Srbiju je nužno držati u karanteni
Hrvatska je dužna ne propustiti Srbiju u zajedničko dvorište EU. Srbiju koja ne želi otkriti karte s masovnim grobnicama pobijenih žrtava, ne smije propustiti Srbiju koja ne želi zauzeti stav da je zločin međunarodnih razmjera organizirati desetine logora za zarobljenike iz druge države i naroda na svom teritoriju, Srbiju koja ne želi vratiti oteto umjetničko i materijalno blago, predati karte miniranih teritorija, naknaditi štete za kulturocid neviđenih razmjera i isplatiti štete svjetski neupitnom privatnom interesu stotinama tisuća ljudi kojima su ne samo uništili domove već i obitelji.
Nitko živ ne može osporiti da su istaknuti hrvatski argumenti blokade srpskih pristupnih pregovora u EU valjani. Ističe se primjedba na samoproglašenu nadležnost nad svim zločinima na prostorima već tada suverenih država kao presudan problem, pri čemu se dodaje i nužnost poštivanja međunarodnih sporazuma o zaštiti nacionalnih manjina.
Tko to ne bi podržao?
Evo, ja.
Pokušat ću pojasniti zašto.
Samoproglašavanje nadležnosti za „zločine“ prema kojima Srbija, kao međunarodno certificirani agresor i zločinac (vidjeti presude ICJ, dakle stalnog i najvišeg svjetskog suda u Haagu) zauzima poziciju moralnog, pravnog, civilizacijskog i globalnog arbitra na ovim prostorima, samo je nastavak prljave britanske politike, koja nije dopustila zasluženi vojni i politički krah Beograda i ostvarenje civilizacijske pravde.
Poništenje tog srbijanskog zakona ne bi smio biti hrvatski uvjet za pristup EU, već preduvjet za bilo kakav razgovor. O takvim se svinjarijama ne razgovara, jer dok takva pozicija postoji, a postoji od 2003. godine i na temelju nje su Bajić i kompanija sklopili desetine međunarodnih ugovora, razgovori su – mrtvi. Svaki razgovor o tome je – kapitulacija pred nasilnikom.
To je isto kao da vam provalnik nakon što vam je spalio pet kuća, ubio deset članova obitelji, a vi ga spriječili da nastavi pokolj, uz pomoć neidentificiranog, nejasnoga ( britanskog) suca useli u stan i zauzme još jednu sobu, o kojoj nastavite pregovore, zaboravljajući sva zla koja je učinio ranije.
Pa kad mu nekim novim ustupkom platite iseljenje, sve će biti u redu, a razbojnik će zaslužiti nagradu i pohvale. Iako za najteža zlodjela nije ni odgovarao, niti ih se odrekao!?
Tko je tu lud?
Samoproglašavanje međunarodne jurisdikcije ima uporište u nekim međunarodnim konvencijama u posve specifičnim slučajevima, ali u ovom slučaju to je izrugivanje međunarodnoj pravdi. I međunarodnom poretku.
Dakle, nije to bilateralno pitanje Hrvatske i Srbije već prvorazredan međunarodni načelni problem.
Ne ističem ovo „bilateralno“ slučajno.
Idemo dalje.
Pitanje reciprociteta odnosa prema manjinama je također izvađeno iz konteksta realnih odnosa i nema nikakve veze s političkom stvarnošću. I, to također nije bilateralno pitanje, već načelni standard o kojemu mora Europska Unija voditi računa.
Evo zašto.
Hrvatska nacionalna manjina u Srbiji baš ničim nije zavrijedila nekritičku usporedbu sa srpskom nacionalnom manjinom u Hrvatskoj.
Hrvati u Srbiji, odnosno u bivšoj autonomnoj pokrajini Vojvodini nikada nisu ugrožavali teritorijalni integritet Srbije niti su Srbima u Srbiji nanosili bilo kakvo zlo. Nikada.
S druge strane, velika većina Srba u Hrvatskoj sudjelovala je i bila fizički nositelj agresije na hrvatski narod, na tek proglašenu Republiku Hrvatsku.
