Izborni sustav kao snažan instrument u rukama antihrvatskih politika
Temelj svake države i svakog političkog legitimiteta je – politički i izborni sustav i institucija državljanstva. Jedino u Hrvatskoj nije. To je shvatljivo stajalište varalica koji pokušavaju ovladati državom eliminirajući nacionalni legitimitet hrvatskog naroda, ali enigma je zašto se aktualna vlada ponaša kao da je prirodna stvar da gotovo pola nacije nema pristup odlučivanju o državnim politikama.
Govoriti danas o reformama i unaprjeđenju hrvatske države, javnih i društvenih ustanova, gospodarstva, fiskalnog i monetarnog sustava, bez konačnoga zaokruživanja državnih i političkih temelja nacionalnoga državnog poretka zapravo je – laž. Zadržavati ciljeve i dubinu reformi na unaprjeđenju postojećega sustava, nadalje znači povijesnu potvrdu zatečenoga zla koje je nad hrvatskim narodom proveo komunistički poredak. To je u konačnici politička amputacija polovice hrvatskog naroda iz državnvoga poretka i zastrašujući napad na nacionalni identitet. Točno na toj razini i ova vlada govori o reformama.
U Hrvatskoj je Ministarsto uprave, koje danas predvodi Dubravka Jurlina Alibegović, tijekom zadnje četiri godine činilo sve da ta pitanja ostanu neriješena, iako se posve očito vidjelo da upravo u tom segmentu uređenja hrvatske države stvari ne valjaju. I da upravo iz toga proizlaze ključni nacionalni, državni i politički problemi, od ostvarivanja prava na građansku participaciju izvanpolitičkih subjekata, nevladinih inicijativa do stalnih sumnji u izborni proces i rezultate.
Baukove poruke i šutnja nove ministrice Alibegović
Nije se teško sjetiti višegodišnjih rasprava zadnjih godina, posebice u vrijeme pokretanja nevladinih inicijativa referendumskog tipa, kada je ministar Bauk u ime države, potpomognut i Ustavnim sudom u nekim segmentima, iznosio vrlo različite podatke o biračkim popisima i konkretnim biračkim pravima, te na temelju toga slao jasnu poruku da hrvatska država u biti nema pojma o broju svojih državljana.
A državljani su personalizirana sastavnica nacije i temelj svake države.
Zašto ministrica Jurlina Alibegović nije u reforme pošla s tog problema i s tog polazišta? Ili nije svjesna važnosti tog pitanja, što je moguće ako joj to nije izvorna struka, ili, što je vjerojatnije, ne smije zagristi u taj problem jer je to prvorazredno političko pitanje nebitno za Most kao nositelja njezinoga političkog legitimiteta. Za rješavanje toga problema nema ni volje ni želje, uz vrlo vjerojatnu volju i želju vladajućih politika da se, po svaku cijenu, zadrži nelegitimni i neustavni državni poredak. Ili, invalidna Hrvatska.
Preskačući to pitanje, i Vlada i Domoljubna koalicija i Most, a na temelju svega i ministrica Jurlina Alibegović, opasno riskiraju na postojeći nakaradni državni i politički poredak pokušati nakalemiti sasvim neodgovarajuće i u potpunosti nelegitimne promjene koje u budućnosti neće dovesti do bitnih strukturnih reformi, već vrlo realno do još većih devijacija u funkcioniranju hrvatske države. Zapravo, popravljajući funkcionalnost duboko nelegitimnoga političkog poretka vladajući će konsolidirati utjecaj političkih aktera i nositelja strateških šteta – hrvatskome narodu, jer se bez dubinskih promjena onemogućuje optimalan razvoj nacionalnih potencijala i zemlja drži razapetom.
Reforme na površini mogu popraviti funkcioniranje državnoga sustava, ali neće promijeniti njegov smjer, koji nije dobar.
Hrvatski Ustav svakome državljaninu RH jamči jednako pravo glasa. Vidljivo je bez posebnih analiza da je zakonodavstvo, koje bi moralo slijediti temeljne ustavne vrednote i ustavne norme, nevaljalo, jer prije svega izborno zakonodavstvo ograničava pa i isključuje jednakost prava hrvatskih državljana. U Hrvatskoj to nije od prvoga dana pitanje neznanja, već namjere. Ako je tu riječ o neznanju vladajućih preporučujem im znanstvene radove mladoga znanstvenika dr. Mate Palića, koji je detaljno detektirao slabosti hrvatskog izbornoga sustava, tijekom njegovog razvoja.
Diskriminacija hrvatskih državljana koji žive u inozemstvu
Primjera radi, hrvatski državljanin iz Istre, s ljudskim pravima izvedenim iz državljanstva, ako živi u inozemstvu nema ni približno jednak tretman i jednake mogućnosti u ostvarivanju temeljnog prava iz državljanstva – prava birati i biti biran – kao član njegove obitelji u Pazinu.
