PREDRAG ŠUSTAR: Moja supruga je agnostik i morali smo se dogovoriti kakav ćemo odgoj dati djeci

“Moram priznati da me je iznenadilo koliko je ljudima značilo što sam se javno deklarirao kao vjernik, pri čemu su neki od njih to doživjeli čak kao čin neke naročite građanske hrabrosti. Pa, mislim, Bogu hvala, ali to je nešto najnormalnije i tako bi to trebali svi doživjeti. Percepcija da je to čin neke hrabrosti govori da su ljudi još uvijek u nekom starom mentalitetu”, kaže ministar Šustar

Ministar znanosti, obrazovanja i sporta Predrag Šustar tek je na početku svog mandata, ali već iza sebe ima par burnih mjeseci na ministarskoj dužnosti. Nedavno je bio metom napada iz nekih znanstvenih krugova koji su ga “napali” zbog članka o Ruđeru Boškoviću koji je svojedobno objavio zajedno s kolegicom Aleksandrom Golubović u Riječkom teološkom časopisu. Napadan je bez ikakvih ozbiljnih argumenata, ali to nije priječilo inicijatore napada da traže njegovu ostavku jer je napisao rad u kojem se spominje kako “evolucija ostaje otvoreno pitanje”, “a Bog može biti dizajner svijeta” (više o pozadini tih napada možete pročitati u izvrsnom tekstu Hrvoja Juke OVDJE). Šustar je na cijelu priču reagirao spremnošću na raspravu koja se još nije dogodila.

Portal Bitno.net donosi razgovor s ministrom Šustarom, a mi prenosimo dio tog razgovora.

– U Splitu je bila najavljivana rasprava o odnosu između znanosti i vjere, nakon polemike koja je nastala nakon kritike vašeg znanstvenog članka. Što se dogodilo s tim?

Koliko znam, na raspravu su bili pozvani inicijatori te polemike. Nemam informaciju jesu li naposljetku pristali na nju. Ja sam trebao biti u Splitu negdje u tom razdoblju, ali zbog mojih obveza nismo se uspjeli uskladiti oko točnog datuma. Kako bilo, ja sam za raspravu i dalje otvoren i ako nađemo neki datum koji se neće poklapati s mojim ministarskim obvezama, rado ću se odazvati. Takvih poziva bilo je više, ali naprosto ih moram uklopiti u svoj kalendar. Kako bilo – dobro je da je ta tema pokrenuta i ja osjećam kao obvezu, ali i zadovoljstvo odazvati se na rasprave o njoj.

– Koliko smo kao društvo uopće dobili nakon pokretanja ove rasprave o odnosu znanosti i vjere i problemima oko teorije evolucije? Jesmo li dobili uopće nešto?

Čini se kako je tema otvorena. O toj se temi u inozemstvu već dugo raspravlja, posebno kvalitetno i ozbiljno to je bilo u Sjedinjenim Državama. Sada bi tu polemiku trebalo nastaviti i kod nas, ali u nekom formatu koji će osigurati da ona ne ode u pogrešnom smjeru, da ne postane politizirana ili da njom zavladaju neki histerični tonovi. U ovom konkretnom slučaju rasprava je povezana s našom znanstvenom tradicijom, odnosno s Ruđerom Boškovićem, što je također pozitivno. Ono što mene možda malo brine jest što nije do kraja jasno koliko se rasprava strukturirala i usmjerila.

– Kamo se trebala usmjeriti?

U SAD-u, zemlji koju sam već spomenuo, kao i u nekim drugim europskim državama, ta je rasprava strukturirana na nekoliko podtema. Recimo, odnos vjere i razuma. Ili pitanje onoga što se u filozofiji znanosti naziva demarkacija, dakle odnos između onoga što se smatra autentičnom znanošću i ostaloga. U samoj biologiji vodi se polemika o odnosu između teorije evolucije i drugih teorija koje funkcioniraju u biologiji. Odnos takvih pitanja prema problematici obrazovanja i način na koje se one tamo izražavaju. Čitav je niz pitanja, dakle. U ovoj histeriji koja je, čini mi se, nastala, ali potom ipak stišala, ta se strukturiranja nisu dogodila. Zato je dobro inzistirati na daljnjem dijalogu u formi rasprava ili tribina koje možemo organizirati tijekom jednog duljeg razdoblja. Nema potrebe da to sada bude vremenski „stisnuto“. Nego jedan ozbiljan i kontinuiran rad na tome, u jednom mirnijem ozračju.

– Imate li dojam da unutar hrvatske akademske zajednice dominira jedna znanstvena paradigma, mogli bismo je opisati kao neku formu scijentizma, koja je antagonistički raspoložena prema neistomišljenicima?

