U zadnjoj svojoj kolumni Milo piše o tome kako je praktički istjeran iz gay-friendly San Francisca. A već prije toga je tom Grku židovskih korijena, aktivistu za slobodu govora i osnivaču tehnološkog portala “The Kernel”, dva puta izabranog među 100 najutjecajnijh osoba u britanskoj digitalnoj ekonomiji (2011 i 2012), zabranjeno govoriti u Manchesteru, gdje je studenska unija “banirala” njega i lezbijsku feminističku aktivisticu Julie Bindel jer predstavljaju prijetnju za “sigurnost studenata”. A trebali su govoriti na temu – ima li feminizam problema sa slobodom govora!

“Ovo je prvi put da sam pobijedio u debati koja uopće nije održana”, rekao je Milo, dodavši kako su zabranom samo potvrdili njegovu poantu. A u vrijeme kad je radio kao novinar Catholic Heralda, Milo je poveo raspravu za Channel 4 s Boy Georgeom, o istospolnim brakovima. Milo je, kao konzervativni katolik – iako mu je majka židovka, otac pravoslavni Grk, a on je odrastao u protestantskoj sredini – zastupao stav kako istospolni brak nije potreban, i kako ničim ne doprinosi pravima istospolnih ljudi. Boy George, inače osuđeni silovatelj maloljetnika kojeg je danima držao kao roba u svom stanu, je zastupao suprotnu, ‘moralno ispravnu stranu’, koja je za ljudska prava i gay brakove.

Gay protivnik gay brakova

Što je u svemu gore navedenom čudno? To što je Milo – homoseksualac. Čistokrvni. I vrlo otvoreno homoseksualan. Uz bivšeg lidera Gay Alliancea iz sedamdesetih, Davida Thorstada, jedan od vodećih disidenata pokreta. Usto je konzervativnih političkih gledišta, i katolik, što je dovoljan razlog da ga inače “tolerantni” gay establishment smatra izdajicom, unutarnjim neprijateljem, prodanom dušom, velikim sotonom, i općenito gadom kojem u ime tolerancije i slobode treba začepiti usta, te ga izopći iz zajednice tolerantnih i baci fetvu na njega. Da stvar bude gora, podržao je Donalda Trumpa za predsjednika SAD, čime je dospio na vrh liste neprijatelja lijevih aktivista. U spomenutoj raspravi s Boy Georgeom, propalom pop zvijezdom osamdesetih, rekao je kako za početak treba pogledati donosi li građanski brak bilo kakve koristi ili prava istospolnim osobama, a koja inače ne bi imali, i odmah daje odgovor – ne. “Nitko to zapravo ne traži, nema neke velike želje za brakom u gay zajednici, postoji građansko partnerstvo koje osigurava jednaka prava i sve što je potrebno. “To nije pitanje kvalitete, kad bi bilo to, ja bih svakako bio za”, kaže Milo, “radi se o redefiniranju institucije koja je kohezivno ljepilo društva, i to može proizvesti posljedice o kojima nemamo nikakvog pojma u ovom trenutku”. Na pitanje kakve posljedice, Milo kaže da jednostavno ne možemo znati kakve bi one mogle biti, ako izmijenimo instituciju na kojoj je čitavo naše društvo sazdano.

Kad ga je voditelj napao čemu to braniti, ako je razlika između civilnog partnerstva i braka tek u nazivu, rekao je da riječi imaju značenje, i da je brak lako razumljiv pojam koji označava zajednicu muškarca i žene koja može dovesti do prokreacije, što je uostalom i sama svrha institucionaliziranja te zajednice još u primitivnim društvima: korist koju šira zajednica ima od toga, u vidu regulacije “vlasništva” nad djecom. “Ovdje se ne radi zapravo o gay pravima, radi se o Davidu Cameronu”, rekao je. “On pokušava dobiti glasove, a mi ionako nikad nećemo glasati za njega (okrug Primrose Hill, ne homoseksualci, op. MH)”, kaže Milo. “Mislim da je vrlo patronizirajuće biti politički upotrijebljen na takav način”, smatra on. Boy George mu je odgovorio da je to “Non issue”, (ako je tako – čemu onda takav zahtjev) i kako je sve što “ljuti katoličku crkvu dobra stvar”, otkrivši tako zapravo jedini motiv za aktivizam koji potiče istospolne brakove (misli li itko u gay zajednici, ili među aktivistima, da će homoseksualci moći imati vlastito biološko potomstvo ako sklope brak, ili da će imati veći ugled u zajedici ako su u braku? Jer, ako zajednica diskriminira neoženjene i neudane, gleda ih kao manje vrijedne ljude, onda je to problem koji treba rješavati, a ne nešto drugo). “Ja sam gay, i katolik, i moj odnos s Bogom je dosta kompliciran”, rekao je Milo. “Znam da postoje određena očekivanja od mene koja ne mogu ispuniti”.

