Nategnuta priča o ugroženosti
Nedavno je Europskom parlamentu Srpsko narodno vijeće uputilo bilten pod nazivom “Govor mržnje i nasilje prema Srbima” u kojemu se navodi 189 slučajeva iz 2015., što je značajan porast u odnosu na godinu prije kada su zabilježena 82 takva slučaja.
Ima tu svega, od fizičkih napada, prijetnja i uništavanja imovine, preko grafita, novinskih tekstova, političkih izjava do osporavanja dvojezičnosti.
Bilo bi netočno tvrditi kako nema tih primjera zbog kojih se Srbi u Hrvatskoj ne mogu osjećati ugodno, ali cijeli ovaj tekst krajnje je nategnut i isforsiran i zato nedobronamjeran.
Isforsirani primjeri
Tako su se među primjerima mržnje i nasilja našli i ovi primjeri: pozivi predsjednice pojedincima na inauguraciju, izjednačavanje tretmana Jasenovca i Bleiburga, uklanjanje Titove biste, odmicanje od „regije“, povratak Franji Tuđmanu i pozivi na zajedništvo kao 1990., koaliranje HDZ-a s nacionalističkim strankama… Nije dobro prošao ni Zoran Milanović jer se nije ogradio od Ive Baldasara zbog njegova sudjelovanja u svečanostima HOS-a ni od postupaka HDSSB-a, jer se nije izjasnio o nekim svjetonazorskim pitanjima i jer je prozvao neke iz Mosta koji su promijenili dva prezimena.
I kakve sad to sve skupa ima veze s mržnjom? Problematičan je i kontraproduktivan put traženja vanjske intervencije, od Bruxellesa do Moskve i Beograda, kojim se krenulo ne prvi put i koji ima miris denuncijacije vlastite države.
Izostaju i ovaj put bilo kakva samokritika i spominjanje govora mržnje prema većinskom narodu. Dovoljno se bilo prisjetiti nekih tekstova iz Novosti, Porfirijevih četničkih pjesama, premlaćivanja mladića u Vukovaru, nikad priznate agresije Srbije na Hrvatsku i uloge hrvatskih Srba, ispada srbijanskog ministra koji je usred Hrvatske nazvao Stepinca zločincem, kao što se i sad post scriptum nitko s te strane nije oglasio ni kad je u Vukovaru razbijena spomen-ploča Velimiru Đereku, hrvatskom junaku.
Nema ni spomena o onome što je Hrvatska napravila za manjinska prava, posebno za srpsku manjinu, niti usporedbe s položajem Hrvata u Srbiji.
Nezasluženi privilegiji
Objektivno, a bojim se i subjektivno, put koji je izabrao Milorad Pupovac i njegovi suradnici nikako neće pridonijeti poboljšanju odnosa dvaju naroda u cjelini. Teorija ugroženosti neugodno podsjeća na početak pobune i rata. Najljepše od svega bilo je čuti Pupovca da je Hrvatska i njegova domovina. Ali, nažalost, još mnogi Srbi u Hrvatskoj tako ne žive i ne ponašaju se na taj način.
Još uvijek prevladava razumljiv žal za Jugoslavijom i nešto teže razumljivo vezivanje uz Beograd. Izvori nezadovoljstva leže, čini se, i u najnovijim promjenama vlasti, koja za srpske prvake donosi smanjivanje nekih nezasluženih privilegija i pozicija u vlasti.
Autor: Josip Jović/slobodnadalmacija.hr
