvi su im izgledi u Hrvatskoj za desetak godina, onda je vrijedan ulaganja.
Bez toga je skup želja ili utopija, a utopija u državnoj politici ne smije stanovati.
Ako su jedine preferencije toga kurikuluma koliko Europa ili svijet traži specifičnih stručnjaka, onda je nužno reći da ima i bogatijih zemalja s daleko većim civilizacijskim obavezama, ali i globalnim interesima, koji svoje proračune trebaju ulagati u proizvodnju tih znanja.
Hrvatska jednostavno mora znati što hoće, da bi znala kako to postići, pa da bi izradila koristeći neupitna svjetska iskustva i znanja, modele i planove kojima se stiže do željenih ciljeva. Jer kurikulum bez ciljeva, a ciljevi bez mjerljivosti su – nastavak pijanog lumpovanja koje je ovaj narod tako skupo platio.
Prva reforma mora biti – prestanak lumpovanja. Do tada je sigurnije ulagati u znanje za kviz, jer kod Tarika se može zaraditi, nego u financiranje vještina i znanja koja će biti ovisna o političkoj procjeni Željka Jovanovića ili Vesne Teršelič.
Autor: Marko Ljubić/dnevno.hr
