Titu se, dok je bio živ, nitko nije usudio reći da smo – propali, da za otplatu dugova novca nema, da industrija radi samo gubitke, da uvozimo dvostruko više nego što izvozimo.

Jalnuški dilentantizam poražen u Ženevi

Poznato je da su Hrvati vrlo tolerantan narod, koji je u stanju sunarodnjacima oprostiti sve, osim uspjeha. Kad god netko digne glavu iznad prosječnosti, na njega se digne kuka i motika. Ili je lopov, ili je đubre. Ako nije on lopov, onda mu je ćaća.
Mate Rimac je imao sve preduvjete za neuspjeh u Hrvatskoj. Em je privatnik, mučko đubre kapitalističko. Em mu je tata Hercegovac, što u Svetoj Nedjelji pokraj Zagreba nije baš predobra preporuka. Em je mlad. Em nije član stranke niti partije, i nitko ga ne gura. Em se načinom razmišljanja ne uklapa u sredinu. Mate Rimac je još kao srednjoškolac registrirao nekoliko zanimljivih patenata, a tehnologiju električnih automobila je razvijao na svom starom BMW “kockici”, s kojim se na street raceu i driftu borio protiv nabrijanih pila sa sedamsto ili osamsto konja, i pobjeđivao ih. Dobar dio tehnologije je razvio sam, naročito kontrolne module koji su među većim problemima kod električnih automobila. Firmu je pokrenuo minimalnim sredstvima, privukao strane ulagače i poslovne partnere nudeći tek znanje i tehnologiju, unatoč opstrukcijama hrvatske birokracije. Patente je prestao predavati na patentni zavod – jer dok ih oni uspiju provesti kroz papire, već su zastarjeli. U svijetu brzog tehnološkog napretka država poput Hrvatske nije pomoć, ona je kočnica.
Unatoč tome, Rimac je krenuo od nule i bez ikakve podrške velikih proizvođača, vlade, institucija, u zemlji koja nema nikakvu tehnološku tradiciju i autoindustriju, uspio stvoriti u svijetu prepoznatljiv brand, koji radi ono što radi najbolje za neke od renomiranih proizvođača, poput Koneingsegga. Uspio je od prototipa doći do maloserijske proizvodnje – a to je puno, puno veći problem nego u garaži sastaviti cool i dobar auto. I ne samo financijski, nego i organizacijski i poslovni: nitko vam neće tek tako prodati dijelove za prvu ugradnju, niti razvijati specifične proizvode poput svjetala, kvaka na vratima, ili ventilacijskih otvora – sve ono što ne možete napraviti sami – za serije od nekoliko desetaka ili stotinjak auta, jednostavno se ne isplati. Zato i jedan Bugatti na svakom prodanom autu koji košta dva milijuna eura gubi još dva – jer je troškove ozbiljnog razvoja nemoguće vratiti na malim serijama. Rimac je toga svjesan, i zato njemu automobili koje radi prvenstveno služe kao izlog tehnologije kojom tvrtka barata, a koju prodaje proizvođačima koji proizvode na masovnoj skali, i na kojoj može zaraditi. To, jasno, malo tko tako gleda: “Osam automobila? Ne’š ti proizvodnje”, kažu kritičari.
