Kada Milanoviću neko pravilo nije odgovaralo, proglasio ga je glupim – Optimizam, kažu ekonomisti, uvijek donosi koji postotak rasta BDP-a, a u hrvatskom je slučaju vidljivo da eurooptimizam može donijeti i gospodarski rast, i demokratsku konsolidaciju, i jačanje vanjskopolitičke pozicije naše zemlje

Društvenu i ekonomsku regresiju, u koju je Hrvatska zapala u prošlom političkom mandatu, u dobroj je mjeri moguće tumačiti i činjenicom da Milanović i njegova sljedba nisu razumjeli principe djelovanja unutar Europske unije, pa da ni na koji način nisu iskoristili pristupanje Hrvatske uniji kao zamašnjak za povoljne društvene i ekonomske procese.

U tijeku mandata, a koji je prethodio Milanovićevu, Hrvatska je bila koncentrirana na pretpristupne pregovore, a oni, bez sumnje, Hrvatsku su učinili u mnogo čemu boljom državom i boljim društvom. Istina je da je administracija Jadranke Kosor bila „single issue“, koncentrirana samo na jednu javnu politiku, jednu vrijednost i jedan cilj. Zbog ograničenog političkog legitimiteta, snažnog pritiska dijela društva i političke arene, te zbog ograničenih kapaciteta, ta se administracija bavila, prije svega, onim javnim politikama (suzbijanje korupcije, institucionalne prilagodbe…) koje su bile ključne za pristupanje Hrvatske EU, a strukturne ekonomske reforme nisu joj bile u primarnom fokusu.

Milanovićeva administracija u brojnim je javnim politikama napravila ozbiljne korake unatrag, u odnosu na ono što je Hrvatska postigla u pristupnim pregovorima. Karakterističan primjer regresije promjena je zakonodavstva kojim je regulirano djelovanje javne radio-televizije. Danas, kad se govori o tome da sadašnja administracija navodno pokušava uspostaviti monopol utjecaja na javnoj radio-televiziji, neki od zagovornika te teze stidljivo kažu kako je ovoj administraciji oruđe za uspostavljanje monopola u ruke dala prethodna administracija, i to načinom na koji je regulirala organizaciju javnoga radio-televizijskog servisa.

Naravno, pritom se ne ističe činjenica da je uspostavljanje ideološkog monopola bio primarni cilj Milanovića i njegove sljedbe, ali i to da je u prethodnom mandatu liberalni medijski reljef, uspostavljen tijekom pretpristupnih pregovora, dramatično promijenjen i da je uspostavljena potpuna kontrola „vladajuće ideologije“ nad medijskom scenom u zemlji, a posebice nad onime što bi trebalo da bude javni, a ne državni, te pogotovo ne partijski radio-televizijski servis.

Da je prošla administracija bila europski usmjerena, problemi s kojima se Hrvatska danas suočava ne bi postojali. Maastriški kriteriji najvećega prihvatljivoga proračunskog deficita i javnog duga spriječili bi da se Hrvatska nađe u zoni rizika od bankrota. Da je vodila europsku politiku, prethodna vlada ne bi mogla povećati javni dug države s 49 na gotovo 90 posto BDP-a, da je provodila preporuke dobivene u procesima suočavanja s prekomjernim deficitom i makroekonomskim neravnotežama, Hrvatskoj na početku ove godine ne bi prijetila „penalizacija“ Europske komisije.

Od proračuna za ovu godinu mnogi su mnogo očekivali. Očekivalo se da će to biti proračun preokreta. Tek rijetki su u svojim ocjenama uvažavali jednu važnu činjenicu: proračun koji se sada usvaja nije proračun za cijelu 2016. godinu, nego za samo njene tri četvrtine. Prvi kvartal ove godine „odvezen“ je prema proračunu za prošlu godinu, dakle, prema proračunu Vlade koja je bila nespremna na bilo kakve strukturne reforme i koja je s otvorenim prezirom govorila o svakoji restriktivnoj fiskalnoj politici, politici štednje i racionalne potrošnje.

Nesposobnost funkcioniranja unutar čvrstoga proračunskog ograničenja i potreba da se uspostavlja monopol nad javnim medijima proizlaze iz istog korijena. Takve javne politike, naime, govore o tome da je riječ o političkim opcijama s autoritarnim ambicijama, a ne o demokratskim administracijama spremnima na ograničenu vladavinu i poštivanje autonomnih konkurentskih političkih ambicija. Autoritarizam vladavine Milanovića i njegove sljedbe vidljiv je i iz načina tretiranja institucije predsjednika Republike, Ustavnoga suda, Državne revizije. Čak niti Ustav, kao temeljna ustava – brana presizanju političkih ovlasti, za tu administraciju nije imao neko značenje, a mijenjanje pravila „u hodu“, pa tako i zagovaranje promjene modela izbora predsjednika Republike, nakon izbornog poraza njihova kandidata, ili „odumiranja“ Ustavnog suda neizborom manjkajućih sudaca, bili su uobičajena praksa.

Zadatak ove administracije je i teška misija „vraćanja paste za zube u tubu“. Ova administracija mora uspostaviti čvrsto proračunsko ograničenje, mora osigurati funkcioniranje sustava, na primjer, izborom manjkajućih sudaca Ustavnog suda, ali mora stvoriti i preduvjete da se ono što je Hrvatskoj napravio Milanović sa svojom sljedbom, više ne ponovi.

