Kako je moguće da Pupovac toliko mrzi svoju domovinu Hrvatsku?
Kao agresivni odvjetnik srpske nacije, ponajprije na Kosovu, a poslije i u Hrvatskoj, Srpska pravoslavna crkva dala je veliki doprinos širenju velikosprskog nacionalizma, koji je dolaskom Slobodana Miloševića dosegnuo patološke dimenzije.
Prošlo je već nekoliko tjedana od one povijesno-esencijalne odluke Haškog suda, kojom su dvojica hrvatskih generala Ante Gotovina i Mladen Markač proglašeni nevinim, a zemlja za koju su se borili, zauvjek je odstranila etiketu – zločinačka. Ovaj akt je izazvao valove oduševljenja među hrvatskim korpusom, dok je ista vijest u Srbiji popraćena sa velikim nepovjerenjem i indignacijom. Rezigniranost i konsternacija se napose osijetila među srpskom političkom elitom, koja odluku Haškog suda smatra skandaloznom, ili kako bi rekao trenutno rezidirajući predsjednik Srbije, Toma Nikolić da ‘ je ovdje reč o jednoj političkoj odluci, kojom je žigosan srpski narod, te mu je dozvoljeno da se stidi i šuti’. Konačno je i uvaženi gospodin shvatio, da je njegovim istomišljenicima u Srbiji, kao i onima izvan zemlje matice, zaista ostalo jedino još da se stide. Trebaju se stiditi za Vukovar, trebaju se stiditi za Škabrnju, tebaju se stiditi za Srbebrenicu, trebaju se stiditi za Manjaču i Omarsku, trebaju se stiditi za stotine i tisuće nestali, protjeranih, nasilno ubijenih, trebaju se stiditi, ako su za stid uopće sposobni!?
Kao i mnogo puta do sada, srpska elita po tko zna koji puta traži krivca izvan svoga naroda, traži nekoga ‘nevidljivoga’ koji se urotio protiv Srba, s ciljem da ih se ponizi, okleveta i diskreditira. Očito, najveći mozgovi srpske politike ne shvaćaju da nacionalno poniženje ne počiva na Sudu, već na onome što je do njega dovelo, na činjenicama jednoga režima i njegova djelovanja, kako bi rekao veliki njemački filozof Karl Jasper u knjizi Schuldfrage (Pitanje krivnje).
Za razliku od srpskih političara, hrvatska politička elita se prema ovom činu ponijela indiferentno, kao da se ne radi o krucijalno važnoj odluci, koja je mogla promjeniti, ne samo hrvatsku prošlost, nego urediti i hrvatsku budućnost. Ako se samo analiziraju izjave najviših političkih faktora hrvatske vlasti, može se zaključiti, kako Carla del Ponte u svojim traženjima uopće nije bila u krivu, dapače njezini su zahtijevi u potpunosti opravdani, jer kako drugačije shvatiti izjave predsjednika Josipovića, odnosno premijera Milanovića, koji sa jedne strane apostrofiraju nevinost generala, a sa druge pak naglašavaju odgovornost države za pogreške u ratu. Nije li gotovo isto tvrdila i Carla del Ponte, samo što je ‘igrom slučaja’ zatvorila krive ljude!?
Čini se, kako je sudsko vijeće svojim činom ponajviše rastužilo političkog predstavnika Srba u Hrvatskoj, Dr. Milorada Pupovca. Naime, prema njegovoj prosudbi ova odluka, ne predstavlja samo akt, kojim su dvojica generala proglašena nevinima, nego se tu radi o aboliranju jedne politike, od koje se je i sama Hrvatska 2000. godine distancirala, što je, smatra uvaženi gospodin, apsurdno. Ovako je Dr. Pupovac okarakterizorao presudu u austrisjkom dnevnom listu “Der Standard” od 27. studenoga 2012. godine. Jedno je pitanje ostalo otvoreno: da li je Predsjednik odbora za vanjsku politiku ovoga puta odgovarao na pitanja novinara, kao politički prvak srpske stranke ili kao glasnogovornik marginalnih, irelevantnih skupina, koje i nemaju baš nekakav autoritet u hrvatskom narodu. Kako u hrvatskim medijima nije bilo nekih posebnih osvrta na ovaj interview-u potrebno je radi javnosti spomenuti neke od izjava Dr. Pupovca. (U orginalu njegova izjava glasi: ‘Denn das Urteil wurde nicht als Freiheit für zwei Generäle verstanden, sondern als Freiheit von Schuld und als Sieg jener Politik, von der sich Kroatien seit 2000 distanziert hat’.).