No, dok je Boy George ustvrdio da je biti gay predivno, i kako bi to ponovo izabrao da može birati – te za tu prilično neutemeljenu izjavu, jer ne znam niti jednog staight muškarca koji bi htio biti gay, zaradio pljesak publike – Milo je udario šamar gay establishmentu rekavši kako to ima svoje prednosti u današnje vrijeme, no kako bi on, da može izabrati, ipak izabrao – biti heteroseksualan. Kad mu je voditelj spočitnuo da se pogled društva na homoseksualnost promijenio, i kako crkva nije promijenila svoja gledišta u skladu s vremenom, rekao je kako ne misli da je dobro da religija, koja ima svoja pravila, ista mijenja u odnosu na trenutnu modu i ono što se taj dan nosi. Moralni relativizam i moralna moda nisu od neke pomoći, kaže Milo. I onako usput se pita zašto gay zajednica hrli u brak kad ga hetero zajednica sve više napušta kao nešto neprogresivno.

Diskriminacija katolika u gay zajednici

Moram priznati da mi nije teško složiti se s Milom oko jedne stvari: gay aktivisti su izgubili moje simpatije još davnih osamdesetih, kad su počeli vršiti pritisak na članove svoje zajednice da pristanu na glupe dogme koje pokret propovijeda i koje nemaju znanstvenog ni činjeničnog temelja. Primjerice, da svatko tko je homoseksualan mora biti sretan što je to što jest, i ne smije to željeti promijeniti: promjena je, kažu, ne samo nemoguća već i nemoralna. S druge strane, i promjena spola je zapravo nemoguća, ne takva koja bi bila funkcionalna u reproduktivnom smislu, što i jest ono što definira spol, a biti muško ili žensko svakako nije bolest, čak ni kad se osjećate kao “nešto drugo” (to ne znači da s vašim tijelom nešto nije u redu, već s glavom), pa ipak, zajednica pozitivno gleda na sve koji odluče “promijeniti spol”, iako je promjena u stvari samo kozmetička, ali vrlo negativno na one koji bi promijenili svoje seksualne sklonosti kad bi mogli. Što je u tome nemoralno, znaju samo oni.

No Milo često piše i o pritisku kojem su u gay zajednici izloženi oni koji misle drukčije od propisanog kolektvnim umom, pa i o diskriminaciji kojoj su katolici ili konzervativci homoseksualci izloženi u samoj gay zajednici, što je često za njih veći problem od “diskriminacije” izvan zajednice, jer se događa u krugovima u kojima se kreću. U svom tekstu “Što ne valja s gay establishmentom”, Milo piše kako je prljava tajna pokreta za gay prava u Britaniji ta što više nema razloga za postojanje. “Sve velike bitke za priznanje i jednakost su izvojevane, i to jako davno. Kozmetički zahvat oko istospolonih brakova prošle godine nije imao nikakav utjecaj na zakonska prava istospolnih parova koja su imali pod građanskim partnerstvom. I, istinu govoreći, ne postoji više ništa u ovoj zemlji zbog čega bismo trebali biti bijesni, ako se ne ubraja apsurdna prošlogodišnja kampanja da se djeci na dječjim igralištima zabrani upotreba riječi “gay”. Pitajte bilo koga u gay lobiju i to će vam i priznati, ali samo privatno.

Iscrpljujuće je gledati beskrajno, cikličko zavrtanje ruke i zapjenjeno bjesnilo oko najnevažnijih rasprava. To je ono što se događa kada pokretu za prava ponestane razloga za postojanje: panika, zbunjenost, i orgije samoopravdanja, zamotane u aktivizmu na krajnjem rubu značaja. Misija dana gay lobija su transrodna prava, te ezoterične i zbunjujuće nove jezične konvencije koje uređuju kompleksnu mrežu transeksualnih i transrodnih osoba. (…) današnje debate se bave problemima srednje klase koja sama sebi ugađa, i koji se tiču vrlo malog postotka samog članstva tih organizacija, i beskrajno malog dijela populacije”, kaže Milo i time dotiče osnovni problem: unutar svake manjine postoji manjina, koja isto tako može biti pod pritiskom većine u svojoj “manjini”. I tu je negdje odgovor na sva bitna pitanja gay i svakog drugog aktivizma za prava ovih ili onih manjina, koje se u konačnici svode na prava najmanje od svih manjina – pojedinca. Pa stoga Milo i nije jedini gay koji se otuđeniji i odbačeniji osjeća u “svojoj” gay zajednici, nego među konzervativnim katolicima.