Te dvije kategorije dakle ni po jednome načelu međunarodnoga prava nisu usporedive.
Zašto ih onda današnja hrvatska državna politika uspoređuje i svodi pod istu vrijednosnu ravan pod pojmom – reciprociteta?
Svodeći pristupni put Srbije na pitanje reciprociteta, Republika Hrvatska prije svega nanosi štetu svome narodu i svojim interesima, jer nekritički pristaje na zaborav konteksta, sadržaja i činjenica koje nemaju samo bilateralnu vrijednost, već nakon presuda ICJ ( stalnog suda u Haagu) međunarodni i globalni karakter.
A to ozbiljna članica EU ne smije.
Kad je u pitanju famozni reciprocitet, moram istaći da je hrvatska država političkom trgovinom vladajućih i opozicijskih politika otvorila vrata nastavku velikosrpske politike. Pri čemu ni jedni ni drugi nisu blistali osjećajem za nacionalnu državnost, ali tadašnje opozicijske (lijeve) politike su uz to bile i izrazito antihrvatske, pa su izborno zakonodavstvo opteretili pravima nacionalnih manjina. Ta dva prava se izravno sukobljavaju u razvoju autentične nacionalne državnosti.
Evo zašto.
Izborno zakonodavstvo je u svojoj esenciji izrazito suverenističko pitanje svake nacionalne države u svijetu, i ni po jednoj konvenciji nad njim nema nadležnost bilo tko izvan jurisdikcije države, ako se ne radi o elementarnim kršenjima individualnih ljudskih prava iz prava državljanstva. Prema najvišim i općeprihvaćenim stajalištima političke teorije i teorije izbornih sustava, izborno zakonodavstvo je mehanizam kojim nacionalne države isključivo trasiraju razvoj svoje državnosti.
To je autocesta nacionalne državnosti.
Uvodeći prava nacionalnih manjina u taj sustav, kao što je uradila Hrvatska ucjenom tadašnje ljevice uoči promjena Ustava pri ulasku u EU, Republika Hrvatska je doslovno dopustila srpskoj nacionalnoj manjini pod rukovodstvom aboliranih agresora i velikosrpskih eksponenata, blokadu željenoga razvoja izbornoga zakonodavstva, ali i razvojnoga puta nacionalne državnosti. Figurativno, Pupovcu je Hrvatska ozakonila pravo na postavljanje balvana na svojoj autocesti. Osam glasova manjina, uz tri srpske manjine, danas su ozbiljna zaprjeka razvoju hrvatskog izbornog zakonodavstva, jer to prije svih Srbi brane polazištem – stečenih prava manjina.
Pri tome je kao pokriće služio sporazum sa Srbijom o recipročnoj primjeni sličnoga zakona.
Naravno, Srbija se nije pridržavala tog sporazuma.
Na sreću.
Srbija nikada nije ozbiljno razmišljala o davanju zajamčenih mandata Hrvatima iz Vojvodine u svom parlamentu, prvo, jer joj je u unutarnjopolitičkim odnosima to išlo na ruku, drugo, jer ne postoji međunarodna konvencija na koju se taj sporazum može osloniti, treće i najvažnije, jer u Srbiji nemaju polovicu nacionalnog političkog spektra i institucije koje vode i zagovaraju – prohrvatsku politiku. Kao što Srbi imaju u Hrvatskoj!
Današnjoj hrvatskoj vanjskoj politici i Vladi realno nije lako.
Moraju naći načina vratiti stvari na početak, a već više od petnaest godina antihrvatske i prosrpske politike su ostvarivale razvoj prava, koje danas i oni i svijet percipiraju kao – stečena prava.
To je bio jedan od neizrečenih preduvjeta za ulazak u EU. Britanski preduvjet.
Ali, iznad njih postoje međunarodne činjenice, odluke i pravila međunarodne politike.
Postoje načela koja, usprkos gunđanju, nitko živ u međunarodnom poretku ne smije javno osporiti.I, to je hrvatska šansa. Načela. Onako kako nam je pokojni kardinal Kuharić poručio oporukom o načelima i istini!