Poduzetan, dinamičan, Mate je duhom više Amerikanac nego Hrvat. A takve u Hrvatskoj omalovažavaju dok mogu, a ako uspiju, onda ih mrze. “Čestitam, sjajan auto, nadam se da ćeš biti toliko korektan i vratiti novac koji je tvoj otac pokrao od nas, a s kojim si ti pokrenuo posao”, glasi jedan od komentara teksta o Rimčevom uspjehu na salonu u Ženevi. A još debilniji komentar kaže: “Kakav je to domoljub? Nije stavio grb i šahovnicu na auto?” Da je dotični ignorant bolje pogledao, primijetio bi karbonsku “kravatu” koja se proteže bočnom stranom kao ključni element dizajna, i koja je hommage Hrvatskoj, i na diskretan način udara hrvatski dizajnerski pečat. Šahovnica je nepotrebna, iako Pagani, Ferrari i Lamborghini uvijek negdje stave talijansku trobojnicu, ili čak pofarbaju auto u tri boje s talijanske zastave.
Ovakvi komentari govore o tome kako se u Hrvatskoj tretira ljude koji pokušavaju nešto stvoriti. Takve je Franjo Tuđman posve ispravno nazvao “jalnuškim diletantima”. To su oni koji ni njemu nisu oprostili uspjeh, jer njihova Hrvatska je vazalska, neuspješna, okupirana država u kojoj se do uspjeha dolazi gaženjem po sunarodnjacima i ulagivanjem stranom gazdi na dvoru u Beogradu, Beču ili Pešti. Pa i Washingtonu ili Bruxelessu. Ti danas grakću da je Rimac uspio jer mu je tata navodno dao nešto novca da počne biznis, pa kažu “mogli smo i mi tako”: no da je njima netko dao i milijune dolara, nikad ne bi stvorili baš ništa, pare bi zavšile u birtiji, kladionici, ili bi novac spiskali. Oni su relikt komunizma, koji misli da se kapitalistom postaje tako da vam netko da novac ili vam on padne s Marsa pa se dalje umnožava sam od sebe. Takvi nemaju novca ni za ulaznicu na ženevski salon, ni za put do Ženeve, ali kritiziraju nekog tko je predstavio auto koji je za desetinku brži od novog Bugattija od nula do tristo. I tko ipak uspijeva šeicima uvaliti nešto osim hrvatske magle. I uvijek im je netko drugi kriv za to što su neuspješni.
A ta ista javnost je zajedno s medijima navijala za Dok-ing, projekt domaćeg električnog auta koji nije donio tehnološki ništa novo, koji je isti kao i kineski auti koji se mogu kupiti za pet puta manje novca nego što bi taj auto koštao da je proizveden u Hrvatskoj, i koji nije bio izlog tehnologije već alat za žicanje poticaja od države. Ta stvar je propala, jer je vlasnik projekta samo stavljao nove i nove plastične karoserije na nešto što je tehnološki iza onog što već danas serijski nude masovni proizvođači, a koštalo bi tri puta više. No, u Hrvatskoj samo ljudima spomenite “proizvodnju” i svi se zapale, ne pitajući se isplati li se to, može li se zaraditi na tome, ima li smisla proizvoditi da bi se proizvodilo, hoće li to itko kupiti, nudi li netko drugi to jeftinje! Neka netko proizvodi, a mi ćemo mu onda udariti porez i svi dobro živjeti od toga, na socijali po mogućnosti. Rimac ne nudi prvenstveno proizvodnju – nego ono što danas nosi profit, brand i tehnologiju.
Hrvati tek sad počinju shvaćati što je taj momak postigao. A komentari hordi jalnuških diletanata samo pokazuju koliko među nama ima neuspješnih i zavidnih, koji većinom još žive s roditeljima i na njihov račun, koji nikad ništa nisu postigli, pa ne mogu probaviti da netko, unatoč svemu, jest. Da nam je tisuću Rimaca u državi, nezaposlenih ne bi ni bilo! A bilo bi ih svakako više da je jalnuških diletanata, grebatora, i sveznalica sa šanka koji od države očekuju da kažnjava uspjeh i nagrađuje neuspjeh socijalnim transferima manje.

