Svaka nacija mora imati svoju simboliku i mitove
Međunacionalni sukobi, pa i ratovi na području bivše Jugoslavije, imali su za posljedicu, između ostalog, da je na Zapadu u akademskoj zajednici oživljena rasprava o korijenima nacije, nacionalizma i bivanja nacijom („nationhood“).
Istovremeno s procesom globalizacije događao se proces jačanja nacionalne svijesti ne samo na Istoku nego i na Zapadu Europe. Ponovno su pokrenuti procesi redefiniranja pojma nacije i povezanost s državom. U tim istraživanjima posebno mjesto dobili su simboli i mitovi pojedine nacije. Što je zaključeno? Da svaka nacija mora imati svoju simboliku i mitove jer bez njih nema održanja nacije. Oni služe da na pojednostavljen način na simboličkoj ravni povežu članove zajednice koja sebe smatra nacijom. Da u njima vidi uzore zbog kojih se vrijedi boriti. Zajednički mitovi i simboli preduvjet su međusobne empatije, stvaranja zajedničke svijesti i sustava vrijednosti. Ili kako je to jednostavno rekao Norman Davis, jedan od vodećih modernih istraživača nacionalnog pitanja, u članku „Poljski nacionalni mitovi“ u zborniku „Myths and Nationhood“ (ur. Geoffrey Hosking i George Schöpflin) koji je izašao u izdanju „School of Slavonic and East European Studies“ Sveučilišta u Londonu 1997. godine:
„ Svatko treba mitove. Pojedinac treba mit. Nacije trebaju mitove. Mitovi su setovi pojednostavljenih vjerovanja, koji mogu ali i ne moraju biti blizu stvarnosti, ali koji nam daju osjećaj o našim korijenima, našem identitetu i našim ciljevima. Oni jesu subjektivni, ali su često puno jači nego objektivna istina…“ (moj prijevod)
Iako su istraživanja o nacionalnoj simbolici prvo bila okrenuta prema europskom istoku i nacijama u buđenju, ubrzo je postalo jasno da sve nacije imaju i moraju imati svoje simbole. Amerikanci imaju očeve utemeljitelje i građanski rat, Poljaci borbu protiv osvajača i katoličku vjeru, Židovi, između ostalog, Masadu, a čak i smireni Švicarci imaju mit o zajedničkoj zakletvi iz 1291. godine o borbi protiv Habsburgovaca. I svi ti, uvjetno rečeno, normalni narodi njeguju svoje mitove i simbole iako su i njihove znanstvene zajednice otkrile mnoštvo rupa u tim simbolima. Međutim, niti jedna relevantnija društvena snaga ili grupacija u tim državama ne napada ili ne daj Bože poništava svoje simbole. Uzmimo, primjerice, SAD. Odavno je jasno da su očevi utemeljitelji (Washington, Jefferson) bili daleko od pojma univerzalnih boraca za slobodu. Oni su istovremeno, dok su se borili za slobodu pobunjenih trinaest kolonija, bili ujedno i robovlasnici. Međutim, nikome pametnome u SAD-u ne pada na pamet poništiti takav simbol kao što je bio George Washington. Ili predsjednik Lincoln koji je održao Uniju od raspada 1863. u govoru u Gettisburgu kada je proklamirao slobodu za crne Amerikance. Međutim, ta proklamacija nije se, barem u tom trenutku, odnosila na crne robove u onim državama koje su ostale vjerne Uniji i nisu pristupili Konfederaciji. Dapače, jasno je da je ta proklamacija imala za cilj, u svojoj biti, ekonomsko slabljenje protivnika. Jer kako drugačije objasniti da su crni Amerikanci pune građanske slobode dobili tek stotinu godina kasnije nakon ukidanja robovlasništva. Ali i danas je Abraham Lincoln jedan od simbola Amerike. Dapače, Amerika je čak stvorila i pozitivne simbole na gubitničkoj južnjačkoj strani. Naime, pobjednički general Grant u svijesti je običnih Amerikanaca, znači na razini simbola, ostao zapamčen kao pijanica, nasrtljivac i potkupljivac, dok je gubitnički general Lee na razini simbolike postao galantni i viteški general. Na taj način i gubitnička južnjačka strana nije do kraja ponižena nego joj je dano dostojanstvo u porazu.
A što radimo mi Hrvati u ovih posljednjih dvadeset godina državne samostalnosti? Kakvi su naši simboli?
U prvom redu došlo je do popriličnog rašamona glede državnih blagdana koji su mijenjani i premještani više puta. U početnoj fazi bilo je slavljenje 30. svibnja kao Dana državnosti, što je potezom pera izbrisano i danas si postavite pitanje kada je Dan državnosti? Koji su naši rituali glede tog blagdana? Koji nam je zajednički simbol? Mislim da znamo odgovor, a on je negativan, prazan. Što je nama Domovinski rat? Je li to rat u kojem su u najvećoj mjeri optuženi oni koji su vodili taj rat? Je li to rat za koji nam se govori da je to udruženi zločinački poduhvat? Gledajući kao povjesničar, to je jedan od najuspješnijih hrvatskih poduhvata, mjesto koje bi trebalo spajati hrvatski narod.
A što imamo zauzvrat? Film „Svjedoci“ gdje hrvatski vojnik urinira po poginulom neprijatelju. Ili kao mjesto pijeteta razvila se simbolika Bleiburga, koja se danas želi ukinuti. Što naše elite žele da budu simboli ove nacije? Imamo li odgovor? Mislim da nemamo. Već sam rekao, prenoseći istraživanje Anthonyja D. Smitha, inače profesora na iznimno uglednoj „London School of Economics“, da je preduvjet održanja nacije da ima svoje mitove i simbole. Na sreću, narod, jer smo ipak opstali kao narod, pored naših jadnih i kukavnih elita, ima u sebi nešto instinktivno što ga održava na životu, pa producira i bez suradnje elite svoje mitove i simbole. Spomenut ću vam neke:
– Iako nije državni blagdan, to je sjećanje na žrtve Vukovara 18. Studenoga, kada se ne samo u Vukovaru nego i diljem Hrvatske spontano obilježava taj tragičan događaj hrvatske povijesti. Nažalost, prošle godine imali smo pokušaj preko javne Hrvatske televizije, koja se održava našom pretplatom, blaćenja tog simbola. Međutim, pored svega toga, mislim da se taj simbol lagano, ali sigurno etablira unutar hrvatske nacije.
– Dan pobjede 5. kolovoza. Pored svih napada i traženja da se prekine obilježavanje toga dana, ipak se organiziraju slavlja ne samo u Kninu i mitskim Čavoglavama nego i diljem Hrvatske. Osobito se to raširilo diljem Dalmacije kada se organiziraju razne fešte i zabave za taj dan. On bi trebao biti dan zajedničkog slavlja i mislim da će biti.
– Stvaranje novog oca utemeljitelja dr. Franje Tuđmana. Iako se u prošlom desetljeću pokušao izvršiti proces detuđmanizacije, ipak je vidljivo da taj proces posustaje. Kako vrijeme bude prolazilo dr. Franjo Tuđman bit će sve veći simbol hrvatskog otpora i ponosa, ali i uspjeha. I zato pozivam da svatko u svom radu njeguje hrvatske simbole kao oblik kohezije nacije, da postoje datumi gdje ćemo se zajednički veseliti i tugovati jer nas to čini jačim.
Doc. dr. sc. Ante Bralić
Sveučilište u Zadru
Odjel za povijest
