Uskoro će i hrvatski književnik Marko Marulić biti zabranjena literatura u gimnazijama u Hrvatskoj radi govora mržnje njegove heroine Judite, koja bez pardona siječe glavu Holofernu – „Turčinu“ koji pali i žari po Hrvatskoj.

Riječ tolerancija je latinska izvedenica koja ne postoji u izvornim jezičnim oblicima u modernim europskim jezicima. I Nijemci i Talijani i Francuzi i Englezi koriste stoga latinsku posuđenicu. Riječ tolerancija doživjela je političku hiperinflaciju do te mjere da ona danas dobiva zasebno političko značenje, zavisno od novinara, akademika ili političara koji tu riječ koristi. Glagol „tolerare“ u izvornom latinskom obliku znači fizički nositi, snositi, trpjeti ili podnositi. Danas se ta riječ koristi u opisu osobe koja tolerira nekog s različitim političkim stavovima, ali koja zato nimalo ne treba dijeliti njegove stavove. I dan danas u hrvatskom jeziku, a pogotovo u engleskom jeziku riječ „tolerirati“ povremeno se koristiti u svom prvobitnom latinskom značenju, tj. kod svladavanja fizičkih napora ili trpljenju fizioloških smetnji. I najpoznatija francuska kozmetička kuća nazvala je svoju kremu protiv starenje lica: “Tolérance”.

Današnji pojam tolerancije nimalo ne znači da „onaj drugi“, kojeg ja moram podnositi, mora imati ista politička mišljenja kao ja. Upravo suprotno. Tolerancija podrazumijeva prihvaćanje njegove vjerske, nacionalne, rasne ili spolne različitost, a ne njegov progon ili likvidaciju. Danas se zagovornici multikulturalizma i istospolnosti smatraju najtolerantnijem osobama na svijetu. Dakle, prvi je zaključak: koliko god pojam tolerancije isključuje svaku političku isključivost – a tu danas prvenstveno mislimo na navodnu isključivost hrvatskih nacionalista – tim više pojam tolerancija postaje novom netolerantnom dogmom. Putem dizanja do nebesa različitosti, zagovornici tolerancije/snošljivosti na elegantan način ruše narode, tradicije, povijesne memorije, i genetski fond naroda. U želji za tolerancijom prema svim različitostima moderni europski apostoli tolerancije stvaraju bezlično, anacionalno i promiskuitetno društvo bez imena i prezimena, a čiji jedini identitet počiva na masi bezimenih potrošača/konzumerista. No koliko god dogma o toleranciji danas u svom pravnom obliku kažnjava oblike isključivosti, tj. rasizam ili šovinizam, toliko ona sužava prostor svakog autohtonog naroda, u ovom slučaju Hrvata, i njihove želje da duhovno jačaju i da se materijalno i demografski obnavljaju.

Komesar, komercijalist, klerikalac

Možemo učiniti prvi zaključak. Najveći zagovornici tolerancije danas su upravo anacionalni tipovi. U stvarnom obliku moderni trgovac, ili kako danas glasi pomodarska riječ u Hrvatskoj „poduzetnik“, je anacionalni tip, dotepenac koji vapi za tolerancijom budući da mu svaka nacionalna, svaka vjerska ili svaka rasna posebnost predstavlja trn u oku i smetnju u špekulacijama. Konačno, svakom trgovcu, bez obzira na njegov nacionalni pedigre, svejedno je tko će mu kupiti robu ili pomoći da obrne novac; bilo da mu je klijent marsijanac, pederast, Srbin, Hrvat, hermafrodit ili crnac. Zajedno sa svojim dvojnikom komunistom, tj. modernim antifašistom, trgovcu smeta svaka granica, svaka nacionala svijest, osim kada se nacija i nacionalna svijest putem suvenira i folklora može lijepo unovčiti. U ovo komesarsko-komercijalno Nesveto trojstvo ulazi i veliki dio modernog katoličkog klera u Europi i Americi, o čijim se anacionalnim ekumenskim nakanama malo govori u Hrvatskoj. Vatikan je nakon Drugog koncila postao prvakom bezgraničnog svijeta općeg miješanja naroda. Papa Franjo danas je najžešći zagovornik multikulturalizma – i to potpuno u skladu s riječima onog svog starog biblijskog proroka Izaije, ali u novom multikulti-liberalnom pakovanju, tj. „gdje Bijelac-vuk mora odsad dijeliti svoj štagalj s krasnim Crncem-janjcem“. Katolički kler u Americi danas je najglasniji zagovornik otvorenih granica i amnestije ilegalnih meksičkih imigranata, dočim brojni njemački biskupi u svojim homilijama pozivaju na primitak svih migranata iz Azije i Afrike. Da je tako papa Urban II. u XI. stoljeću postupao s arapskim osvajačima ili Sveta liga za vrijeme tristogodišnjih ratova protiv Turaka, danas bi Kastav i grad Rijeka bili srezani i dobro obrezani, a na Korzu bi mladež u turbanima i feredžama pjevušila stihove iz filma o Ludom Maxu: „Ayatollah of rocknrolla“. Samoprozvani ljudi od tolerancije, bilo da je riječ o današnjem kleru, komesaru ili komercijalistu, u načelu ne toleriraju i ne trpe bilo kakve nacionale tradicije i granice, budući da im tradicija i granice zaudaraju na homogeni sloj ljudi, ljudi iste sudbine.

