NIKOLA MILANOVIĆ: Pravi Bog i pravi čovjek
„Misterij čovjeka postaje doista jasan jedino u misteriju utjelovljenje Riječi. Adam, prvi čovjek, bio je naime slika onoga koji je imao doći, Krista Gospodina.” (Gaudium et spes 22)
Pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu „Gaudium et spes” čovjeka naziva misterijem koji nam može biti jasan samo u misteriju Isusa Krista. Dakle, da bismo shvatili sebe i druge ljude, moramo što dublje zaroniti u misterij čudesne osobe čije smo uskrsnuće nedavno proslavili. Tko je, dakle, Isus Krist?
Posebno veliku ulogu u Isusovu životu imala je njegova Majka. Ta posebna veza Majke i Sina trajala je od Kristova začeća pa sve do njegove smrti. Tako se Marija pojavljuje i na samom početku njegovog javnog djelovanja, kad je na svadbi u Kani Galilejskoj napravio prvo čudo. A napravio ga je potaknut baš Marijinim zagovorom. Činjenica da je bio na svadbi govori nam da se Isus znao radovati poput svakog drugog čovjeka. Znao je i tugovati pa čak i plakati (sjetimo se zgode kad je umro njegov prijatelj Lazar).
Znao se Isus i žestoko naljutiti, kako to opisuje Matej u 21. poglavlju svog evanđelja: „Isus uđe u Hram i izagna sve koji su prodavali i kupovali u Hramu. Mjenjačima isprevrta stolove i prodavačima golubova klupe” (Mt 21,12). Osim toga, Isus je znao za glad i žeđ, znao se umoriti, znao je biti znatiželjan i i diviti se, znao je biti zadovoljan ali i nesretan zbog nerazumijevanja ljudi s kojima je komunicirao. Na koncu, bio je podložan patnji i smrti koja ga je sustigla na grubom drvetu križa.
Iz svega što je kazano očito je da Isus pokazuje karakteristike koje označavaju i sve ostale ljude. Drugim riječima on je po svemu pravi čovjek: “Utjelovljenjem se, naime, Sin Božji na neki način sjedinio sa svakim čovjekom. Radio je ljudskim rukama, razmišljao ljudskim umom, odlučivao ljudskom voljom, ljubio je ljudskim srcem. Rođen od Djevice Marije, postao je uistinu jedan od nas, u svemu nama sličan osim u grijehu.” (GS 22)
Međutim, tijekom svog javnog djelovanja Isus čini stvari koje nije činio nitko prije, a ni poslije njega. Tako on liječi bolesne i vraća u život mrtve, ima vlast nad prirodnim silama i zlodusima, a njegova riječ je tako snažna i djelotvorna da je govorio kao nitko prije njega. Mnoštvo koje je išlo za njim, slušalo njegovu riječ i svjedočilo velikim djelima koja je činio, bijaše zadivljeno često se pitajući tko je on. Zapitajmo se i mi: je li moguće da iza takvih silnih djela stoji običan čovjek?
Ovdje odmah kažimo da se u Kristu ostvario još jedan božanski misterij, a to je misterij spasenja: „Predobri i premudri Bog, hoteći izvršiti otkupljenje svijeta, ‘kad je došla punina vremena, poslao je svoga Sina rođena od žene… da primimo posinjenje’ (Gal 4,4-5), koji je radi nas i radi našega spasenja sišao s nebesa i utjelovio se po Duhu Svetome od Marije Djevice.” (LG 52)
Novi zavjet nam, kako vidimo, svjedoči da je Isus Sin Božji. Isus se, doduše, nikada nije predstavljao tim imenom, ali je na mnogo drugih načina pokazivao da je najdublje povezan s Ocem. Tako kaže: „Tko je vidio mene, vidio je Oca” (Iv 14,9), a znamo da je pri krštenju na rijeci Jordanu predstavljen kao Sin Božji.
U Poslanici Filipljanima sv. Pavao jasno ističe njegovu jednakost s Ocem, a Sveti Ivan završava svoje evanđelje tvrdnjom da je napisano s ciljem da posvjedoči da je Isus Krist Sin Božji. Crkva u tu istinu vjeruje od samog početka često ponavljajući zaziv Maranatha (Dođi Gospodine!). Nazivati Isusa Gospodinom značilo je isto što i priznavati njegovo božanstvo. Stoga nije čudno da je Isusa oduvijek naviještala kao pravoga Boga i pravoga čovjeka. Tu svoju vjeru potvrdila je na saborima u Niceji (325.g.) i Carigradu (381.g.), uobličujući je u Nicejsko-carigradsko vjerovanje, koje je sve do danas službena ispovijest vjere Crkve.
NIKOLA MILANOVIĆ/MISIJA