Ako je pred čovjekom nužda da svoje pravo ostvaruje putujući dan ili dva do birališta, ako je njegovo pravo ograničeno listom za dijasporu, onda on ne samo da nema jednaka prava kao njegovi roditelji, rođaci i prijatelji u Istri, već je zakonski diskriminiran.
A sve konvencije o ljudskim pravima inzistiraju upravo na – spriječavanju diskriminacije.
Uzmimo listu za dijasporu.
Sama po sebi ona iskazuje političku odluku zakonodavca da dikriminira prava glasa čovjeka u Berlinu, New Yorku u odnosu na ista prava čovjeka u Zagrebu. Državljanin Republike Hrvatske u Zagrebu, Imotskom, Dubrovniku ili Osjeku ima mogućnost izabrati u svojoj izbornoj jedinici do četrnaest zatupnika u zakonodavno tijelo, a državljanin u Berlinu i New Yorku zajedno sa svim ostalim državljanima izvan hrvatskih granica – tri zastupnika. Drugim riječima, odstupanje od jednakosti u ostvarivanju prava je nesrazmjerno, a to u svim presudama Sud za ljudska prava u Strasbourgu oštro sankcionira.
‘Porezni obveznici’ i politika sotonizacije sunarodnjaka
U međuvremenu, nastojeći posve politički i pravno legalizirati tu krivotvorinu i prvorazrednu devijaciju, prije svih nositelji antihrvatskih neokomunističkih i neojugoslavenskih politika, uz presudnu pomoć nositelja partikularnih interesa društvenih grupacija nastalih neprovedenom tranzicijom države prije svega na području gospodarstva i financija, razvili su parapolitološki termin „porezni obveznik“ kao kamen spoticanja državljanima Hrvatske u Hrvatskoj, na temelju kojeg vode politiku javne sotonizacije – prava iz državljanstva.
Treba naglasiti da odlučivanje o temeljnim nacionalnim interesima nije djeljivo, niti se može svoditi na institut plaćanja poreza, jer to jednostavno jedno s drugim nema nikakve veze. Jednako tako treba naglasiti da svojim izbornim pravom hrvatski državljanin iz New Yorka ili Mostara ničim ne ugrožava specifične interese državljana Republike Hrvatske koji žive na državnom teritoriju.
Zbog toga je mahanje strahom od utjecaja „onih koji ne plaćaju porez“ na državne odluke samo instrument u rukama antihrvatskih politika za podvrgavanje interesa hrvatskoga naroda svojim specifičnim, najčešće antihrvatskim, potrebama. I upravo najviše šteti baš onima koje se nastoji prepasti uvođenjem „poreznih neobveznika“ u politički poredak.
Po statističkim podacima Republike Hrvatske računa se da trenutno u svijetu, izvan granica RH, živi oko tri milijuna Hrvata s pravom na državljanstvo. Više je nego vidljivo golim pregledom biračkih popisa, kojima se operira godinama, da se izuzetno malo tih ljudi nalazi u Registru birača, ali nigdje ne postoji podatak, sređen i precizan o tome koliko tih ljudi uopće ostvaruje pravo na hrvatsko državljanstvo. Takvog registra ni nakon 25 godina neovisnosti RH – nema. To nitko ne zna.
A kompletan politički i nacionalni legitimitet države proizlazi iz prava hrvatskoga naroda. Zašto se onda tome istome narodu, odnosno svim njegovim pripadnicima, ne omogući pristup pravima i stečevinama hrvatske državnosti?
Hrvatska ozakonila politički progon vlastitog naroda!
Nije li odustajanje od milijuna Hrvata izvan Hrvatske, eksplicitno priznanje gotovo stoljetnoga progona i raseljavanja hrvatskoga naroda pod tiranijom velikosrpske monarhije, a zatim komunističkoga poretka, kao pravne i političke stečevine suvremene Republike Hrvatske?
Da. Upravo to znači nezainteresiranost, pa i razvoj mehanizama sprječavanja povratka tih ljudi u državni i politički poredak zemlje. Republika Hrvatdska je de facto ozakonila jugoslavenski i komunistički progon hrvatskog naroda.
Ne znam je li Karamarkov HDZ svjestan, ili pada li na pamet reformatoru Petrovu i njegovim kolegama, da sve priče o reformama, što god napravili ili pokušali popraviti na ovakvom državnom i političkom sustavu, znače afirmaciju antihrvatskih ciljeva i namjera? Tu nema ni mrvice dvojbi. To je neosporna teorijska i praktična činjenica.
Nijedna hrvatska nacionalna politika ne može biti potpuna niti suverenistička, niti legitimna, bez optimalnoga uključivanja svih ljudi s pravom na hrvatsko državljanstvo u državni i politički poredak zemlje.