Socijalna služba s posebnim potrebama

Sam pojam “ovrha djeteta” je zastrašujuć. A naročito kad se radi o dječaku s posebnim potrebama. Maleni osmogodišnjak M.B. boluje od teške degenerativne bolesti, DiGeorgeovog sindroma. On je, prema navodima svoje udomiteljice, k njoj došao s tri godine, u strašno zapuštenom stanju. Prema procjenama liječnika, kaže ona, bio je na nivou osmomjesečne bebe. Nije mogao sjediti, hodati, govoriti. Danas trči, igra se, komunicira, razgovara.
U Centru za socijalnu skrb su ipak odlučili oduzeti dijete Silvani Mezić, udomiteljici velikog srca. Velikog, jer samo netko s jako velikim srcem bi prihvatio takvo dijete. Ravnateljica zadarskog Centra za socijalnu skrb, stanovita Vesna Burčul, kaže da nije sporno da je udomiteljica postigla izvanredan napredak kod djeteta. Nije sporno ni da dijete voli svoju udomiteljicu i da je dobro zbrinuto. Čak se i preselila u Zagreb radi malog Mime, jer on svaki dan treba rehabilitaciju i terapiju. Dijete je u kontaktu i s majkom, koju jako voli, ali odluka nije bila da se vrati majci, što bi se i moglo razumjeti, ukoliko bi ona u međuvremenu mogla brinuti o njemu. Dijete se vraća, glasila je sudska presuda dana na preporuku Centra, u dom! Gdje se za njega nema tko brinuti!
Birokratkinja hladna srca je odlučila oduzeti dijete jer ga je Silvana Mezić, kad je morala brinuti se za bolesnu majku, ponekad ostavljala sa svojom odraslom kćerkom i svojom rođakinjom na nekoliko dana. Usto, zamjerili su joj i to što je dopustila da majka kontaktira s djetetom, a da to nije prijavila Centru, iako je dijete od prvog dana u kontaktu s majkom!
“Ona je znala dijete, kad bi joj trebalo, ostavljati rodicama. Nitko se ne može tako samovoljno ponašati da bi sam odlučivao o statusu djeteta, jer kako bi Centar onda uopće nešto mogao pratiti? Da, to je dovoljan razlog da se oduzme dijete i, da, smatramo da je to u najboljem interesu djeteta”, izjavila je Vesna Burčul.
Zašto ona misli da ona nešto treba nešto pratiti??? Pa taj centar, kaže udomiteljica, u pet godina niti jednom nije izašao na teren provjeriti kako je dijete, nisu je kontaktirali, ali najednom je birokratski crv proradio u nečijoj stražnjici i donio posve suludu odluku! Glupost i bešćutnost ravnateljice možda najbolje oslikava njen odgovor na pitanje novinara zašto dijete barem nije prošlo period prilagodbe na instituciju: i djeca koja kreću u redovan vrtić moraju proći prilagodbu, od barem dva tjedna.
“Ozbiljno sam zgrožena, to prelazi sve granice. Kakav plan adaptacije? Kako bi se to izvelo? Kako se inače izmještaju djeca”, pitala je ravnateljica!
Ako netko ima pravo biti zgrožen, to je javnost. Bogu hvala, pa je nečiji zdrav razum ipak proradio u zadnji čas, i Ministarstvo je idući dan zaustavilo suludi postupak. Ali to neće biti dovoljno, potrebno je iz svih institucija koje brinu o djeci isključiti one koji to rade bez srca, mozga, i duše. Ili će netko meni jednog dana oduzeti moje jednogodišnje dijete koje je zadnji tjedan provelo uz baku koja ga je čuvala, jer nije moglo zbog prehlade ići u vrtić, a mama i ja radimo? Ovaj put je stvar spašena, i egzistencija jednog mališana, ali takve stvari se ne mogu rješavati intervencijama ministarstva. Drugi put možda novinari neće na vrijeme doznati za priču, i neko drugo dijete bi moglo završiti u domu samo zbog nečijeg birokratskog mozga koji nije u stanju razlučiti bitno od nebitnog, i ljudsko od neljudskog. Opasni kretenizam u institucijama treba rješavati sustavno, a ne od slučaja do slučaja. A ravnateljicu izmjestiti, ako ne već u dom za emocionalno kljaste, bar u računovodstvo, ili negdje gdje se ne radi sa živim ljudima.

Uspjesi Zorana Milanovića

Zoran Milanović nastavlja sa svojom kampanjom za novog-starog predsjednika SDP-a. To radi uglavnom sipajući žuč i uvrede na sve strane, bez nekog reda i smisla. Ovog tjedna se spustio na razinu komunikacije u kvartovskoj birtiji u romskoj mahali, spominjući “Karavasu i Kitarovićku” i poručivši im da su šaka jada. Jučer je pak poručio da SDP neće jesti mrvice sa stola. Istina, on ih nikad nije ni jeo, on je ručao u Taču i Asu svakoga dana o trošku stranke.
Dvije stvari su tu posve nejasne.
Prva je, zašto on uopće želi voditi stranku, pa i ponovo voditi državu, kad vidi da mu to ne ide. Ostario je za deset godina u svom mandatu, ispalio na živce, zabrljao sve što se zabrljati moglo, pokazao se nedoraslim izazovima. On nema više što ponuditi ni stranci ni državi, nudi samo još više sebe i svog prenapuhanog ega. Uspješan je bio tek u spinovima, zapošljavanju članstva stranačkog foruma mladih u javnim tvrtkama, i donekle u laganju.
Drugo je pitanje zašto on inzistira na tome da je on jedini koji može stati na rep HDZ-u i Karamarku. To mu je osnova izborne kampanje, “samo se ja mogu boriti protiv HDZ-a”. Koliko je u stanju boriti se protiv HDZ-a i suprotstaviti se Karamarku je dokazao time što je izgubio čak šest izbora protiv Karamarka – dakle, sve izbore otkad je Karamarko predsjednik HDZ-a! Uz takvog protivnika, uspije li se održati na čelu SDP-a, HDZ može mirno vladati desetljećima. A na Milanovićeve nesuvisle i prostačke napade može odgovoriti jednostavno slanjem praksitena na Iblerov trg.

