USKRSNI INTERVJU S BISKUPOM KOŠIĆEM: Trebat će puno teškog rada da se stvari poprave
Portal Hrvatskog kulturnog vijeća objavio je intervju s biskupom Vladom Košićem. Intervju prenosimo u cijelosti.
Poštovani oče biskupe, nalazimo se u Velikom tjednu koji prethodi najvećem kršćanskom blagdanu – Uskrsu. Što bi Uskrs trebao značiti u životu kršćanskih vjernika i koliko je općenito obilježavanje kršćanskih blagdana važno u hrvatskom društvu?
Uskrs je u samom središtu kršćanske vjere jer „ako Krist nije uskrsnuo, uzalud je dakle propovijedanje naše, a uzalud je i vjera vaša“, poručuje nam sveti Pavao (1 Kor 15,14). Slaviti Uskrs nije moguće bez vjere u pobjedu nad zlom i smrću, koju je prvi ostvario Gospodin naš Isus Krist, a u koju uvodi i sve one koji ga slijede. U našem hrvatskom društvu Uskrs ima veliko značenje, i kao slavlje i u svojem sadržaju, a to je optimizam i nada koju nam Krist uskrsnuli dariva.
Duhovna i gospodarska obnova
Prvi ste biskup obnovljene Sisačke biskupije, koja dobrim dijelom zahvaća područja koja su bila izložena velikim ratnim stradanjima. Kako ocjenjujete oporavak tih područja od posljedica rata na gospodarskom, političkom i duhovnom planu?
U ovom području, između rijeka Une i Kupe, neprestano su se vodili ratovi i nadirale razne vojske, a hrvatski se narod stoljećima branio i krvario. Ja znam reći da je u Domovinskom ratu pola naše biskupije bilo porušeno, spaljeno i sve hrvatsko i katoličko uništeno. Oporavak je započeo poslije 1995., a traje još i danas. Naime, od 25 srušenih crkava još uvijek dvije župne crkve nisu obnovljene – jednu, svetište Majke Božje u Gori, završili smo prošle godine, dakle 20 godina nakon rata.
No, obnova treba zahvatiti ne samo gradnju porušenih objekata, nego još više i duhovnu izgradnju, odnosno vraćanje nade i stvaranje pretpostavki da se život ne samo vrati, nego i razvija i napreduje. A to u našim krajevima još nije slučaj, još uvijek se odavde odlazi, puno toga još nedostaje. Najgore je što se to područje zove „područje od posebne državne skrbi“, a zapravo je to područje državne nebrige. Koliko možemo borimo se da se stvore uvjeti da se duhovna obnova što više učvrsti pa da i gospodarstvo onda napreduje.
Predsjednik ste Vijeća Hrvatske biskupske konferencije (HBK) za ekumenizam i dijalog. Na području Sisačke biskupije živi i mnogo pravoslavnih vjernika, tako da ste i sami zasigurno izravno uključeni u mnoga pitanja koja se tiču ekumenskog dijaloga. Možete li nam reći nešto više o ciljevima i aktivnostima Vijeća za ekumenizam i dijalog?
Vijeće za ekumenizam i dijalog HBK razmatra i koordinira ekumenske djelatnosti te učvršćuje dobre odnose među različitim vjerskim zajednicama u RH. Međutim, neki to krivo shvaćaju pa misle da je potrebno izgubiti svoj identitet i utopiti se u nekom bezličnom zajedništvu gdje bi svi bili isti. To nije tako jer što je svaka Crkva ili vjerska zajednica svjesnija svog vlastitog identiteta, bolji je sugovornik u tom dijalogu u kojem se učimo druge prihvaćati, poštivati i zajedno surađivati.
U mojoj biskupiji imamo i pravoslavne kršćane i muslimane te još neke manje vjerske zajednice. Sa svima gajimo dobre odnose, osobito se često susrećemo u molitvenoj osmini za jedinstvo kršćana, ali i tijekom godine, na različitim tribinama, proslavi blagdana te u projektima koji pokazuju bogatstvo naših različitosti. Mi, katolici kao većinska zajednica želimo i dalje biti na ovom prostoru duhovna potpora našem narodu u teškoćama koje ovdje nikad nisu nedostajale.
