Što nam KOS poručuje iz Sarajeva?
U Sarajevu je početkom tjedna povodom 24. obljetnice referenduma o neovisnosti BiH promovirana knjiga „Mislilac i državnik Alija Izetbegović“. No ne bih o knjizi, ni o Izetbegoviću starijem, čak niti o promotorima, među kojima je bio i bivši hrvatski predsjednik Stipe Mesić.
Moju pozornost privukli su pisci Fikret Muslimović- Fićo i Selmo Cikotić. Pitam se zapravo o motivima dvojice bivših oficira JNA, čak štoviše pripadnika njezine obavještajne elite da baš u ovom trenutku napišu, ili preciznije da se potpišu pod kompilaciju tekstova, izjava i intervjua Izetbegovića starijeg. Koja ih je to pragma ili možda nužda odvela u pisce?
Od KOS-a do Armije BiH
Ne bi se moglo reći da su ovi pisci prije referenduma o neovisnosti BiH dijelili iste vrijednosti s Alijom Izetbegovićem. Naprotiv. Fikret Muslimović Fićo, kao visoki oficir KOS-a, „bezbednosne“ službe JNA, bio je specijaliziran za opserviranje i prevenciju tzv. vjerskog radikalizma, što je uključivalo i tretiranje samog Izetbegovića. Poznavatelji njegova tadašnjeg djela pamte ga kao osobito brutalnog isljednika, koji je mnoge političke zatvorenike uspijevao prisiliti na suradnju i na taj način prije rata ostvarivao kontrolu KOS-a nad vjerskim zajednicama, osobito nad islamskom zajednicom kojom se posebno bavio.
Demokratskim promjenama jednako je nesklon bio i mladi Sandžaklija Selmo Cikotić, svježi diplomant zadarske akademije JNA s beogradskim specijalističkim tečajem engleskog jezika, armijski dečko koji obećava i koji je prema službenoj biografiji, u Zadru službovao kao oficir JNA – do svibnja 1992. godine.
Što će reći da je barem posljednjih sedam mjeseci te službe bio u poziciji pucanja po Zadru i pokušaja osvajanja te „najveće srpske luke“. Kako se rat seli u BiH, tako Fićo i Selmo pronalaze novu armiju – Armiju BiH, stavivši se na raspolaganje Aliji Izetbegoviću, tadašnjem političkom vođi bosanskih Muslimana.
Fikreta Muslimovića drže najzaslužnijim ili najodgovornijim za dolazak stranih islamskih boraca tzv. mudžahedina u (središnju) BiH i posljedičnu islamsku radikalizaciju. Selmo Cikotić se osobito istaknuo ratujući 1993. protiv HVO-a u središnjoj Bosni, osobito na području Bugojna i Uskoplja. Iz tog je razdoblja zabilježena njegova izjava: „Ustašama nikad nisam vjerovao, zato sam otvoreno pripremao svoje ljude za rat protiv njih u Bugojnu“.
Naredba: Likvidacija
Samo zahvaljujući političkoj zaštiti Izetbegovićeve SDA i međunarodnim (čitaj američkim) neprincipijelnim političkim igrama, Cikatiću (još) nije suđeno za likvidaciju hrvatske političke elite u Bugojnu. Jer zapravo ne postoji čišći primjer nedvojbene zapovjedne odgovornosti. Postoji sudski verificiran dnevnik ratnog načelnika Bugojna Dževada Mlaće u kojem piše: “Zvanično ne smijemo imati civilnih zarobljenika. Tajno, ekstremni dio zarobljenika se likvidira“.
Postoji naređenje S. Cikotića, nakon toga, da se dvadeset bugojanskih Hrvata, pripadnika gradske elite izvede iz zatočeničkog logora. Oni otad nestaju i do danas nisu nađeni. A postoje i osuđeni supočinitelji zločina. Optužnice protiv Selme Cikotića još uvijek nema, ali je zato dan poslije promocije postao savjetnik člana Predsjedništva Bakira Izetbegovića. To se u ovom trenutku čini kao javna poruka političke zaštite. Ali opet, zašto knjiga?
Nakon napuštanja JNA, Selmo Cikotić je najprije vojno, a potom i politički napredovao baš kao po onom modelu infiltracije KOS-ovih agenata i suradnika, koji je u svome već legendarnom svjedočenju na suđenju Miloševiću u Haagu u listopadu i studenom 2002. objasnio jedan od KOS-ovih prebjega na zapadnu stranu, major Mustafa Čandić. Ukratko: nakon raspada države cilj te vojne obavještajne mreže, koja je bila elitna i superiorna svim republičkim „udbama“, bio je postići samoodrživost, infiltrirajući svoje suradnike u politički, medijski, financijski i obavještajni vrh novih država.
