Gdje su Titovi zločinci? Nije čudno da tzv. antifašisti sve više dižu glave
KOMENTAR MLADENA PAVKOVIĆA
Sve se više govori i piše o komunističkim zločinima. Ali, i ta će tema prema svemu sudeći ostati „mrtvo slovo na papiru“. Bivši istaknuti komunisti i Udbaši odlično su odigrali svoju predstavu. Nakon što su početkom devedesetih uvidjeli da brod tone, vrlo su brzo okrenuli kapu i pridružili se pobjednicima u Domovinskome ratu. Nešto slično dogodilo se i krajem II. svjetskog rata kad su četnici masovno počeli prelaziti (bježati) u partizane. Nu, da od toga ne će biti ništa, vidjelo se već i iz „aviona“ 2000 godine, dolaskom na vlast (uz pomoć nikad moralno osuđenog Dražena Budiše).
U želji da prikriju komunističke zločine, Račanova je Vlada osnovala, a što drugo, nego – komisiju. To je bila stara, dobro provjerena formula – kad nešto želiš zataškati, marginalizirati i baciti u smeće, onda nađi nekoliko ljudi koji će na tome raditi godinama, pa i desetljećima, a rezultat će biti – „možda je bilo, a možda i nije“. (Vrana vrani oko ne vadi!). I pojeo vuk magare! Ta Račanova komisija nosila je naziv – Komisija za istraživanje komunističkih zločina, a na čelu joj je bio Goran Granić, tadašnji potpredsjednik Vlade. Oni su trebali istraživati komunističke zločine nakon II. svjetskog rata, a počeli su s radom 2001.
Prema pisanju nekih medija, zločini su se trebali istraživati na dva kolosijeka: jednim dijelom istragom se trebao baviti MUP i DORH, a drugim znanstvenici i povjesničari (valjda isti oni (svaka čast iznimkama) koji su u vrijeme Broza i partije pisali samo i isključivo hvalospjeve i za kojih nisu postojali Goli Otoci, Stare Gradiške, ali ni politički zatvorenici). Granić, koji je u to vrijeme bio na jednoj strani, strani komunista, a njegov brat na drugoj, onoj HDZ-a, za Večernji list (2011.) uz ostalo je izjavio da je već nakon šest mjeseci rada te komisije dobio prvo izvješće od petnaestak stranica, u kojem je bio vidljiv opseg zločina počinjenih na području Hrvatske u poratnom razdoblju, ali da u njemu nije bilo nikakvih naznaka o osobama koje bi za njih bile odgovorne!
Granić o tome više ne želi javno govoriti, ali se sjeća da je Račanova vlada donijela i odluku o istraživanju zločina iz Drugog svjetskog rata, no zbog protoka vremena detalja se ne sjeća – kazao je Ivanu Jakeliću. Je li moguće da jedan nekada visokopozicionirani političar tako brzo zaboravlja možda njemu „nevažne“, a nama iznimno važne stvari? Ni neki drugi političari iz onog vremena ne mogu se sjetiti, ne „detalja“, već ni jedne važne činjenice, kao da im je netko „oprao mozak“. Bivša ministrica pravosuđa, Vesna Škare-Ožbolt, ali u Vladi Ive Sanadera, mišljenja je da nekako nije bilo moguće onda kad su se te stvari trebale procesuirati, a da joj se sada čini da je s tim u svezi pravda izgubila na snazi. Kako pravda može izgubiti na snazi, pitaju se neki, pa i moja malenkost, kad su zločini u pitanju? Zločin je zločin, ali kad se govori o onima iz II. svjetskog rata koje su počinili partizani i komunisti, a još više o onima nakon što je i „zadnja puška pukla“, od 1945.-1990. „nitko ništa ne pamti“, a oni koji su bili uključeni u nekakav istraživački projekt i koji su navodno došli do nekih podataka o tome navodno moraju šutjeti, jer je to i sada – „poslovna“ tajna!
Zanimljivo je da se istražitelji zločina kao što su primjerice bili oni na Bleiburgu ili Križnim putovima suočavaju i s problemima – svjedoka. Većina ih je, vele, odavno preminula, a oni koji su još ostali, poput raznih fumića i manolića, ne sjećaju se „što su jučer jeli“, a kamoli što je i kako radio KOS, Udba i slični nama dobro poznati organi. Ali, kad treba istraživati i osuđivati navodne zločine hrvatskih branitelja u Domovinskome ratu, tu manje – više „sve“ funkcionira. Tako su nedavno na drastične kazne osuđeni i zapovjednici jednog navodnog logora za četnike koji je bio u Hrvatskoj, ali kad ste čuli ili čitali da su osudili brojne srpske zlotvore koji su čuvali, mučili i ubijali nevine Hrvate, poglavito nakon okupacije Vukovara, u četničkim logorima u Srbiji? Oni „tamo daleko“ čak ni danas ne priznaju da su kod njih postajala takva mjesta. Samo da ne kažu kako su tisuće nevinih Vukovaraca i drugih smještali u „hotele“. Svjedoka za zločine Srba, Crnogoraca, pripadnika JNA i domaćih izdajica od devedesetih godina naovamo ima „kao u priči“, ali sada bi trebalo po uzoru na Račanovu komisiju opet osnovati jedno takvo tijelo (na čijem bi čelu bili recimo Pupovac, Teršelič, Pusić i Stanimirović, a „povjesničari“ bi mogli biti tzv. novinari zagrebačkih srpskih „Novosti“) pa dok još nije kasno „objektivno“ utvrditi: je li uopće bilo i s čije strane zločina i zločinaca u obrambenom hrvatskome Domovinskom ratu?
Zanimljivo je da je prema podacima MUP-a, kako prenose jedne dnevne novine, zbog ratnih zločina počinjenih za vrijeme i poslije Drugog svjetskog rata obavljeno više od 1800 obavijesnih razgovora te da je podneseno (čujte sad ovo!) samo pet (5) kaznenih prijava protiv nepoznatih počinitelja i dvije kaznene prijave protiv poznatih počinitelja, koje su rezultirale istragama, no one su obustavljene zbog smrti osumnjičenika. Također se navodi da prema podacima DORH-a zbog ratnih zločina počinjenih u II. svjetskom ratu i nakon njega, s obje strane zločinačko-ideološkog spektra, suđene su dvije osobe – Josip Boljkovac, koji je nepravomoćno oslobođen i Dinko Šakić, navodni zapovjednik logora Jasenovac, koji je pravomoćno osuđen na 20 godina zatvora. Umro je 2008. u Lepoglavi.
Provedene su, pa obustavljene i istrage protiv Nade Šakić (nije bilo dokaza) te Milivoja Ašnera i Sime Dubajića (umrli su u vrijeme istrage).
Pa kad je tako kako je, nije ni čudno da tzv. antifašisti sve više dižu glave. I da ih je svakim danom sve više s krvavom crvenom partizansko – komunističkom petokrakom na – čelu!
Izvor: narod.hr