„Slučaj“ Stepinac
Član ste i Biskupske komisije HBK za dijalog sa Srpskom pravoslavnom crkvom (SPC). Možete li nam nešto više reći o procesu kanonizacija bl. Alojzija Stepinca i o osnivanju mješovite komisije o bl. Stepincu? O tome je u Božićnom razgovoru za naš portal govorio i biskup mons. dr. sc. Mile Bogović, no od tada su prošla tri mjeseca. Dobar dio hrvatskog puka, naime, ne gleda blagonaklono na ono što im izgleda kao uvlačenje politike u kanonizaciju blaženika koji predstavlja istinsku moralnu i duhovnu vertikalu. Je li u povijesti već bilo slučajeva osnivanja mješovitih komisija pri kanonizaciji, ili se u slučaju bl. Alojzija Stepinca radi o presedanu?
Na žalost, ovo je, koliko je meni poznato, presedan i nikada do sada ni za kojeg sveca nije bilo takve procedure.
Međutim, koliko god me žalosti što ova završna faza Kardinalove kanonizacije nije dobro započela, sve više uviđam da će to donijeti i dobre plodove, kako za naš narod, tako i za čitav svijet. Naime, svetost našeg Kardinala Stepinca upoznaju ovako mnogi koji nisu o njemu puno znali. Sada se raspravlja na raznim razinama, ne samo u toj spomenutoj mješovitoj radnoj grupi – koja je u međuvremenu konstituirana od predstavnika Katoličke Crkve i Srpske pravoslavne Crkve.
Važno je pritom da će rad tog tijela biti vremenski ograničen i da njegov rad neće utjecati na konačni pravorijek koji treba dati Papa. On pak ne može biti drukčiji nego što je zaključak Kongregacije za kauze svetaca, koja je završila svoje ispitivanje i donijela pozitivno mišljenje o Kardinalovoj svetosti. No, na žalost ne vjerujem da će dobra namjera pape Franje uroditi željenim promjenama u mišljenju SPC koja posve neutemeljeno osporava svetost našeg Kardinala.
Pontifikat pape Franje
Papa Franjo već se tri godine nalazi na čelu Katoličke crkve. Može se reći kako je papa započeo određene promjene u Crkvi koje se često tumače kako kojoj strani to konvenira. Trebaju li Crkvi promjene i kako ste Vi doživjeli dosadašnji pontifikat pape Franje?
Papa Franjo je nesumnjivo unio jednu novu svježinu u percepciju Crkve i pokrenuo neke procese koji sigurno stavljaju naglaske na ono bitno što Crkva treba živjeti i svjedočiti. Uvijek su reformatori teško dolazili do svojih ciljeva, ali na kraju gledano to je donijelo nešto dobro Crkvi i društvu. Tako smatram da i papa Franjo, želeći obnoviti Crkvu, donosi veoma potrebne i važne pomake u shvaćanju Crkve i njezina poslanja danas u svijetu. Međutim, njega vole mediji i na žalost njime često i manipuliraju.
Recimo kod nas je, osobito za vrijeme bivšeg vladajućeg režima u Hrvatskoj, sve vrvjelo u medijima od pohvala Papi, dok je ujedno još više bilo promidžbe protiv Crkve u našem narodu, protiv biskupa, protiv svećenika i vjernika. To je besmisleno, ali moguće u Hrvatskoj jer je ona, na neki način, postala zemlja apsurda. Deklarirani nevjernici poučavali su nas vjernike što papa misli te kako se mi ne slažemo s njim, a oni su baš na njegovoj „liniji“, itd. Sjetimo se samo izjave jednog političara da bi i papa glasovao za njegovu bezbožnu političku opciju, što je bilo u najmanju ruku neukusno.
Gostujući u emisiji „Markov trg“ svojedobno ste izjavili da hrvatski brod teško plovi, da je pun rupa i pušta na sve strane te da će trebati puno energije, dobre volje vizije i zajedništva da se prevladaju teškoće. Kako gledate na perspektive Hrvatske nakon što su na Pantovčaku i u Banskim dvorima na dužnosti stupili novi ljudi?
Veseli me što je s političke scene odnosno s vlasti otišla bezbožna opcija koja je ponižavala vjernike, ali i hrvatske branitelje, znanost, zdravstvo, radništvo i tolike naše državljane. Sadašnji je državni vrh svakako puno bolji od toga, ali zateklo ih je veliko polje rada i nije im lako. Trebat će strpljivosti i puno teškog rada da se stvari poprave. Nije samo prošla vlast upropaštavala državu, bila je to i ona prethodna. Oni prije u materijalno-duhovnoj korupciji, a ovi poslije u moralno-identitetskoj korupciji. I jedni i drugi nazivali su svoje djelovanje napretkom. Što je još gore, to i danas misle. Dobro je zato da su otišli.
