Petar Marija Radelj: Iz predložene lektire strše prostote i nastranosti
ŠTETNO I OPASNO – Zbog iznimne važnosti Cjelovite kurikulne reforme zaslužuje da ju se temeljito preispita i istaknu svi nedostatci.
1. Nedostatci prijedloga lektire
Autori Prijedloga… kurikula Hrvatskoga jezika, suprotno odredbama mjera 2.1.1. i 2.4.2. Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije (NN 124/14) nisu odabrani na natječaju, pa je upitno može li se njihov prijedlog smatrati legalnim i legitimnim.
Uvrštavanje u prijedlog popisa školske lektire nije provedeno sukladno mjerilima i svrsi koju su sami autori Prijedloga… kurikula Hrvatskoga jezika naveli na str. 296 PDF-a (obrojčenoj kao str. 291). Očarani podatkom da je neko djelo netko nekad nagradio, u mah su zanemarili ili izokrenuli pravila koja su prethodno sami utvrdili za učeničko štivo.
Konkretno, teško je pojmiti da nositelji izrade novoga uputnika Hrvatskoga jezika drže kako u „kulturnu pismenost“ pripada prostačko pisanje. Ili da doista misle kako su podmićivanje, bludničarenje, pornografija, pornolagnija i pedofilija „osnovni elementi kulturnoga okružja“. I kako njihovo zorno predočavanje pridonosi „osobnomu razvoju“ djeteta? Otvara li nove nade u promišljanju?
Ako bi pak ustvrdili da su se tih mjerila držali, onda je poteškoća još veća jer bi time potvrdili kako iste pojmove shvaćamo različno, dapače oprječno. Zašto onda prethodno nisu jednoznačno definirali doseg izričajā koje su sami uspostavili?
Svojim očitovanjem na ove dvojbe predlagatelji novoga uputnika Hrvatskoga jezika zapravo će birati između priznanja da je loš: ili popis lektire ili cijeli predloženi uputnik.
Popravak je, dakako, moguć. Tako da se među mjerila, i to na prvo mjesto, uvrsti temeljeno etičko načelo: primum non nocere, općeprihvaćeno još od Hipokrata, prema kojem je osnovna svrha svakoga zahvata da od njega ljudskomu biću ne bude više štete nego koristi, a zatim iz početka sastavi prijedlog lektire.
Do tada valja upozoriti: za niz naslova što su ih skupinari[1] u veljači 2016. predložili za cjelovito čitanje u nastavi Hrvatskoga jezika među nepristranim stručnjacima i u javnosti izražena je do danas neotklonjena sumnja da su štetni i opasni.
Tako je, između ostalih, u „tekstove za cjelovito čitanje“ na str. 302 PDF-a Prijedloga (obrojčenoj kao str. 297) predloženo djelo Anđeo u ofsajdu Zorana Ferića.
U Napomenama uz popis predloženih tekstova za cjelovito čitanje (str. 291) ističe se da ono, kao i ostali lektirni naslovi:
„treba omogućiti razvoj kulturne pismenosti koja uključuje poznavanje, razumijevanje i korištenje osnovnih elemenata kulturnoga okružja“;
„donosi mogućnost specifičnoga (trans)formativna iskustva koje pridonosi osobnom razvoju čitatelja“;
„otvara nove perspektive za refleksiju o svijetu, sebi i drugima“.
Ured tzv. Cjelovite kurikulne reforme sastavio je popis štiva vodeći se mjerilima da to budu tekstovi:
1. „koji odgovaraju kulturno dominantnoj predodžbi o književno vrijednim djelima“;
2. „koji su prikladni za učenikovo samostalno cjelovito čitanje“;
3. „primjereni dobi učenika i njihovu kulturnom i životnom iskustvu. Zbog toga se na ovome popisu nalazi razmjerno velik broj suvremenih književnih tekstova koji su redovno bliži senzibilitetu, interesima i potrebama mladih čitatelja“ (str. 291).
Predlaganje Anđela u ofsajdu izričito je suprotno svim ciljevima, mjerilima i željenim ishodima koje sam u tim navodima istaknuo podebljanim slovima.
Pri odabiru naslova predlagatelji se nisu držali načela zdravoga razuma, ustavnosti i poštovanja temeljnih ljudskih prava djeteta-učenika, niti su predvidjeli način kako da na popis ne dospiju naslovi koji ugrožavaju djetetovo duševno i tjelesno zdravlje, vrijeđaju javni moral i etično neodgovornim sadržajem mogu poticati nasilje i kaznena djela.
Smije li država priječiti sazrijevanje mlade osobe nudeći joj stranputice, izopačenost i poremećeni sustav vrijednosti? Ne čini li upravo to uvrštenjem u popis školske lektire djela koja prostače, nagrizaju poštenje i privrženost vrjednotama, promiču morbidnost, podmićivanje, neukus i razvrat; koja šire etički relativizam, koji ne mogu proći ispit pravne, psihološke i etičke pristalosti?
2. O prostoti i nastranosti
Prostòta je prosta riječ, nepristojan izraz, bljezgarija, vulgarnost; društveno neprihvatljiva pojava neuljudna, odvratna, odbojna, gnusna ili gadna izražavanja; uvrjedljivo upućuje na spolnost, vrijeđa pristojnost, pokazuje neodgojenost, neuglađenost i neukus.
No, čini se da je nekima težnja i uzor u pisanju upravo – prostačenje. Ono katkada prelazi u sklonost izričajima i predodžbama kojima je razuzdanost cilj.
Cijeli članak pročitajte ovdje.
