VJEKOSLAV KRSNIK: Posljednjim presudama Haaški tribunal provodi Memorandum2 SANU
Samo za neupućene u političku struktura, pa onda i za pravdu koju provodi, posljednja presuda Haaškog tribunala kojom se u porvostupanjskom postupku optuženog ratnog zločinca Vojislava Šešelja oslobađa od svih točaka optužnice, može biti neugodno iznenađenje. Ona se na neki način mogla i očekivati nakon što je Radovan Karadžić kao tvorac i izvršitelj genocidne politike u Bosni i Hercegovini dobio kaznu od samo 45 godina, dok su neki drugi srpski niže rangirani vojni dužnosnici dobili doživotni zatvor.
Po nalogu država koje svojim utjecajem stoje iza Haaškog tribunala, a to se prije svega odnosi na Veliku Britaniju i njezine europske saveznike Haaški tribunal se svojski trudio da ratne zbivanja na području bivše Jugoslavije tumači kao građanski rat, iako se radilo o velikosrpskoj agresiji protiv nesrpskih naroda na području Jugoslavije. U ključnom predmetu, onome koji se vodio protiv hrvatskih generala Gotovine i Markača išlo se toliko daleko da se hrvatski državni vrh na čelu s predsjednikom Tuđmanom optuži za „udruženi zločinački pothvat“ kako bi se politički i pravno dovelo u pitanje samo osamostaljenje Republike Hrvatske, a velikosrpak agresija svela na građanski rat u kojemu nema odgovornosti na nekoj od zaračenih strana. Što je najtragičnije tu tezu zastupale su na ovaj ili onaj način hrvatske vladajuće garniture počevši od predsjednika Mesića do predsjednika Josipovića uz asistenciju svih premijera i ministara vanjskih poslova u njihovim mandatima. Tek nakon što su se u sudski proces uključili Amerikanci preko predsjednikka Tribunala i predsjednika drugostupanjskog vijeća Theodora Merona Gotovina i markač su oslobođeni, a stigma o udruženog zločinčkom pothvatu koja je visila nad Hrvatskom je uklonjena. To je kasnije još čvršće potvrđeno presudom Međunarodnog suda pravde kojom nije potvrđen genocid što ga je u Hrvatskoj počinila Srbija, ali je potvrđeno da se radilo o agresiji, dakle ne o građanskom ratu i da su u njoj počinjeni akti genocida.
Politička i nacionalna elita u Srbiji i dva desetljeća nakon što je ona doživjela četiri ratna poraza s ključnim na Kosovu bez obzira na nepobitno utvrđene činjenice ne žali se predati, pa je nakon Memoranduma Srpske akademija nauka i umetnosti iz 1986. koji je bio idejna podloga za ostvarenje velikosrpske politike prije pet godina usvojen Memoradum2 SANU. Taj drugi Memorandum u novim mirnodopskim uvjetima želi nastaviti s velikosrpskom politikom prethodnog Memoranduma, jasnije rečeno srbijanska nacionalna elita ne odustaje od svojih planova, ma koliko to zvučalo beznadno, od širanja Srbija prema Zapadu odnosno prema Hrvatskoj. Glavna točka tog Memoranduma je umanjivanje odgovornosti Srbije za počinjene zločine i razaranja i optužnicama, potjeernicama i montiranim sudskim procesima protiv državljana Hrvatske, BIH i Kosova staviti je u ravnopravan položaj s tim državama. Upravo ove dvije posljednje presuda Haaškog tribunala su na liniji umanjivanja odgovornosti Srbija za ratne strahote koje je proizvela velikosrpak politika krajem prošlog stoljeća na ovim prostorima.
Prve reakcije hrvatske politike su očekivano oštre, počevši od predsjednice Republike preko premijera i drugih vodećih političara. Te reakcije međutim ne smiju ostati samo na verbalnoj razini, jer hrvatskoj politici stoje na raspolaganju velike mogućnosti da prisili Srbiju da se konačno urazumi i prihvati odgovornost za zločine koja je velikosrpska politika Slobodana Miloševića počinila na ovim prostorima uključujući i Hrvatsku. U ovom trenutku Srbiji je i te kako stalo da započne pregovore o članstvu u Europskoj uniji. Hrvatska je preko svojeg ministra vanjskih poslova Mire Kovača već poručila Beogradu da Hrvatska ne će pristati ne početak pregovora u poglavlju 23 dok Beograd ne ispuni određene uvjete. Prije svega radi se o zahtjevu da Srbija ukine zakon o univerzalnoj odgovornosti na temelju kojeg su srbijanski sudovi već sudili nekim Hrvatima za djela koju su po njihovim optužbama počinjena na teritoriju Republike Hrvatske.
Nakon ove presude Haaškog tribunala, bez obzira na pritiske koji dolaze iz Europe, a posebice iz Njemačke, Hrvatska te uvjete treba pooštriti, prije svega zahtjevom da nema početka pregovora Srbije s EU o poglavlju 23 sve dok se ne riješi sudbina i posljednjeg branitelja ili civila od oko 1000 koliko ih Hrvatska traži. Naravno da će Hrvatska biti pod pritiskom Europske unije da popusti Srbiji, ali ovaj put u tome Zagreb nikako ne smije popustiti. Treba se ugledati na primjer Grčke koja već desetljećima blokira pristupne pregovore Europske unije s Makedonijom samo zbog imena države. Presuda Tribunala u Haagu očito je prelila čašu strpljennja, pa je u pravu ratni ministar prof. Andrija Hebrang kad zahtijeva da konačno uzmemo sudbinu u svoje ruke, a to prije svega znači da se u Hrvatskoj pokrenu sudski postupci protiv kreatora agresije JNA i KOS-a koja prethodne vladajuće garniture nikad nisu ni pokušale pokrenuti. „Odradimo mi svoj posao, a pustimo Haag nek ga nosi vrag“, zaključio je prof. Hebrang.
Vjekoslav Krsnik
