Hrvatska “ljevica” između progresivnih četnika i neostaljinista
Smjena Radmana predstavljat će otklanjanje posljednjeg kadra najvećeg političkog gubitnika od hrvatskog osamostaljenja Ive Josipovića.
Ipak, potrebno je napomenuti da je crvena opcija homogena u: stvarima koje izravno štete ugledu i opstojnosti Republike Hrvatske, progonu branitelja, marginalizaciji i blaćenja hrvatskog iseljeništva i sveukupno zatiranju hrvatskog narodnog i državnog tkiva. Oko svega ostalog nisu homogeni, već si podmeću i međusobno cinkare s željom ostanka na vlasti, kao što su to činili njihovi komunistički predci od 1917. godine.
Radman je Josipovićev čovjek od najvećeg povjerenja. Kako i ne bi bio kad je to čovjek koji poslije Tita prima štafetu?! No, agitprop HRT-a nije uspio Josipoviću omogućiti o(p)stanak na vlasti, a za to je najzaslužniji pomahnitali dječarac Zoran Milanović Zoka. Već se prije predsjedničkih izbora znalo da će Zokine baljezgarije i trabunjanja smetati SDP-u, a Zokino nepokolebljivo ludilo ide do krajnjih granica da ga neki smatraju i kukavičjim jajem HDZ-a. Drug Ivo nije prebolio što mu je učinio drug Zoka, i tada je započelo nadmetanje iz udbašenja i skojevanja.
Posljednji Josipovićev trzaj prije nastupanja (političke) mrtvačke ukočenosti je bio gostovanje Zlatka Komadine kod Alekse Stankovića. Aca je također jedan od onih koji Zoki ne mogu oprostiti gubitak predsjedničkih, ali i parlamentarnih izbora. Najbolja promidžba za prikupljanje glasova pseudokomunista na prethodećim unutarstranačkim partijskim izborima jest upravo gostovanje u toj nazovi novinarskoj emisiji.
Najveća prednost Zlatka Komadine jest staloženost i spremnost na razgovor. To sa Zokom nije moguće, jer Zoka prvo puca, a onda potegne iz pljoske (za koju vjeruje da je pripadala Titu). Kralj neradnika i okorjeli boljševik Zlatko Komadina, samo je pijun Ive Josipovića, Slavka Linića i klana Perković, kojima je teško pao politički zagrobni život, no ipak je za mnoge bolje rješenje od luđaka koji i dalje drži MUP i tajne službe.
Stanković, budući mu gost partijski drug, nije na nj nagazio kako to inače čini kad razgovara s domoljubom ili antikomunistom, a između ostalog, u Komadini vidi novog vođu jugoslavenskih proletera.
Radman odlazi, stoga će se uređivačka politika znatno promijeniti i okrenuti te napokon postati javni servis, što znači suvremen, demokratski, građanski i domoljubni medij. U toj se posljednjoj “radmanovskoj” emisij NU2 nije moglo uopće naštetiti Domoljubnoj koaliciji i aktualnoj vladi, stoga se taj posljednji dah iskoristilo kako bi se napakostilo razuzdanom Zoki i promicalo druga Komadinu. To bijahu Josipovićevi zadnji uređivački štosevi.
Teško je reći tko bi bio bolji za predsjednika Partije, budući je hrvatskoj potrebna demokratska ljevica, a to ne nudi ni jedan kandidat. Zoka Milanče je pokazao za što je sposoban za vrijeme četverogodišnje diktature, a i njegovo ludilo predstavlja opasnost za sve hrvatske državljane. S druge strane, dolaskom Josipovićevog Komadine na čelo Partije, otvaraju se vrata pravom jugoslavenskom, odnosno boljševičkom kadru, Rankovićevim učenicima i sljedbenicima: Liniću, Josipoviću, Piculi, Antunović i ostalima. Josip Leko je izjavio da se napustila Račanova baština, dakle baština onog koji je demonstrativno napustio sabornicu kad se glasalo o ostamostajenju, stoga, svaka je daljnja riječ suvišna
Okupljeni oko Milanovića su progresivni četnici, a oko zlatnoga Zlatka Komadine sve sami neostaljinisti. Teško je birati između ta dva zla, a članovima Partije predstoji upravo ta odluka. Očito će se hrvatska država načekati dok se u njoj iznjedri demokratska ljevica, ali ako već treba birati između četnika i boljševika, manje je zlo onaj s kojim se može nešto dogovoriti, a luđak ostaje luđakom.
Josip Gajski/hrsvijet.hr