Milijanova diploma

Trakavica poznata kao “diploma Milijana Brkića” ide dalje. Sud je nedavno odluku o poništenju odbacio jer je odluku da se radi o plagijatu i oduzimanju diplome protupropisno donio dekan Vukosav, a ne školsko stručno vijeće, kako je utvrđeno pravilnikom. Nakon što je sud vratio Milijanu diplomu, zbog spomenute proceduralne pogreške – što upućuje da je odluka o poništenju, neovisno o diplomi kao takvoj, ipak politički tempirana i motivirana – dekan Joško Vukosav je ponovo poništio diplomu Milijana Brkića, upravo u trenutku kad se odlučuje hoće li on biti ministar branitelja. Nova odluka je očito donesena vrlo brzo.
Ne ulazim uopće u to je li Brkić diplomski plagirao. Ali ako je isti onaj čovjek, Vukosav, koji mu je sad poništio diplomski bio član komisije koja je odobrila njegov diplomski kad ga je branio, i nije imao primjedbi na taj diplomski, onda on mora prvo smijeniti samoga sebe s mjesta dekana. Jer ako je odobrio diplomski koji je plagiran, onda je to njegov težak nemar prema poslu. Ako diplomski nije plagiran, opet mora dati ostavku, jer je poništio regularan diplomski. Minimum pristojnosti od Vukosava bi bio da odluku prepusti vijeću, a ne da sam protupropisno poništava diplome koje je sam odobrio.

Petrov nije odavde

Moram priznati da sam od Petrova očekivao više. On je jučer sazvao tiskovnu konferenciju, i kad se očekivalo da će reći nešto važno – on je rekao tek da nema pojma da je Milijan Brkić HDZ-ov kandidat za ministra branitelja. On je vjerojatno jedini u državi, uz Avu Karabatić, koji to ne zna. Usput je rekao da ne podržava “osvete i smjene”, što znači da bi Vlada valjda trebala zadržati na radnim mjestima ljude koji su tamo došli po političkoj liniji, i čije je zapošljavanje zapravo bilo kazneno djelo, kako se SDP ne bi bunio. Sad očekujemo da sazove presicu na kojoj će reći da mora odlučiti o čemu će biti sljedeća presica, te nam svima dati rok do ponedjeljka za donošenje odluke o tome o čemu će biti njegova sljedeća odluka.
Na tu presicu je presicom odgovorio Karamarko, poručivši mu da sad zna tko je HDZ-ov kandidat za ministra branitelja. Ako stranke vladajuće koalicije nastave razgovarati preko presica, ovoj vladi, na žalost, ne možemo proreći neku sjajnu budućnost: dobro je da postoje različita mišljenja unutar vladajućih, to je svakako jako dobro za demokraciju, ali ako oni to nisu u stanju razjasniti na svojim sastancima, onda bolje da nas ne dave svojim problemima. Nacija očekuje vlast koja će pred ljude izaći s onim što su se dogovorili, a ne vlast koja će se prepucavati preko medija međusobno. To ne vodi nigdje.