Danas je tolerancija i sama postala vrstom dogme u čije zakonske postavke je opasno sumnjati. Biti danas prozvan netolerantnom osobom znači prvo dobiti etiketu retardiranog bića, nakon toga naziv izopćenika, a zatim znak kriminalca. Ovaj jezični troplet u potpunom je skladu s jezičnim skretanjem političkih pojmova u zadnjih sedamdeset godina, a koji se danas svodi na zajedničke nazivnike: “fašist i rasist.“

Na sličan način vidimo danas kako Sistem koristi, baš kao u komunizmu, trofaznu službenu demonizaciju američkog predsjedničkog kandidata Donalda Trumpa – jednog od rijetko normalnih američkih političara u posljednjih pedesetak godina koji nije na platnoj listi neke interesne skupine. Najprije Sistem proglašava Trumpa klaunom i harlekinom. Zatim, ako Trumpu popularnost i dalje raste, Sistem počinje sa standardnim prozivkama da je Trump „autoritarac“, „fašist“ i „rasist“. Ako ni te uvrede ne pomažu, Sistem prianja tada paralegalnim metodama kriminaliziranja, ucjenama, kidnapiranju, pa čak i ubojstvu. To je ustaljena praksa u zapadnim demokracijama od 1945. do danas, koje se – kako bi prikrile svoju stvarnu nehumanu prirodu – moraju kititi riječju tolerancija i pravna država. Ako i kada Trump uđe u Bijelu kuću, tada će se dogoditi već prastaro povijesno pravilo: masa njegovih kritičara postat će njegovim najvećim zagovornicima. Gledali smo to i 1991.-1992., kada je masa hrvatskih komunista, špicla, udbaša i Jugoslavena, nahrupila u HDZ.

Zakoračimo malo u intelektualnu povijest pojma tolerancije. Uz taj pojam veže se niz riječi koje izravno ili neizravno obuhvaćaju pojam tolerancije, bilo da je riječ o riječi demokracija, pluralizam, pravna država, a zatim o pravnom oprostu amnestiji ili blagosti – pojmovima koji danas označavaju sve ono što pospješuje suživot u političkoj areni, ili kako to liberali vole kazati, u „civilnom društvu“.

Naše drugo pitanje glasi – da li se u civilnom društvu mora nositi samo civilno odijelo? A što je s dimnjačarima u crnim odorama? Treba li i njih zabraniti? Nadalje, kakvo je to „civilno društvo“ ako postoji ispravniji hrvatski izraz „građansko društvo“. Poznata je glasovita politička rasprava „Clementia“, rimskog filozofa Seneke, koja bi na hrvatskom glasila „Blagost“ ili „Oprost“. U politici blagost znači spremnost vladara na politički oprost ili amnestiju protivnika. Senekov esej, dakako, u posljednjih dvije tisuće godina, svaki vladar, svaki silnik i svaki nasilnik tumači na svoj način. „Blagost čini vladara da bude ne samo poštovan i sigurniji, nego u isto vrijeme blagost je kruna i najsigurnija zaštita za svaku vlast“. ( I.xi. 1-xii.) Svaki osvetoljubivi vladar ili političar ne traje dugo, i tu Seneka ima potpuno pravo. No niti tolerancija niti blagost političara, niti osjećaj za opće dobro ili sklonost zaboravu na uvrede, nije jamstvo da će taj političar dugo živjeti, što je i sam Seneka isprobao na vlastitoj koži od svog šefa i bivšeg prijatelja, cara Nerona. Jedno je biti blag i tolerantan prema opasnom vojnom buntovniku i konspiratoru ili žednom i gladnom strancu, a sasvim je druga stvar kada organizirani sloj ljudi pod krinkom tolerancije, ljudskih prava i humanizma sustavno rovari protiv opstojnosti države. U ovom slučaju Hrvatske. Upravo u ime tolerancije i u ime ljubavi i milosrđa počinjeni su najveći masakri u povijesti.

