Tko je sponzor Šešeljeve slobode
Sponzoriranje Šešeljeve oslobađajuće presude ima i posebnu draž u Londonu, kao svojevrsna osveta uglednom američkom sudcu Theodoru Meronu, koji je unatoč silnih britanskih političkih pritisaka na sud s punim pravom oslobodio nedužne hrvatske generale Antu Gotovinu i Mladena Markača
Umjesto temeljite raščlambe o možebitnim posljedicama oslobađajuće presude za Vojislava Šešelja na Haaškom tribunalu i mirne potrage za pozadinom ovakve odluke tribunala, u hrvatskoj javnosti, a posebno među političarima stvoreno je histerično ozračje, od kojega, osim povišenih emocija, nitko ne će imati koristi, a ponajmanje šestorica hercegbosanskih Hrvata, koji još uvijek čekaju pravomoćnu haašku odluku.
Na političko-pravnoj razini oslobađajuća presuda Šešelju ponajprije amnestira, a potom i legalizira ratni projekt Velike Srbije, koji doduše u početnom razdoblju može biti u stanju mirovanja, odnosno sve do stvaranja preduvjeta za njegovu ponovnu realizaciju.
Tako su haaškom legalizacijom velikosrpske politike susjedne države, a ponajprije Hrvatska i BiH ponovno izložene prijetnji s istoka pa bi se u skladu s vidljivom prijetnjom trebale na to adekvatno pripremiti kako ih ne bi, kao i na početku devedesetih godina, zatekla srbijanska agresija.
U hrvatskom slučaju to ponajprije znači javno propitivanje odgovornosti onih koji su zadnjih petnaestak godina gazili ljudsku i sudačku savjest kako bi zbog različitih pritisaka ili vlastita koristoljublja na jednoj strani čak bez osnovane sumnje sudili hrvatskim braniteljima, a na drugoj zakovani šutnjom nisu dizali optužnice protiv očitih srpskih ratnih zločinaca, koji se i danas slobodno šeću Hrvatskom.
Ilustracije radi, dovoljno se prisjetiti samo lažnih izvješća Hrvatskoga helsinškog odbora na čijem se čelu nalazio Žarko Puhovski, koji je pritisnut argumentima na sudu u Haagu ipak morao priznati kako je njegova udruga na zahtjeve financijskih sponzora morala uvećavati ionako izmišljene srpske žrtve.
Odustajanje DORH-a te pojedinih sudova i sudaca od progona srpskih ratnih zločinaca istovjetno je posljedicama oslobađajuće haaške presude Vojislavu Šešelju.
Taj odnos mogao bi se s punim pravom nazvati kriminalnim da pojedine državne ustanove u proteklom razdoblju nisu na primjer financirale izgradnju cijelih naselja pripadnicima srpskih postrojba koje su sudjelovale u agresiji na Hrvatsku.
Vrhunac te politike bilo je nasilno uvođenje srpskoga jezika i ćirilice u grad Vukovar, ali i u sva druga mjesta koja nemaju natpolovičan broj pripadnika srpske manjine, što je kod njih hranilo nadu u buduću realizaciju velikosrpskoga projekta.
Kad bi danas i postojala politička volja da se raščisti s tako destruktivnom politikom, a u krajnjem slučaju i terorističkom prijetnjom na koju su upozoravale i sigurnosne službe trebalo bi puno snage, volje, umijeća i vremena kako bi se u prirodno stanje doveo sustav državnoga odvjetništva i sudovanje.
Uza sve to ne bi se smjelo zanemariti i uporabu manjina, koje pojedinim silama služe za ucjenu vlada, a koje onda ne donose svrhovite i korisne odluke za vlastiti narod, nego za probitke raznih ucjenjivača.
U potrazi za sponzorom oslobađajuće presude Vojislavu Šešelju može se krenuti tragom političkih interesa, koji poslije pohoda britanskoga princa balkanskoj regiji više i nisu tako nevidljivi.
U tom pohodu tek su ruski komentatori uočili vidljivo nastojanje Londona za uspostavom prevlasti nad državama bivše Jugoslavije, a iz sve intenzivnijih diplomatskih rusko-srpskih kontakata može se razabrati zabrinutost Moskve zbog sve očitijega koketiranja Vučićeve i Nikolićeve Srbije sa Zapadom, što je izravna posljedica haaške odluke.
Naime, oslobađanjem Šešelja amnestirana je i politika sadašnjega srbijanskog vodstva koja je bila sastavni dio njegove ideologije. Tako su Vučić i Nikolić zapravo dobili dvije godine, da u roku do izricanja pravomoćne presude Šešelju svoju politiku okrenu od Rusije prema Britaniji.
Britansko sponzoriranje Šešeljeve oslobađajuće presude ima i posebnu draž u Londonu, kao svojevrsna osveta uglednom američkom sudcu Theodoru Meronu, koji je, unatoč silnih britanskih političkih pritisaka na sud, s punim pravom oslobodio nedužne hrvatske generale Antu Gotovinu i Mladena Markača.
Tako je Šešeljevim oslobađanjem na pravnoj razini relativizirano pravo obrane vlastitoga doma i domovine, a agresija i zločin su potpun legalizirani.
Financijski pak račun srbijanskoga zaokreta zapadnom savezu platit će Berlin, a politički primat Beograda u t. zv. balkanskoj regiji održavat će Hrvatska ucijenjena nametnutom krivnjom iz buduće pravomoćne presude hercegbosanskim Hrvatima.
To je načelni model kojim je svojedobno Tito održavao Jugoslaviju, što je uostalom potvrdio kiparu Ivanu Meštroviću, odgovorivši mu na upit o masovnim pokoljima Hrvata na Bleiburgu i križnim putovima, kako je morao “dopustiti Srbima da se izdovolje”.
Još je preciznije spomenuti model primijenjen u srpskoj agresiji devedesetih godina u BiH kad je muslimanska strana gubitak svoga teritorija od Srba nadoknađivala ratom protiv Hrvata i otimanjem hrvatskoga prostora u središnjoj Bosni i dolini rijeke Neretve.
Tako bi i na Haaškom sudu, ako hrvatska politika sponzoriranu presudu Šešelju ne shvati ozbiljno, bošnjačka strast za pravdom mogla biti zadovoljena isključivo kažnjavanjem Hrvatske i Hrvata.
Ivan Svićušić / Hrvatsko slovo
