Branimir Lukšić: ZDRAVSTVENI ODGOJ I KATOLIČKA CRKVA
S obzirom na žučljive rasprave o modulu 4 programa zdravstvenog odgoja , koje su najčešće pune neutemeljenih pozivanja na „znanstvenost“ i neprikrivene mržnje na kršćansku vjeru, osobito na Katoličku crkvu, smatram potrebnim kao katolički vjernik dati slijedeća pojašnjenja.
Pedofilija, homoseksualnost, lezbijstvo su kao odstupanje od normalnog ponašanja prvenstveno psihijatrijski problem. Kao psihičke sklonosti njih vjera ne smatra grijehom, nego bolešću. Za njih kršćanska vjera ne traži kajanje, nego liječenje. Grijeh te sklonosti postaju tek tada, kad im se popušta i udovoljava.
Kod homoseksualnosti (pedofilije, lezbijstva ) razlikujemo tri stupnja: sklonost, privlačnost i djelovanje (udovoljavanje). Sklonost je abnormalna predispozicija vjerojatno zbog genetskog ustroja, zbog psihofizičke podloge. Prema stajalištu kršćanske vjere tu nema mjesta moralnom osuđivanju. Što se pak tiče drugoga stupnja, osjećaja seksualne privlačnosti među istospolnim osobama, kršćanska vjera naučava da se tomu ne smije popuštati. Glede trećega stupnja, homoseksualno (pedofilsko, lezbijsko) udovoljavanje je za kršćansku religiju, i ostale monoteističke religije, grijeh kojega se vjernici moraju kloniti, te ako ga počine za koji su oni odgovorni, i zbog kojega se moraju kajati.
Koliko je pak pojedinac za takav konkretan čin odgovoran, pitanje je njegove savjesti. Zbog toga vjernik takvima ne smije suditi. Što se pak kršćanske vjere tiče ,osuda homoseksualnog (lezbijskog, pedofilskog) zadovoljavanja izrečena je u više navrata u kršćanskoj objavi i u nauku Crkve. Od mnogih osuda u Bibliji citiram samo jednu. “Nemojte se varati, ni bludnici, ni idolopoklonici, ni preljubnici, ni muške prostitutke, ni homoseksualci….ne će baštiniti Kraljevstva Božjega.“ (1. poslanica Korinćanima, 6:9).
Ovom se stajalištu kršćanske vjere protivi relativistička i hedonistička etika neoliberalizma, kojoj je vrhovna vrijednost uživanje. To je etika ideologije sekularizma koju označuje gubitak odnosa čovjeka prema Bogu i naravnom zakonu. Ova se neoliberalistička stajališta brane pozivom na njihovu „znanstvenost“, što neodoljivo podsjeća na komunističko nametanje marksističke ideologije kao „naučnog pogleda na svijet“. Pri tomu se napada Crkvu kao „nesuvremenu, mračnjačku, zaostalu, primitivnu“? Ovdje se očituje bitno nepoznavanje Crkve i njezinog poslanja.
Ponajprije, Crkva u Hrvatskoj nisu samo kardinal Bozanić, biskupi i ostali članovi klera, nego su Crkva svi vjernici kao narod Božji. Kao što je rekao Karl Barth, jedan od najvećih protestantskih teologa prošloga stoljeća, Crkva postoji zato da u svijetu postavi novi znak koji se radikalno razlikuje od ponašanja svijeta, i koji tomu ponašanju protuslovi. Kristova Crkva, dakle, stvara alternativno društvo koje mora pokazati što svijet nije , ali što će jednog dana biti. Crkva je društvo koje prima ljude svih rasa i društvenih klasa, društvo koje obilježava ljubav a ne polarizacija, koje u svijetu okuženom moralnom dekadencijom proklamira i zastupa prirodnu i Božju istinu , društvo u kojemu će se svi članovi natjecati da
služe jedni drugima, a ne da jedni druge koriste kao predmet vlastita uživanja. Kristova Crkva preko svojih članova mora proklamirati ova svoja temeljna načela i kritički se osvrtati na zablude , bile ove političke, gospodarske, socijalne ili neke druge naravi. To nije samo njezino pravo, nego i dužnost. Oni koji bi htjeli Crkvu strpati u sakristiju u narodu koji preko 80 posto pripada Crkvi, pokazuju sindrom mentalnih komunista, jer su i komunisti to isto nastojali za vrijeme njihova totalitarnog režima. Za tu je Crkvu njezin utemeljitelj Isus Krist rekao, da je vrata paklena, dakle ideološki i politički pritisci, ne će nadvladati. I doista, Crkvu u Hrvata nisu uspjeli nadvladati, među ostalima, ni turski Sulejman , ni komunistički Broz. Oni su nestali u ropotarnici povijesti, a Crkva Kristova je još tu. Mislim da bjesnoća napada na Crkvu, čemu je program zdravstvenog odgoja samo povod, ima upravo svoj korijen u tomu, što mentalni boljševici znaju, da je u hrvatskome narodu bitka protiv Crkve unaprijed izgubljena.
Našim biskupima treba čestitati na neustrašivom iznošenju temeljnih kršćanskih istina, iako su svjesni, da kad govore istinu, mogu u tomu biti uhvaćeni.
Prof.dr. Branimir Lukšić