Crna lista

“Često su oni koji propovijedaju toleranciju najnetolerantniji. Otkad sam novinar, na crnoj sam listi gay establishmenta – urednika, organizatora konferencija, i slavnih osoba koje zajedno formiraju javno mišljenje, te od medija podržano i javno prihvatljivo lice homoseksualnosti”, kaže Milo. “Lobisti obuzeti progonom irelevantnih stvari ne predstavljaju nikog osim elitističke, marginalizirajuće, snobovske, moralističke, i etiketom opsjednute engleske malograđanštine za koju kažu da je mrze. Oni su zastrašujući kad trebaju biti dostupni, kažnjavaju ljude kad bi trebali biti suosjećajni. A tu je i maliciozni progon svakoga tko se ne uklapa odobreni kalup od strane homoseksualaca koji imaju javne platforme. Ja sam prestao računati koliko puta sam se pojavio na televiziji kako bih razgovarao o gay pitanjima, samo da bih ispao negativac i dobio hrpu e-mailova i tweetova od gay aktivista koji mi poručuju da “se odem okupati s tosterom” i govore mi da sam “samomrzeći gay”. Zašto? Jer ne podržavam ideju gay braka i jer iskreno govorim o tome kako je neugodno pomiriti svoju vjeru i osjećaje.

Ako se gay lobi želi odmaknuti od toga da bude karakteriziran preko svojih nasilničkih, bespredmetnih unutarnjih redova, lažnih žrtava i ugroženih, i postati vjerodostojno, snažno tijelo sa stavom, mora naučiti prigrliti svaku gay osobu, kako god izgledala, i kakva god bila njena mišljenja i stavovi. Dok se to ne dogodi LGBT pokret će ostati dimna zavjesa, i pomalo tragikomična industrija samosažaljevanja. Gay ljudi zaslužuju bolje od toga”.

U kolumni “Dijete treba majku i oca” ponovo je razbjesnio “svoje”, napisavši, “Svako dijete bi trebalo imati gay ujaka, da ga nauči kako se oblačiti, da ga vodi po klubovima, i da mu da prvu lajnu kokaina, ali gay roditelji? Kao teški gay partijaner, nisam siguran”. Napisao je to protiveći se odluci suda u Britaniji da se oduzme dijete majci i da istospolnom paru, iako dijete nije bilo ni u kakvoj opasnosti, zbog sporazuma o surogat majčinstvu koji je izgleda bio prekršen. Time što je majka dijete dojila, što je protumačeno kao napad na homoseksualce. U toj kolumni je progovorio i o učestalom nasilju među istospolnim parovima, statistički puno učestalijem nego u tradicionalnim brakovima, i vrlo niskom stupnju bračne vjernosti u istospolnim brakovima (a koji bi joj uostalom bio i smisao). “Osobno ne bih usvojio dijete, jer ne mislim da su dva tate dobar početak u životu za bebu”.

A gay pokret je razbjesnio i izjavom kako smatra da bi većina homoseskualaca, da može birati, radije izabrala biti nešto drugo, i rekao “Homoseksualcima se trideset godina govori kako su “rođeni takvi” . To je laž. ‘Rođeni takvi’ je izmišljotina gay lobija kao odgovor na religioznu desnicu. Oni su govorili da je homoseksualnost “grešan životni izbor”, i onda je gay lobi izmislio “homoseksualni gen”. To nema nikakvog znanstvenog temelja, najviše što možemo reći o homoseksualnosti da je ona mješavina prirode i odgoja, i može imati epigenetsku komponentu, nitko stvarno to ne zna”. Griješi li? APA, američka udruga psihijatara, ona ista koja je 1973. prva homoseksualnost skinula s popisa bolesti, zapravo tvrdi to isto: oni su jasni, na svojim stranicama, da se o uzrocima homoseksualnosti zapravo ništa ne zna, i dozvoljavaju da ona može biti kongenitalna, ali isto tako i posljedica odgoja i traumi iz djetinjstava (dječaci koji su bili žrtve pedofila u pravilu postaju homoseksualci, preko 30%, pa se to kosi s teorijom da je homoseksualnost monokauzalna, odnosno da postoji samo jedan uzrok iste. Ono što oni tvrde, i u čem se slažu s Milom, a ujedno i jedino u čem se i jedni i drugi slažu s gay lobijem, je da nema baš mnogo toga, a sigurno ničeg što bi pouzdano davalo rezultate, što homoseksualci mogu uraditi da bi to promijenili.