U djelokrugu Ministarstva uprave RH prve stvari koje se navode između velikog broja obveza i zadaća su ustrojstvo državne uprave i lokalne i područne (regionalne) samouprave, politički i izborni sustav te osobna stanja građana. Kako je moguće ne primijetiti goleme raspukline upravo na temeljnim zadaćama toga ministarstva?
Zar će se državni odnos prema iseljenoj Hrvatskoj svoditi na protokolarne susrete i folklorna druženja državnih funkcionera s tim zajednicama? Kad se isključe emocije, to je razina odnosa prema pingvinima ili delfinima.
Preduvjeti tranzicije u demokratski sustav
Philippe C. Schmitter, jedan od utemeljitelja tranzicijske teorije, tvrdi da je bezuvjetno uspostavljanje nacionalnoga identiteta i teritorijalnih granica države temeljni preduvjet reformiranju političkih, državnih i svih ostalih društvenih institucija, pri čemu naglašavam i ekonomske, koje su potpuno neodvojive od navedenih. Može li, dakle, pojam nacionalni identitet biti – partikularan, djeljiv, polovan? Ne može.
Philippe C. Schmitter nije jedini. To je usuglašen stav svih teoretičara tranzicije države i političkih sustava iz totalitarnih, komunističkih i nedemokratskih, u demokratske političke sustave. To je polazište i Klausa von Beymea, Stephena Holmesa, Hansa-Juergena Puhlea i Clausa Offea koji svi odreda inzistiraju na kategoriji – državljanina i državljanstva. Treba istaknuti da se to posebice dramatično reflektira na nacije kao što je Hrvatska, koje su stoljećima bile izložene raseljavanju pod različitim okolnostima, pri čemu se jedan od ključnih razloga može uzeti nepostojanje samostalne nacionalne države.
Nacionalni identitet se ne može politički definirati, niti redefinirati, ne može ga se razvijati kao ciljanu kategoriju stečevinama društvenoga razvoja ili socijalne interakcije suvremenoga svijeta, bez stalnog razvoja i potpunog usavršavanja državljanstva i prava koja proizilaze iz tog političkog instituta.
A izborno zakonodavstvo je instrument modeliranja i razvoja politika državnosti, te emancipacije nacionalnoga identiteta. O tome postoji i suglasje suvremene teorije političkih sustava i izbornoga zakonodavstva, pri čemu je svojevrsni katekizam u znanstvenom svijetu djelo Dietera Nohlena “Izborno pravo i stranački sustavi”. Čak i Zakošek to zna.
O tome profesor Marc Gjidara kaže: “Izborni sustav, modaliteti glasanja, neosporno su najočitiji pokazatelji stupnja vladajuće demokracije u jednom društvu i u jednoj državi, i postojećeg političkog režima”. Gjidara se, na tragu posve usuglašenih stajališta suvremene teorije države, poziva i na sporazum iz Maastrichta, na Amsterdamski ugovor i Lisabonski ugovor koji je stupio na snagu 2009. godine. Svi ti sporazumi i dokumenti EU-a odnose se na ostvarivanja prava državljanstva. I svaki taj dokument isključivo polazi od formalno i pravno posve primjenjivoga jednakog prava na političko sudjelovanje u državnim poslovima svih – državljana.
Nijedna politika u Hrvatskoj to pitanje ni ne pokušava kandidirati kao otvoreni nacionalni problem. Čak ni one na desnici. Priča o razvoju građanske državnosti nasuprot nacionalnoj državnosti, koju grčeviti nameću nositelji navodno lijevih politika u Hrvatskoj, jednostavnim rječnikom je – potpuna prijevara. Jer, građansko ne može ništa niti biti, niti postati izvan nacionalnog identiteta, izvan nacionalnog prava koje je temelj suvremene državnosti, niti može zamijeniti – nacionalnu državnost.
U Hrvatskoj postaje jako opasno već danas, usprkos dostupnim svim tim znanjima, stajalištima najpozvanijih svjetskih znanstvenika i teoretičara, svim stečevinama EU-a kojem pripadamo, praksi Suda za ljudska prava u Strasbourgu, izbjegavanje trajnog i ozbiljnog rješavanja golemih propusta u samim temeljima države.
Ne čudi me zbog idejnog i političkog izvorišta anacionalnih i nesuverenističkih programa da se za održavanje nelegitimnog, nepravednog i nakaznog poretka zalaže navodna ljevica u Hrvatskoj, ali postaje vrlo znakovito da o tome niti ne razmišlja Domoljubna koalicija, a ni Most, usprkos svojim javnim deklaracijama o – reformama.
Karamarko i Petrov mogu svakog dana ponavljati pred novinarima da su za promjene, mogu konsolidirati proračun, prenamijeniti dio državnih sredstava i potencijala, postići veći ili manji ekonomski razvoj, rast i popraviti opću klimu u zemlji, kao i status na međunarodnom planu, ali hrvatsku državu neće niti stabilizirati niti trajnije usmjeriti bez – rješenja njenih političkih temelja.
Autor: Marko Ljubić/7Dnevno
