Što prije ispraviti nepravdu Dežuloviću, Radmanu, Jovanoviću i drugim zaslužnim borcima za Veliku Srbiju!
Gospodina Borisa Jokića, kao čelnog čovjeka za izradu kurikuluma, ali i njegove suradnike može biti sram zbog popisa lektire, a na to bi trebao obratiti pozornost i ministar Predrag Šustar te njegovi pomoćnici.
Naime, Boris Dežulović nije uvršten u lektiru za gimnazije! Uvršteni su Ante Tomić, Zoran Ferić, Miljenko Jergović, Tatjana Gromača, Renato Baretić, čak su dodali Branimira Štulića, ali Dežulović je preskočen?! To samo pokazuje da čelni ljudi kurikuluma nisu pročitali kapitalna djela svjetske književnosti: Zločin i kazna, Crveno i crno te Rat i mir, a sve ih je napisao Dežulović na autohtonom jugoslavenskom jeziku kojim se govorilo nekoliko stoljeća prije nego se božanska Riječ utjelovila, a teksu poslije Dostojevski, Stendhal i Tolstoj pokrali Dežulovićeve naslove i izričaj.
No, on nije jedini zakinut. Tu su Vedrana Rudan, koja ljepotom rečenica i izraza nadmašuje Flauberta, i Miljenko Smoje na kojeg se zaista nema što dodati. Ono što se saznalo iz kurikulumskih kuloara jest i činjenica da Savo Štrbac nije uvršten u lektiru, jer se autori kurikularnih reformi nisu mogli dogovoriti hoće li ga smjestiti u hrvatsku ili stranu književnost. Naposljetku, iznimno plodan književnik, no nažalost teška zdravlja, zbog straha od kontroverzinije također nije na popisu, a radi se o Vojislavu Šešelju s opusom od preko 200 knjiga, a u užem krugu je također bio Vuk Drašković, no umjesto njega su odabrali Nedjeljka Fabria, odluka koju će mnogi tijekom javne rasprave sigurno preispitati.
Malo je znano da se pri odabiru stručnih skupina za izradu kurikuluma vodilo računa o zastupljivanju svih društvenih grupacija uključujući i nepismene. Nepismenih iznad deset godina je u Hrvatskoj, prema posljednjem popisu stanovništva, oko 0.8%. Teško je odrediti je li nepismenost nepoznavanje pisma, nemogućnost slaganja suvisle rečenice ili nerazumijevanje neke knjige i članka, ili sve troje, no svatko će se složiti da su ove tri navedene osobine apsolutno prisutne u ljudi koji su stavili svoj potpis (odnosno križić) za smjenu ministra kulture (Kulturnjaci 2016). Liberalno i raznovrsno stručno vodstvo za izradu kurikuluma je, stoga, poseglo i za tom skupinom, te je zasad poznato da je u izradi reforme sudjelovalo barem sedmero stubokom nepismenih s tog popisa.
Možda ipak za sve ovo treba odgovarati, kako bi rekla drugarica Antičević Marinović, “mastermajnd” Željko Jovanović, poznatiji javnosti kao “besniker” ili skraćeno “Močvara”. Ipak je to njegovo životno djelo – srozati hrvatski obrazovni sustav do kraja – stoga bi bilo neljudski u tome mu ne pomoći.
Dvije ideje Hrvatsku teško napuštaju: ideja jugoslavenstva zastupana po SAO Partiji i ideja vlade nacionalnog jedinstva, zapravo istovjetna prethodnoj, zastupana po MOST-u, još jednoj genijalnoj improvizaciji Budimira Lončara. Domoljubnoj koaliciji nema smisla odupirati se nastojanjima ovih dviju jugoslavenskih organizacija, već im se trebaju pridružiti na zajedničkom radu oživljavanja opančarske tvorevine na čelu s lažnim bravarom.
Možemo se samo nadati da će se Domoljubna koalicija opametiti te odmah ispraviti nepravdu učinjenu Dežuloviću, Rudan, Štrbcu i Šešelju, zaposliti još stubokom nepismenih iz Kulturnjaka 2016. u stručne odbore za izradbu kurikuluma te tako pomoći Željku Jovanoviću u ostvarenju njegova životnog djela.
Zaključno, ne bi trebalo smjenjivati labradorovca Radmana, jer, lako je nositi štafetu, no moramo imati ljudi koji će prenijeti novim naraštajima znanje kako primiti štafetu i moramo već jednom pristati na pozdrav: “Smrt fašizmu!” odgovarati s: “I tebi sinko!” jer to vrijeđa dostojanstvo partizana, antifašista, četnika, orjunaša i sličnih.
H. Krmpotić/hrsvijet.net