Republika Hrvatska danas mora, prije svega, a povod bi mogla biti inicijativa Mire Bulja nakon presude Šešelju, sazvati ozbiljno pripremljenu raspravu o hrvatsko-srpskim odnosima u Saboru, te zauzeti neupitna stajališta o načelima na kojima se mogu politički definirati ti odnosi.
Mi toga nemamo, niti smo ikada imali, a to otvara u Hrvatskoj prostor vrlo ružnim i izrazito antihrvatskim inicijativama, idejama i politikama, koje besramno narušavaju državnost i suverenistički integritet Republike Hrvatske kao države – hrvatskog naroda. Zbog toga je bila moguća politika Vesne Pusić ili Ive Josipovića, jer im je osobno sve prepušteno na izbor i prema njihovoj volji.
To mora biti početak.
A minimum političkih postupaka mora biti utemeljen na načelnoj afirmaciji obrazloženja presude ICJ koji je Srbiju neupitno označio kao agresora na Republiku Hrvatsku.
Upravo s toga stajališta, Republika Hrvatska mora pristupiti procesima pristupanja Srbije euroatlantskim integracijama, formalno ih podržavati jer nam je u interesu, ne ulazak Srbije u te integracije, već imati normalnog i dobronamjernog susjeda. A zahtijevati od svijeta kojemu pripadamo da poštuje svoja načela koja mi imamo i koja ćemo im postaviti na stol.
Jedno od tih načela je presuda ICJ u predmetu Hrvatska protiv Srbije.
Klonimo se dakle lupetanja o Šešelju.
I, da se vratimo na kraju na bilateralna pitanja, kao neprihvatljiv temelj za sudjelovanje u pristupnim aktivnostima pojedine države.
To stajalište nije posve točno.
U mjeri u kojoj je neko univerzalno, dakle i europsko načelo komplementarno nacionalnim interesima Hrvatske, Hrvatska ga ima pravo ostvarivati u političkim zahtjevima i pregovorima. I to onda nije zahtjev Hrvatske, već nužno zahtjev svih članica EU. Jer, ni jedan sporazum u okviru EU nije Hrvatskoj onemogućio da zaustavi Srbiju na putu u svoj dom, u ovom slučaju EU, ako se ne ponaša sukladno temeljnim načelima i dok se ponaša kao politički gubavac.
Kako?
Pa, nitko normalan ne pušta zaraženog bolesnika u svoj dom!
Držimo se načela bez kojih nema smisla ni EU niti Hrvatska u njoj, ni međunarodni poredak.
Kažnjavanje zločinca, naknada štete, preuzimanje odgovornosti za učinjeno, poštivanje načela međunarodnoga prava nisu samo hrvatsko-srpski bilateralni već univerzalni standardi i temelji međunarodne politike.
Dakle, Hrvatska je dužna ne propustiti Srbiju u zajedničko dvorište EU. Srbiju koja ne želi otkriti karte s masovnim grobnicama pobijenih žrtava, ne smije propustiti Srbiju koja ne želi zauzeti stav da je zločin međunarodnih razmjera organizirati desetine logora za zarobljenike iz druge države i naroda na svom teritoriju, Srbiju koja ne želi vratiti oteto umjetničko i materijalno blago, predati karte miniranih teritorija, naknaditi štete za kulturocid neviđenih razmjera i isplatiti štete svjetski neupitnom privatnom interesu stotinama tisuća ljudi kojima su ne samo uništili domove već i obitelji.
To su sve načela na kojima počiva međunarodni poredak kojemu pripadamo, a ne bilateralna pitanja i Republika Hrvatska na njima mora inzistirati, koliko zbog sebe, toliko i zbog zajedničkih europskih vrednota.
Inače, zašto bi se danas odazivala na suradnju oko suzbijanja bilo kakvoga terorizma, ako će zaboravljati i ignorirati, pa i nagrađivati državni terorizam Srbije i srpsko ustrajavanje na njemu?
U čemu je razlika između Isilovog terorizma i srpskog državnog terorizma?
Ni u čemu.
Autor: Marko Ljubić/dnevno.hr