Ono što nije dobro jest prevelika količina negativnih emocija, histerija koja se stvara. Ono što, pak, nedostaje jest kvalitetna rasprava i očekivao bih od nekih ljudi koji po osobnom afinitetu gravitiraju takvim pitanjima da se u tu raspravu uključe. U ovoj polemici javilo se dosta njih, što je pokazalo kako i unutar znanstvenog sektora postoji jedan pluralizam koji je za Hrvatsku dobar. Volio bih da taj poželjni pluralizam ne bude samo deklarativan nego da imamo ljude koji će na kvalitetan način prezentirati određene pozicije koje postoje u svim demokracijama.

Moram priznati da me je iznenadilo koliko je ljudima značilo što sam se javno deklarirao kao vjernik, pri čemu su neki od njih to doživjeli čak kao čin neke naročite građanske hrabrosti. Pa, mislim, Bogu hvala, ali to je nešto najnormalnije i tako bi to trebali svi doživjeti. Percepcija da je to čin neke hrabrosti govori da su ljudi još uvijek u nekom starom mentalitetu. Bojim se da mentalno nismo izašli iz starog sustava. Recimo, još uvijek imamo manjak izravnog građanskog aktivizma. Nadalje, ostaje strah od istupa u javnosti i strah od odgovornosti za javno iznesenu riječ. To su za mene „infekcije“ starog sustava koje su još nazočne u društvu.

– Možda mi je promaklo, ali čini mi se da niste do konca pojasnili svoje stajalište, kao znanstvenik, o teoriji evolucije? Fizičar i vjernik Vuko Brigljević svojedobno mi je rekao kako je za njega mehanizam evolucije uspješan opis što se događa u biologiji, ali da problemi nastaju kada se zaključke te teorije pokušava ekstrapolirati na društvene znanosti ili ekonomiju. Slažete li se s njim?

Idemo to probati ovako objasniti. Promatramo li kurikulum studija molekularne biologije na kojem sam školovan, može se primijetiti da smo teoriju evolucije imali prema kraju studija. Ona jest teorija koja biologiji daje najširi mogući okvir, ali je riječ o teoriji općeg ranga koji daje veliku sliku unutar koje se smještaju razne znanstvene teorije iz različitih područja, recimo genetike ili nekog drugog. Tako je u okviru biologije. Postoji, također, šira uporaba teorije evolucije, primjerice u psihologiji, koja jest na određeni način biološki uvjetovana, pa tako dolazimo do evolucijske psihologije. I tu nastaju stanoviti problemi, povezani s pitanjem demarkacije koje smo već spomenuli.

Krenimo od teza Karla Poppera, filozofa znanosti kojeg najviše citiraju upravo sami znanstvenici i koga doživljavaju kao nekoga tko dobro prezentira njihov pogled na ulogu znanosti. Popper je imao vrlo zanimljivo mišljenje o teoriji evolucije. On ju je u svojoj ranoj fazi čak smatrao pseudoznanošću. Zašto? Zato što je pokušavala sve objasniti. Ne samo biološke procese nego i način na koji čovjek funkcionira i djeluje u društvu. A za Poppera, teorija koja sve objašnjava, koja je kompatibilna sa svakim eksperimentalnim ili opservacijskim podatkom, jest pseudoznanstvena teorija. U svojoj ranoj fazi, Popper je teoriju evolucije smatrao takvom, kao uostalom i marksizam ili psihoanalizu. I zbog toga je imao ogromnih problema.

S vremenom, njegov pogled na teoriju evolucije počeo se mijenjati. Počeo ju je smatrati znanošću, ne u klasičnom smislu, nego ju je vidio kao metafizički okvir za samu znanost, koja je za nju korisna. Vraćamo se na pitanje kurikuluma molekularne biologije. Tamo je teorija evolucije dana kao neki „background theory“, kao široki omotač za samu biologiju. Koliko taj omotač može biti koristan kada se eksportira prema, primjerice, psihologiji ili sociologiji svakako je za raspravu. Meni osobno je zanimljivo novo područje kombiniranja molekularne biologije s teorijom evolucije, ta molekularizacija teorije evolucije unutar koje se javljaju jako zanimljive spoznaje.

Za mene osobno, taj kasni Popper koji teoriju evolucije smješta u neki metafizički okvir za znanost, koji je ne doživljava kao pravu znanost, ali niti kao pseudoznanost, nešto je što mi zvuči uvjerljivo u smislu pozicioniranja neodarvinizma u odnosu na ostala područja znanja. Na bolju tezu nisam naišao.

Cijeli intervju možete pročitati ovdje.

Odgovori

Skip to content