Kako je nastradao Šćepo
Na to su se svjedočenje pozivali suci i tužitelji na mnogim suđenjima u Haagu, kada su htjeli pokazati današnji utjecaj suradnika bivših jugoslavenskih obavještajnih struktura u Hrvatskoj i drugim državama bivše Jugoslavije. Jedino se u Hrvatskoj taj model rijetko, gotovo nikako ne spominje, već se pitanje utjecaja bivših KOS-ovih struktura toliko banalizira u javnom prostoru kao da je riječ o nekoj staroj egzotičnoj družbi, a ne potencijalnoj sigurnosnoj ugrozi i djelatnosti stranih službi protiv države.
No u BiH se, uz pojačan angažman američkih službi, posljednjih mjeseci čini se, nešto novo događa.
A to se može povezati s osviještenom spoznajom da se kroz te stare samoodržive mreže potekle iz bivšeg KOS-a širi utjecaj Putinove Rusije, a kroz drugu granu iste mreže uvozi islamski radikalizam.
Kao da je započela neka ubrzana lustracija na netipičan način. Lani je već spomenuti Mustafa Čandić u BiH medijima prozvao jednog od tada najmoćnijih političara BiH, vlasnika najvećeg medijskog imperija i prijeratnog dopisnika zagrebačkog tjednika „Danas“ Fahrudina Radončića, da je bio jedan od najboljih suradnika KOS-a kodnog imena Šćepo. Nekoliko mjeseci kasnije svemoćni je Radončić završio u zatvoru, pod istragom. Ne zbog stare suradnje s KOS-om, već zbog nove suradnje s kosovskom mafijom. Sljedeća je meta, kako izgleda, Milorad Dodik, danas najmoćniji Putinov čovjek u BiH, na Zapadu percipiran kao najveća ugroza stabilnosti BiH.
Istraga nije usmjerena na njegov izvjesni suradnički dosje, već na podrijetlo novca za njegovu vilu u Beogradu. Ako su zapadne službe prepoznale ulogu starih KOS-ovih mreža u islamskoj radikalizaciji u BiH u vrijeme rata i poslije njega i njihovu ulogu u ciljanom ulasku islamskog kapitala i organizaciji podzemlja kod Radončića, nisu mogli ne vidjeti je kod Bakira Izetbegovića.
Zato bi logična meta sljedećih istraga mogli biti pisci s početka teksta – Muslimović i Cikotić kao put prema moćnom političkom pokrovitelju. Ne zbog bivšeg članstva dakako, nego zbog sumnjivih poslova, neki možda i zbog ratnih zločina na koje se dosad žmirilo. Pisci su knjigom, vjerujem, željeli poručiti i protivnicima i saveznicima da je svaka istraga protiv njih napad na Aliju Izetbegovića, na državu, na Islam.
Putin i Erdogan u rušenju Europe
U BiH ta netipična lustracija traži žurnost kako se ne bi ostavio prostor destabilizaciji, na kojoj s jedne strane ubrzano radi Putin, a na drugoj Erdogan, protivnici na Bliskom istoku, ali suradnici u destabilizaciji Europe. Ne vjerujem da će Hrvatska biti izuzeta iz procesa, jer korijen problema je isti.
A i nije to tako složeno. Uostalom, bivši agent Mustafa Čandić, je već na suđenju Miloševiću, u zatvorenom dijelu rasprave, iznio čitav popis hrvatskih novinara i drugih profesionalaca koje je kao oficir KOS-a držao na suradničkoj vezi. Bivši šef KOS-a Vojno-pomorske oblasti u Splitu general Ljubiša Beara, koji zna mnoge tajne o mnogim uglednim suradnicima, izdržava kaznu doživotne robije za genocid u Srebrenici negdje u njemačkom zatvoru.
Možda si razgovorom može nešto olakšati.
Imao bi o tome što reći i Josip Perković, čije suđenje u Münchenu traje, ma koliko ga mi medijski ignorirali. A i lakoća s kojom se SDP-ova koalicija riješila ravnatelja HRT-a Gorana Radmana, gotovo radosnije nego što ga je vladajuća koalicija smijenila, govori u prilog očekivanju nekih novih procesa. Kao da samo Radman nije shvatio što se dogodilo 1990. I da se 1987. ipak više ne može vratiti.
Autor: Višnja Starešina/Slobodna Dalmacija