Protunarodna vlast uništavala je obitelj, moral, tradicijske vrijednosti na kojima je sazdan identitet našega naroda, branitelje koji su stvorili ovu državu, a ova sadašnja ima problem u tome što je sastavljena od raznorodnih skupina i pojedinaca te se teško i sporo usuglašava i donosi odluke. To ljude zbunjuje i unosi nepovjerenje. Mi vjernici trebamo se moliti za ljude na vlasti i pomoći onima koji su se spremni žrtvovati ne za sebe nego za narod.
Mediji
Često se ističe da tzv. masovni mediji svojim neprofesionalizmom, žutilom, pa i primitivizmom truju društvene odnose i bitno pridonose eroziji društvenih vrijednosti. Kako gledate na općenito stanje u hrvatskome medijskom prostoru i što bi trebalo napraviti kako bi se novinarstvo vratilo objektivnosti i profesionalizmu?
Mediji u Hrvatskoj trebaju se osloboditi tutorstva politike i krupnog kapitala jer njegovi vlasnici, koji se lukavo skrivaju od očiju javnosti, nameću svoje interese i ideološke obrasce koji nisu identični s interesima i s identitetom većine stanovnika Hrvatske. Sami novinari su veoma podložni tim utjecajima i često su, osim onih u manjini koji su doista zlonamjerni, vođeni pritiscima i očekivanjima političara na vlasti i svojih vlasnika o kojima ovise. Zato bi u toj profesiji trebali biti ljudi hrabri i samostalni, visokih moralnih principa i vođeni istinom i željom da svome narodu služe, a ne da ga zavode i iskorištavaju.
Usudili bismo se reći da je problem medija zapravo znatno širi i tiče se danas cjelokupnog Zapada. Većina medija i na Zapadu po mnogočemu postala je integralnim dijelom sustava kojeg kontroliraju političke elite, s vrlo usmjerenim ideološkim djelovanjem. Što je s katoličkim medijima? Recimo, čini nam se da u Hrvatskoj već godinama nema glede toga nekih bitnijih promjena.
U posljednje vrijeme pojavila se katolička televizija Laudato tv. No, ona nema koncesiju na javnoj mreži i to je problem koji bi se trebao riješiti. Što se pak tiče ostalih katoličkih medija, tu je Hrvatski katolički radio, Radio Marija te tiskovine, od kojih je najpoznatiji Glas Koncila, no njihova je slušanost odnosno čitanost veoma mala. Dapače, katolički tisak imao je puno veću tiražu u komunističko vrijeme jer je to bio gotovo jedini prozor kroz koji je naš narod obasjavala istina.
Dolaskom promjena i vjernici su povjerovali da će sada u javnim medijima moći sudjelovati i dobivati istinite informacije i o Crkvi, no sve dalje taj je prostor gotovo potpuno osvojila protucrkvena politička opcija i to je sada problem koji treba rješavati nova vlast, ne zato da se dodvori Crkvi, nego zbog demokratskih principa jer javni mediji moraju biti odraz stanja čitavog društva, a društvo nije ni samo ni većinsko jednog ideološkog predznaka koji nam se već godinama nameće preko tzv. javnih medija.
Jedan od velikih problema s kojima se Hrvatska suočava je odlazak mladih, mahom školovanih ljudi. Stanje je po nekima alarmantno, što se tu može poduzeti? Kakva bi, pak, trebala biti pronatalitetna politika?
Na državi i na svim ne samo državnim nego javnim ustanovama je da stvaraju pretpostavke da mladi ne odlaze, da im se otvaraju radna mjesta i mogućnosti života i napretka u domovini, da se nadalje mladim obiteljima otvore mogućnosti dobivanja stana pod povoljnim uvjetima i da se podupire različitim mjerama, kao što je smanjivanje poreza, zatim primanja čitavog iznosa plaće ne samo u prvih šest mjeseci nego za vrijeme čitavog rodiljnog dopusta za majke i očeve te uvođenje instituta majke hraniteljice koja bi za više od troje djece dobivala punu prosječnu plaću, a mogla bi se potpuno posvetiti svojoj obitelji, itd. A na nama vjernicima je osobita zadaća da stvaramo ozračje optimizma i nade, da unosimo u naše hrvatsko društvo vjeru da se možemo nositi sa svim poteškoćama i da ih možemo nadvladati pomoću Božjom.
I za kraj ovoga Uskršnjeg razgovora, želite li uputiti i neku poruku našim čitateljima?
Svima želim sretan Uskrs, blagdan Kristove i naše pobjede, blagdan naše nade i optimizma, blagdan života i radosti!
O. Barišić, D. Dijanović/hkv.hr