Novu minu je bacio kad je rekao da im je možda bilo bolje u ormaru, nabrajajući sve gay genije u povijesti koje je Britanija imala i o kojima je ovisila, a koji se u svoje vrijeme nisu mogli outati, što je, smatra, pripomoglo statistici po kojoj su gay muškarci u britaniji inteligentniji od prosjeka: inteligencija je, kako znamo, nasljedna dobrim dijelom, a gay otac nije loša stvar, kaže, da bi se sina naučilo penjati po skliskoj šipki, odnosno opstati u društvu koje nije uvijek prijateljski nastrojeno. “Dobra vijest je da su globalno gay prava u manjini, Kina, Indija, i Rusija slave važnost nuklearne obitelji” (zanimljivo, niti jedna homofobna zemlja nije katolička!). “Ne možete ih kriviti: foto blogovi sa Folsom Street Fair u San Franciscu neće razuvjeriti Putina oko toga da je zapad jedan dekadentni kaos. Iskreno, bio bih manje posramljen time da sam gay u danima kad je biti gay bilo nešto čega su se ljudi sramili. Gayevi su tada imali više dostojanstva”, kaže, oslikavajući to priloženom fotografijom.

No, gay pokret nije jedini s kojim je Milo došao u sukob, tu su i feministice. O zabrani nastupa u Manchesteru Milo kaže, “ta zabrana je novo poglavlje u ratu feminizma protiv slobode izražavanja, jer pokazuje da feministice ne samo da ne žele čuti argumente druge strane, nego ne žele da se rasprava uopće održi. Ne zaboravite, nisu zabranile nastup samo meni: zabranile su ga i mojoj oponentici, ženi koja je zagovarala ženska prava desetljećima. Tema o kojoj smo trebali raspravljati je “Ima li suvremeni feminizam problema sa slobodom govora?”. Vjerujem da je ovim na to pitanje odgovoreno, ali mi ćemo svejedno nekako održati tu debatu, i znam da će sloboda govora i sekularno društvo naći put”. Usto je pomalo cinično dodao, “Kako je moj kolega Allum Bokhari nedavno napisao, panični i očajnički potezi poput ovog su siguran znak da je pokret u krizi. Zeloti znaju da ne mogu pridobiti javno mišljenje, znaju da ne mogu pobijediti intelektualce u raspravi. Cenzura, zadnje utočište poražene ideologije, je njihova jedina opcija … da vam kažem istinu, imaju pravo bojati se mene i Julie. Čak i kad bi publika bila skroz neprijateljska prema meni, ja ne bih imao problema demonstrirati da moderni feminizam živi i diše cenzuru. Zadnjih par godina su prepune smiješnih, apsurdnih napora feministica da kontroliraju izražavanje – od pop pjesmica do muških magazina i viceva.

Imam milijardu primjera za te tvrdnje – uključujući moje izbacivanje sa “Slut Walka” u Los Angelesu”, kaže Milo. A izbačen nije samo odande. Nedavno mu je ukinut i twiter račun, nedugo nakon što je početkom ovog mjeseca prvi put dobio akreditaciju za presicu u Bijeloj kući. Yiannopoulos je tada zamolio Bijelu kuću za komentar o stavu o slobodi govora na prominentnim društvenim mrežama, rekavši kako se “Konzervativne komentatore i novinare kažnjava, suspendira, a twiter im briše poruke”. A u zadnjoj kolumni se okomio na gay friendly San Francisco, nabrajajući što je sve u tom liberalnom gradu zabranjeno – od pušenja bilo gdje na otvorenom prostoru (“duhana ili bilo čega drugog”, kaže Milo koji je inače, pogodili ste, pušač) do igračke u McDonaldsovom Happy mealu, usvajanja beba životinja, poslovnih putovanja u Arizonu, plastičnih boca za vodu (zbog ekologije, ali ne i plastičnih boca za kolu…), sjedenja noću na ulici… a da, i Mila Yiannopoulusa. Ova oaza progresivizma u Americi, kaže Milo, ima fetiš na zabrane svih mogućih vrsta. Doduše nije mu zabranjen ulazak u sam grad, ali mu je jučer zabranjeno održati tribinu u sastavu “Dangerous Faggot tour” (“Turneja opasnog pedera”); na kojoj je doduše kaže u proteklih 500 dana dobio svoju porciju zabrana, ali ovu kaže baš nije očekivao, kao gay partijaner u naj gay gradu na svijetu… No, sloboda govora ipak postoji u San Franciscu, kaže Milo i to dokazuje s tri donje fotografije – “ali samo ako zastupate pravo mišljenje”, i dodaje kako je ironija da mu je kao homoseksualcu zabranjeno govoriti u gradu iz kojeg je prije 50 godina krenuo pokret za emancipaciju homoseksualaca – ali ne zato jer je homoseksualac, nego jer je konzervativan…

Autor: Marcel Holjevac/dnevno.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save