Drugi važan korak u studiju tolerancije je pristup povijesti. Htjeli ili ne, svi smo mi djeca Prosvjetiteljstva i njegovog modernog poslijeratnog izdanka, današnjeg pomodarskog „antifašizma“. Svi danas moramo vjerovati u napredak i stalni ekonomski rast. Takav stav u povijesti zove se kultur-optimizam, koji čini osnovnu dogmu liberalno-komunističkog Sistema od 1945. do danas. Druga škola povijesnog učenja, koju su koristili naši preci Grci i Rimljani, je kultur-pesimizam, koji polazi od pretpostavke da nema ama baš ničeg novog pod suncem. Po toj školi, tek nas prava klanja i ratovi čekaju u Hrvatskoj. U tom smislu možemo zaključiti da su stari Grci ili Rimljani bili pametniji od današnjih političara, jer su dobro znali da svaki režim i svaki politikant ima svoj rok trajanja. Jer konačno i nakon sveopćeg potopa povremeno se ukazuje sunce.

Netolerantna tolerancija

Tko definira toleranciju? Ono što ja smatram tolerantnim moj protivnik može označiti govorom mržnje ili izričajem koji zahtijeva moje zakonsko micanje. Svojevremeno je, 1792., francuski revolucionar Saint Just govorio da „nema demokracije za neprijatelje demokracije“, a njegov kasniji boljševički kadar, kao i današnji moderni liberalni-antifa izdanci u Hrvatskoj, traže da ne smije biti tolerancije prema neprijateljima tolerancije. U pravilu u grupu netolerantnih ljudi oni stavljaju prvo hrvatske nacionaliste. I moderni soroševci, koji se vrte po istočnoj Europi već puna tri desetljeća, svojim napjevima o toleranciji, pod bombastičnim imenima „humanih i otvorenih društava“, i te kako traže ukidanje tolerancije za ljude i vlade koji su svjesni njihovih subverzivnih makinacija. Po soroševcima i raznoraznim antifa udrugama današnja vlast u Rusiji, Srbiji, Bjelorusiji, a nekad i u Hrvatskoj, ne ulazi u njihovu shemu tolerancije, te je oni stoga proglašavaju autoritarnom ili fašističkom. Moderni zapadnoeuropski mediji i udruge i Sistem kojemu te organizacije služe pravi su majstori u izvrgavanju jezičnih pojmova. U tom je smislu samocenzura postala zlatnim pravilom za sve karakterne, ali uplašene kulturne i medijske djelatnike ili akademike, što smo nedavno vidjeli i na HRT-u. Nemojmo zaboraviti: u ime demokracije i tolerancije i ljudskih prava rani boljševici i kasni antifašisti likvidirali su desetine milijuna ljudi u istočnoj Europi i Rusiji.

Manipulacija pojmom tolerancije dio je naše represivne liberalne svakidašnjice. Tobože se danas u svemu i svačemu može u Europskoj uniji govoriti – bilo da je riječ o pravima pasa ili zaštiti čovječjih ribica. To je za pohvalu, premda postoje zone sumraka odnosno tabu teme o kojim se ni slučajno ne smije razmišljati, a kamoli govoriti. Lijepljenje ušutkavajućih etiketa iskrivljenog jezičnog značaja, kao što su riječi „fašist“ ili „antisemit“, najbolji je način da se heretika trajno makne iz javnosti. Riječ fašist dobila je danas izvanzemaljski i demonološki karakter. Logično, čovjek koji je proglašen demonom ili izvanzemaljcem nije više čovjek, te stoga nema pravo na objektivno pravosuđe. Budući da nije više ljudsko biće, njega se mora likvidirati. Takva je bila psihologija kvarnerskih knojevaca i komunista u ljeto i jesen 1945. godine, kada su bez grižnje savjesni u ime tolerancije bacali tisuće svojih fašističkih demona i monstruma u jame, ovdje u fojbe pokraj nas. Nemojmo padati danas u zamku antisrpske histerije, jer ona najviše koristi bivšim komunistima i Jugoslavenima u današnjoj Hrvatskoj. Srbin Šešelj je mali Božić Bata u usporedbi sa kvarnerskom komunistima i njihovim giga-masakrima na ovim terenima nad razoružanim Nijemcima, Hrvatima, Srbima i civilima tijekom ljeta 1945.

