Vrlo je zanimljivo što je Rijeka postala europska prijestolnica kulture 2020. jer su uz nju u užoj konkurenciji bili gradovi Osijek, Pula i Dubrovnik. Rijeka nije grad već komunistički opanak koji se raspada od ’45. do danas, stoga je zaista čudno kako je taj “grad”, na rubu financijske i ekonomske propasti, dobio tu “laskavu” titulu.

Tema na kojoj se temeljila prijava Rijeke je “Luka različitosti – Port of diversity”. Vjerojatno se misli na različite političke stranke na vlasti od ’45. U Izvještaju o predodabiru, kojeg je donijelo Povjerenstvo za odabir Europske prijestolnice kulture 2020 (“Panel”)., o Rijeci piše sljedeće: “Panel cijeni analizu konteksta grada i izazova s kojima se suočava. Ona navodi da je Rijeka ‘hrvatski sinonim za nestandardno, liberalno, antinacionalističko i tolerantno.’“

Dalje se navode strategije grada među kojima stoji: „Predloženi projekti uključuju široki raspon od kulturnog sektora, preko obrazovanja, digitalne sfere, LGBT, nastavljajući razbijanje tradicionalnog koncepta nacionalnog kazališta…“ Bez LGBT-a ne bi moglo, zar ne? Nekulturu i Frljićev terorizam se naziva „razbijanjem tradicionalnoga koncepta nacionalnog kazališta“. Kako je moguće da se Povjerenstvo, čije su članove imenovali Europska Komisija, Vijeće, Parlament i Odbor regija, odlučilo za propali grad uništene industrije, katastrofalnog urbanizma, nihilističke politike i posvemašnje nekulture? Odgovor treba potražiti među ljudima koji su odabirali prijestolnicu kulture, odnosno koji čine Povjerenstvo za odabir.

Sylvia Amann radi za bečki „Institut für Kulturkonzepte“. Taj je Institut samo jedan u nizu brojnih, diljem Europe rasprostranjenih, soroševskih instituta, odnosno udruga i organizacija koji marljivo i srčano rade na rastakanju tradicionalnih vrijednosti te se bore za prava „manjina“. Institut izdaje publikacije, a zanimljivo je što za te publikacije recenzije piše Milena Dragičević Šešić koja je 2006.-2007. godine bila savjetnica srbijanskog ministra kulture u vladi Vojislav Koštunice, dakle savjetnica istog ministra kojemu je Bora Đorđević (u nas poznatiji kao Četnik Bora Čorba) bio savjetnik. Njezina kolegica iz Povjerenstva Cristina Farinha također muku muči s nacionalnom državom i društvima, zato se u razgovoru „ASEF culture 360“ zapituje: „How can we transform our societies that are still based on ideas of national culture into multicultural ones?“ (Kako možemo preobraziti naša društva koja se i dalje temelje na nacionalnim idejama u multikulturalna?).

Agnieszka Wlazel radi na raznim „kulturnim“ projektima te posebno treba naglasiti projekt „river//cities“, zadužen za „kulturnu“ promidžbu gradova na rijekama, koji, sukladno tomu, surađuje i s neprofitnom udrugom „Drugo more“ iz Rijeke, što je indikativno, a također je indikativno što je direktor te udruge Davor Mišković, organizator ZOOM festivala na kojem se 2010. godine, u „performansu“, rezala hrvatska zastava, a i jedan je od „kulturnjaka“ protiv ministra kulture. Kad smo već kod onih koji su protiv Hasanbegovića, mora se spomenuti da je jedan od dvojice „nacionalnih eksperta“ koji su surađivali s Povjerenstvom, Maroje Mrduljaš, također na popisu (pod rednim brojem 478.). Sad zamislite ironiju: čovjek koji na europskoj razini sudjeluje u odabiru europske prijestolnice kulture u zemlji (domovini) za koju smatra da joj je ministar kulture „filoustaša“ i „revizionist“. I onda se čude što se ministar nije pojavio u Rijeci…

Jedna zanimljiva članica Povjerenstva je Suzana Žilič Fisher, koju je imenovala Europska komisija. Slovenski su se mediji zainteresirali za nju jer je primala plaću kao direktorica Zavoda Maribor, a ujedno radila kao sveučilišni profesor, što je protivno slovenskom radnom zakonodavstvu. Također je bila vezana uz malverzacije u iznosu od 100 000 eura glede Mariborske knjižnice i projekta vezanog za europsku prijestolnicu kulture, no vjerojatno se to „strpalo pod tepih“ kako se Europska komisija ne bi kompromitirala.

Naposljetku, drugi „nacionalni ekspert“ je Ivana Katurić, povjesničarka umjetnosti, direktorica poduzeća Urbanex d.o.o. koje se bavi savjetovanjem u području urbanizma, kulture i europskih fondova. Njoj je u biti svejedno koji bi hrvatski grad osvojio tu prestižnu titulu jer bi njezino poduzeće prosperiralo, no vjerojatno joj je u najvećem interesu bila Rijeka, jer se s korumpiranim komunistima koje predvode Linić i Obersnel najlakše dogovori.

Ukoliko se sve ovo razmotri, od raznih protunacionalnih, odnosno protuhrvatskih udruga i organizacija, do korumpiranih članova Povjerenstva i lobiranja od strane soroševaca i LGBT lobija, nitko ne bi smio biti začuđen izborom Rijeke – jer je Rijeka novi Krim – u političkom, ekonomskom, kriminalnom i gospodarskom, a sada i kulturnom smislu. No, ono najzabrinjavajuće je upravo to što je kroz odabir „svojih“ ljudi sebe najviše kompromitirala upravo Europska unija kroz svoja najviša politička tijela i time dala do znanja što je njezin cilj i prema čijim naputcima djeluje; Hrvatska je samo još jedna žrtva u nizu te višegodišnje kulturne lakrdije.

Mila Marušić/hrsvijet.net

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save