Sveto ime Hašk Građanski

Tomislava Karamarka je zasmetalo, s pravom, što se u udžbenicima iz povijesti navodi kako je Franjo Tuđman promijenio ime Dinama u Croatia.
To je izazvalo šok i nevjericu na ljevici: Pa zar Karamarko ne zna povijest, a povjesničar je? Zar on ne zna da je to stvarno tako? “Vratimo se u 90-e, iz kojih još odjekuje gromoglasni udvornički cerek hrpe ljigavih Tuđmanovih ulizica nakon što je mali Matija u Plavom salonu stadiona Maksimir svemoćnom Vrhovniku dječački iskreno rekao ono što se nitko od odraslih dvorjana i slugu oko vladara ne bi usudio, da navija ‘Za Dinamo’, jer ta situacija sjajno opisuje klimu kakva je sredinom 90-ih vladala u Hrvatskoj”, napisao je jedan od vrlih naših novinara koji Tuđmana, jasno, ne može smisliti. Jer Tuđman je, jelda, bio diktator. A onaj prije njega je bio veliki demokrat.
Da, istina je da je Tuđman promijenio ime Dinamu. Istina je da možda nije trebao, jer je taj potez vrlo spretno iskorišten protiv njega. Istina je međutim isto tako da je Josip Broz promijenio ime Građanskom u sovjetsko “Dinamo”. I to se u udžbenicima povijesti ne uči – nigdje. I ne treba se ni učiti, jer je to marginalna stvar, trivijalan podatak. Da je to Titu bio najveći grijeh, ni po muke s Titom. A ako djeca nešto trebaju znati o Tuđmanu, to sigurno nema veze s imenom nogometnog kluba. Trebaju znati zbog čega je Tuđman velik, i zašto uopće uče o njemu. Ako ćemo učiti djecu da je to čovjek koji je promijenio ime nogometnom klubu, onda ga nema potrebe ni spominjati, jer to nije nešto zbog čega se ulazi u povijesne knjige.
Pa ako ćemo učiti djecu da je Tuđman bio diktator jer se drznuo promijeniti ime Dinamu, što ne bismo učili da je Tito ne samo promijenio ime Građanskom, nego je desecima gradova promijenio imena – u svoje ime? Ulice i trgove da ne brojimo. I to za svog života. A Dinamo će, jednom kad bude privatiziran, ionako, kao i klubovi na Zapadu, imati ime “Erste”, “Hypo”, ili “INA MOL”. I nitko neće govoriti o svetom imenu.

92. rođendan druga Tita proslavljen u Zimbabweu

Vijest kaže da je Robert Mugabe, koji vlada Zimbabveom već 36 godina – godinu dana dulje nego je Tito vladao Jugoslavijom, u subotu obilježio svoj 92. rođendan raskošnom gozbom što je, kaže jedan naš medij, “izazvalo ogorčenost diljem te sušne i osiromašene zemlje. Slavlje se održalo u Masvingu na jugoistoku zemlje, a sve je koštalo oko 800.000 američkih dolara.”

Zgražanje bi bilo posve na mjestu da se ne radi o novinama koje inače i dan danas svako malo objavljuju hvalospjeve drugu Titu. Čija niti jedna proslava rođendana nije koštala skromnih 800.000 dolara: sletovi za “Dan mladosti” su ipak bili puno skuplji od toga, skupa s cirkusom oko štafete. A Mugabeova torta nije ni blijeda slika Titove na zadnji rođendan, kad je zemlja bila na rubu propasti! Titu se, dok je bio živ, nitko nije usudio reći da smo – propali, da za otplatu dugova novca nema, da industrija radi samo gubitke, da uvozimo dvostruko više nego što izvozimo. Samo par mjeseci nakon Titove smrti počela je nezaustavljiva spirala: prvo je devalvirao dinar za 30%, a potom se sistem jednostavno raspao, i zemlja u roku od dvije godine bila prisiljena proglasiti bankrot, što je rezultiralo nestašicama, hiperinflacijom, raspadom građanske discipline, crnim tržištem, švercom deviza i svega ostalog od kave do računala, i padom standarda za oko 30% do 1983., a prosječnih plaća na oko sto dolara, dok Marković nije dobio injekciju od gotovo 4 milijarde dolara za spas zemlje od Amerike, koje je Milošević potrošio na naoružavanje.
Mugabe je inače bio naš nesvrstani prijatelj, vrlo nalik po svemu drugu Titu, a i ekonomski put dvije zemlje je do devedesete bio vrlo sličan po svim parametrima: nakon razdoblja rasta na stranim kreditima, došlo je do raspada poljoprivrede i industrije, hiperinflacije, korupcije, i pada u ekonomski bezdan. U Zimbabweu nije došlo do raspada države, ali je zahvaljujući nacionalizaciji nekadašnja kolonijalna žitnica Afrike došla do ruba gladi, a bjelačke farme su opljačkane i progutala ih je džungla. Kako su ekonomska kretanja bila vrlo slična, a Mugabe ljubimac euroljevičara kao i Tito, danas propali Zimbabwe nudi možda i najbolji odgovor na pitanje koje Hrvati vječno postavljaju: “Kako bi izgledala Jugoslavija da je Tito ostao vječno živ”.

Autor: Marcel Holjevac / 7Dnevno

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save