Moderni zagovornici tolerancije vole se pozivati na svog učitelja iz 17. stoljeća filozofa Johna Lockea i njegov glasoviti esej „O toleranciji“, gdje autor dobro uviđa zlo međuvjerskih ratova te poziva na vladavinu pravne države jer „svaka sila pripada sucima i nitko ne može koristi silu osim u samoobrani“. Ali rani liberal Locke kaže „da suci ne smiju tolerirati bilo koju doktrinu koje je suprotna pravilima ljudskog društva ili suprotna moralnim pravilima – jer civilno društvo mora opstati.“ Ovakve jezične i pravne akrobacije o „pravilima ljudskog društva“ znače sve, pa stoga i ništa, a koje svaki režim danas može tumačiti kako želi.

Prez glave, kako panj..

Sistem, koji je danas utjelovljen u Europskoj uniji, može protumačiti da je netolerancija ili govor mržnje bilo što. Na primjer, sumnjati danas u dogmu o slobodnom tržištu, sumnjati u ideologiju ekonomskog rasta, govoriti otvoreno o političkoj neodrživosti višeetničkih zajednica, a kamoli tek kritički davati ocjene o Drugom svjetskom ratu – znači pisati sebi osmrtnicu u karijeri. Čeprkati danas kritički po žrtvoslovlju Auschwitza nosi teške zatvorske kazne u Njemačkoj. Ili, kako to privatno Nijemci kažu, Sistem „udara štapom po labrnji putem žandarmerije misli i policije primisli“ – u ime tolerancije. U komunističkoj Jugoslaviji, dakako, moglo se do mile volje kritizirati nedostatke empirijskih ili forenzičnih nalaza o bezgrešnom začeću Blažene Djevice Marije, ali svako prčkanje po poratnom partizanskom logoru Jasenovac ili speleološkim i arheološkim avanturama u rudniku Huda jama značilo je kupiti sebi kartu u jednom smjeru za Titove zatvore – ili za „četiri metra ispod zemlje“.

Nije bitno što je tolerancija, bitan je onaj tko ju određuje. Danas, nakon prošlogodišnjeg terorističkog napada u Parizu, najprodavanija knjiga u Francuskoj je esej filozofa Prosvjetiteljstva Voltairea „ O toleranciji “, u kojem autor govori o nedužnom protestantskom dječaku kojeg je njegov otac navodno potajice zatukao, jer se sin preobratio na katolicizam, da bi zatim oca katolički sudovi i fanatizirana katolička gomila stvarno osudili na smrt. S pravom kaže Voltaire da je „zgrožen tim užasom, ali i istinom; to smo mi, mi kršćani koji smo bili progonitelji i ubojice i krvnici.“ Zvuči dirljivo za uši modernih čovjekoljubaca. Ali današnje francuske vlasti, a kamoli ustrašeni redatelji, nerado pomišljaju citirati Voltaireove protužidovske stavove, a kamoli postavljati na kazališne daske njegovu antiislamsku dramu „Muhamed ili fanatizam“, u kojoj Voltaireov glavni lik za Muhameda kaže: “Od svih tirana on je najveći kriminalac“. (Čin 1, prizor 4). Ode danas francuskom umjetniku glava, ako već ne neki manji organ, ako se ruga arapskim muslimanima. Uskoro će i hrvatski književnik Marko Marulić biti zabranjena literatura u gimnazijama u Hrvatskoj radi govora mržnje njegove heroine Judite koja bez pardona siječe glavu Holofernu – u prenesenom smislu Turčinu koji pali i žari po Hrvatskoj. Evo idealnog štiva za zagrebačke pederaste i LTGB-istice protiv navodnih netolerantnih protivnika stranih migracija ili protiv slanja hrvatske vojske na hrvatske granice: „Prostri se tuj nebog, prez glave, kako panj/ Juditi Bog pomog kada napade na nj“.

Možemo dodati da uz Marulićev panj hrvatski političari bulje i zijevaju još uvijek baš kao riba kanj. Eh, da su hrvatski dragovoljci buljili kao riba kanj, ili samo molili Očenaš na panju, ili nosili transrodne transparente dobrodošlice 1991. godine, Hrvatska ne bi danas bila na zemljopisnoj karti!

Napomena: Ovo je dopunjeni tekst predavanja dr. Tomislava Sunića kojeg je organiziralo Županijsko povjerenstvo HČSP-a Primorsko-goranske županije, uz pomoć kastavskih branitelja i Gradskog odbora HDZ-a Kastav, koje je dr. Sunić održao 19. ožujka 2016. u Kastvu

Autor: Tomislav Sunić / 7Dnevno

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save