Slovensko ruske igre – Putin na Vršiču
Slovenija bi se uz Sjevernu Koreju, Kubu i Rijeku mogla ozbiljno kandidirati za promotora ocvalog sovjetizma i obnovitelja hladnog rata.
Naime, svojim postupcima Slovenija je ozbiljno i definitivno kompromitirala Arbitražni sud koji je trebao donijeti pravedno razgraničenje međudržavne granice Hrvatske i Slovenije u Piranskom zaljevu, tj. Savudriji, i presuditi o (ne)mogućem izlasku Slovenije na „otvoreno more“. Sjetimo se samo skandala sa Simone Drenik iz MVP Slovenije i Jerneja Sokoleca, člana Arbitražnog suda. Postupak je već bio ozbiljno politički narušen kad je lani u srpnju ruski premijer Dmitrij Medvedev službeno posjetio Sloveniju(?), a povod je bila komemoracija stotinu (carskih) ruskih vojnih zarobljenika koji su poginuli u odronu zemlje prilikom izgradnje planinskog prijevoja na Vršiču 1916. godine.
Cijeli taj igrokaz s premijerom Rusije, Dmitrijem Medvedevim dosta je neobičan, kao i poruka Hrvatskoj, uostalom svim članicama NATO-a, jer osim spomenutih stotinu žrtava nesreće pri gradnji ceste, Slovenija i Rusija nemaju ništa zajedničkog. Zapravo, imaju i nemaju; imaju jer još uvijek djele isti sovjetski komunistički um, i nemaju jer Slovenija 1916. nije postojala ni kao zemljopisna ni kao politička činjenica. Slovenije te godine još nema na političkom zemljovidu Europe; državu im je dvije godine kasnije dao Aleksandar Karađorđević i to je početak velike srpsko-slovenske ljubavi i simbioze.
Posjet Medvjedeva Sloveniji je zapravo stari Titov trik upućen drugoj strani: ako nam vi, tj. NATO, ne želite pomoći oko Piranskog zaljeva, tj. izlaska na „otvoreno more“, ima tko će nas podržati – onaj kome je izlazak na otvoreno more „piranskim dimnjakom“ i namjenjen – Rusija. Jer cijelo je vrijeme riječ o ruskom izlazu na toplo more, pa je u tom smislu 2001. i potpisan veleizdajnički sporazum, onako drugarski, Račan-Drnovšek, po kome je Hrvatska trebala prepustiti Sloveniji cijeli Piranski zaljev i na taj način omogućiti Sloveniji(?) izlazak na „otvoreno more“. Zato Rusija neprestano radi (neuspjele) scenarije s srpskim korpusom u Crnoj Gori; sa Zoranom Milanovićem i Antom Kotromanovićem oko vojnih objekata na Lošinju i drugdje na Jadranskoj obali, pa s „Južnim tokom“ i Haludovom, a najviše upire sa Savudrijskom valom i „dimnjakom“ do „otvorenog mora“ u srce NATO-a.
Samo Rusima takvo što treba, Slovenija je članica NATO-a i EU i pojam „otvorenog mora“ među članicama je izlišan.
Sada Borut Pahor ide u još veću harlekinadu: pozvao je Vladimira Putina na istu, ali ove godine 100-tu, obljetnicu pogibelji ruskih vojnika na Vršiču. Dakle nakon komemoracije i blagoslova predviđa se (creska) janjetina u planinskoj Sloveniji, a onda svježa riba iz hrvatskog mora, poslužena negdje na terasi restorana u Savudriji odakle puca pogled na „otvoreno more“. Rusija je pod embargom, nitko iz EU-a ne poziva Vladimira Putina u goste, ali Slovenija misli da je našla svog velikog zaštitnika i nada se nemogućem. Rusija nije ni svojim najvjernijim potrčkalama Srbima pomogla, a Piranski zaljev i „otvoreno more“ za Ruse je samo posao. Neuspjeli višestoljetni posao. Ništa na Sredozemlju osim luke Taurusa u Siriji nisu nikad dobili.
Opet je na djelu isti Titov trik prevrtljivosti između velikih sila, samo s jednom razlikom, nema ni Tite ni Jugoslavije, ima Milan Kučan (njegovo srbijansko djetinjstvo), ali to je ipak premalo, čak i za posljednjeg od posljednjih.
Slovenija silno upire u pomorsko razgraničenje u Piranskom zaljevu i pri tome sve je nestrpljivija: jako joj se žuri, Rusija je izgleda već lagano nervozna. Austrijski Šiptari postali su nespretni i bez osjećaja za vrijeme i prostor. Očigledno je da nakon svih ovih manevara s ruskim premijerom i predsjednikom Slovenija postaje sve nepouzdaniji partner u NATO-u i država s kojom taj vojni savez ne može računati. Sve dok se Slovenija ne oslobodi sovjetizma i odgovori na pitanje: zašto se prije sedamdeset godina ponudila da postane najveće hrvatsko stratište i grobište? I što je time postigla? Sve moguće privilegije, da je ostala Jugoslavija. Ništa, jer Jugoslavije više nema pa je red da Slovenija objasni Hrvatskoj svoju ulogu u Titinoj Jugoslaviji, a NATO-u svoje drugarske veze sa Sovjetima. Gore od vuka u janjećoj koži je janje koje zavija s vukovima.
L. C./hrsvijet.net