Dakle, nije dovoljno smijeniti tim koji je HTV pretvorio u koktel partijske televizije i uslužnog servisa „vladajućih veličina“. Da bi se to postiglo, valja reafirmirati profesionalnost i profesionalcima osigurati autonomiju unutar javnog servisa. Sustav visoko centralizirane i vojnički organizirane strukture posve je neprimjeren javnome servisu, a koncentracija „zapovjedne odgovornosti“ u jednim rukama, nužno vodi prema ograničavanju slobode, kreativnosti, odgovornosti i profesionalnosti, a jačanju poslušništva, ali i korupcije i evazije javnih dobara.

Napuštanje demokratskih načela, na kojima se zasnivala hrvatska „druga tranzicija“ -pristupanje Europskoj uniji, obilježilo regresiju hrvatske države i društva u tijeku Milanovićeva mandata, tako je i u vanjskopolitičkom smislu nepoznavanje europskih načela kreiranja javnih politika Hrvatsku odgurnulo na marginu Europske unije. Zbog ekonomske neodgovornosti Milanović je zamalo Hrvatsku učinio prvom državom na koju bi se odnosila financijska penalizacija, ali je i prije toga Hrvatska odgurnuta na marginu bruxelleskih foruma u kojima se kreiraju javne politike.

Milanović se u domaćoj politici nije dao sputavati „glupostima“, kakve su podjela vlasti ili čvrsto proračunsko ograničenje, a isto tako nije dopuštao da ga neka „glupa pravila“ ograničavaju u odnosu prema EU. Kad mu neko pravilo nije odgovaralo, on ga je proglasio glupim i štetnim i objavio da ga ne želi poštivati. On i njegova sljedba mudrovali su o preuskom „schengenskom odijelu“ i o definiranju prometnih pravila za vatrogasce, a pritom su činili glupost za glupošću. Najprije su zatvarali zajedničke europske granične prijelaze prema susjednim državama, zato što su htjeli ostvariti neke svoje interese, pa su se čudili da EU ne mari za načelo solidarnosti, nego staje na stranu nečlanice, kojoj je neodgovorna Milanovićeva ekipa onemogućila ostvarivanje ugovornog prava s EU.

Nakon toga su objavili da oni ne misle poštivati schengenske obveze i čudili se što njihov odnos prema migrantima susjedne europske države doživljavaju kao „krijumčarenje ljudi preko schengenskih granica“. Posljedica je bila da je nova administracija zatekla nezaštićenu vanjsku granicu Europske unije i istovremeno ograđenu onu unutarnju, dakle, granicu prema Sloveniji i Mađarskoj.

Odleđivanje odnosa s europskim susjedima u ovom mandatu teklo je iznenađujuće uspješno i brzo. Razlog je jednostavan – svi akteri izvršne vlasti s mnogo su se skrupula ponašali prema hrvatskim europskim obvezama. Hrvatskoj izrazito neskloni akter, kao što je slovenski ministar vanjskih poslova Karl Erjavec, morali su priznati da je promjenom administracije Hrvatska postala korektan europski partner, a uz migracijsku krizu vezan je i prvi relevantni uspjeh premijera Tihomira Oreškovića na Europskom vijeću – sudjelovanje u trojci s Austrijom i Slovenijom i suradnja s kandidatkinjama Srbijom i Makedonijom, što je dovelo do zatvaranja balkanskoga migracijskog pravca i obnovu schengenskog sustava. Dakle, u jednoj promašenoj Milanovićevoj javnoj politici Oreškovićeva je vlada već „pastu pospremila natrag u tubu“.

Predsjednica već više od pola godine nastoji otkloniti štetu koju je Milanovićeva administracija počinila zbog nerazumijevanja načina kreiranja vanjske politike unutar EU, pa je uspješno pokrenula svoj projekt suradnje na osi Jadran – Baltik i time ponudila novi politički smisao Srednjoj Europi, a Hrvatskoj pritom osigurala status jedne od fokusnih točaka u ovoj geopolitičkoj vertikali. Novi ministar vanjskih poslova Miro Kovač već je poslao jasne političke poruke zemljama, koje Hrvatska unutar EU smatra ključnim saveznicama: Njemačkoj, Austriji, Italiji, državama Višegradske skupine, Sloveniji… Pripremio je i važan premijerov posjet Njemačkoj.

Posjet bosansko-hercegovačkog državnog Predsjedništva Zagrebu proteklog tjedna pokazao je, pak, da novi kreatori hrvatske vanjske politike razumiju svoje europske obveze prema susjedstvu, i značenje zajedničke europske politike proširenja, kao oruđa izgradnje trajnog mira i konsolidacije starog kontinenta, odnosno u ovoj fazi njena rubnog dijela.

Europska unija već je jednom od hrvatskog društva i politike izvukla ono najbolje. Bilo je to u vrijeme „druge tranzicije“, pristupanja Uniji. Milanovićeva vladavina prekinula je tu uzlaznu fazu u Hrvatskoj. Nova administracija očito shvaća da europeizacija, i u ekonomskom, i u društvenom, i u vanjskopolitičkom smislu, može od Hrvatske i dalje izvlačiti ono najbolje i osiguravati joj i ekonomski i društveni napredak.

Optimizam, kažu ekonomisti, uvijek donosi koji postotak rasta BDP-a, a u hrvatskom je slučaju vidljivo da eurooptimizam može donijeti i gospodarski rast, i demokratsku konsolidaciju, i jačanje vanjskopolitičke pozicije naše zemlje.

Izvor: direktno.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save