Svakomu je jasno na koju politiku misli Dr. Pupovac, ali nejasno na temelju kojih i kakvih argumenata uvaženi gospodin donosi zaključke, prema kojima se i ‘sama Hrvatska’ odrekla politike iz 90-ih godina. Očito je ishod ovog sudskog procesa dobrano pobrkao očekivanja Dr. Pupovca, pa ogorčen, pokušava, s jedne strane (dez)informirati zapadnoeuropsku javnost, a sa druge strane kompromitirati i diskreditirati, po njemu jednu pogrešnu odluku. Nema sumnje da politika koja se vodila 90-ih godina nije bila najidealnija, niti najsavršenija, ali u tom konfuznom i kaotičnom vremenu, zasigurno jedina koja je mogla upotpunosti odgovoriti na imperijalno-ekspanzionostičke težnje duhovnog i političkog vodstva Srbije 9o-ih godina.
Ipak, jedno se mora i priznati Dr. Pupovcu, a to je, da su se neki politički faktori u Hrvatskoj, ali ne Hrvatska , od 2000. godine distancirali od politike 90-ih, iza koje je stajao Dr. Franjo Tuđman. Tu se prije svega misli na bivšeg predsjednika Stjepana Mesića, samohvalisavog demagoga i zavodnika hrvatskoga naroda, prevrtljivog i nesigurnog političkoga partnera, cinika koji nije osijećajo grizodušje zbog neukusnih uvreda na račun mrtvog predsjednika. Svojim odnosom prema „tudmanovštini“ pokazao je kako ga komunistički impuls, još uvijek nije napustio. Možda su se kod njega dogodile promijene ‘na glavi’, ali ne i u glavi, jer socijalistički način razmišljanja i djelovanja kod njega je itekako prisutan. Ponavljam, možda su se dogodile, a da mi je sumnja opravdana iznosim slijedeći argument. Politički odgajan u socijalističkom okruženju, bivši predsjednik Mesić je u potpunosti oponašao institucije toga sustava, gdje se političke neistomišljenike uvijek moglo degradirati, difamirati, oklevetati. Svatko onaj koji donekle poznaje političku karijeru bivšeg predsjednika Mesića lako može uvidjeti o kakvom se „iskrenom“ političaru radi, jer njegov politički curriculum vitae predstavlja metamorfozu od uvjerenog komuniste, preko utradesničara, do jedne lažne, površne, demokratsko-pacifističke opcije, koja je unijela podijele i razdor u hrvatski korpus, a posljedice takve politike Hrvati će godinama, a možda čak i desetljećima osijećati. Ako se za ikoga može upotrijebiti ona Ovidijeva, ‘Tempora mutantur et nos mutamur in illis’ (Vrijeme/ena se mijenja(u) i mi se mijenjamo u njemu), onda se ona može primjeniti na Stipu Mesića iz 90-ih i poslije 2000. godine. Tko se još ne može sijetiti njegova „prijateljskog“ odnosa prema hrvatskom iseljeništvu 90-ih godina, da bi tu istu dijasporu, neposredno što je postao predsjednik, na sve moguće načine omalovažavao i ‘pljuvao’. Izgleda da su kod njega, sa jedne strane njegov antagonizam i odvratnost prema dijaspori, koji ga prate još iz socijalzima, i pohlepa za novcem dijaspore išli ruku pod ruku.
Svojom politikom ‘divide et impera’ bivši je predsjednik potencirao podjele u hrvatskom društvu na crne i crvene, na antifašiste i fašiste, na partizane i ustaše. On je pojam ‘antifašizam’ kompromitirao do te mjere, smatrajući da je on i njemu slični antifašisti, samo zato što će druge proglasiti fašistom. Upravo je to glavni razlog, da se i danas u Hrvatskoj, gotovo 70. godina nakon Drugog svjetskog rata kontinuirano ponavlja misao o potrebi deustašizacije, ali ne i deboljševizacije. Zato i svaki pokušaj da se govori o komunističkom teroru biva protumačen od tzv. antifašista kao dosluh sa silama nacifašizma, a poznato je da komunistički zločini nisu adekvatno procijenjeni ni sa moralnog ni sa pravnog ni sa povijesnog aspekta-motrišta.
Nije li paradoksalno, da nakon što je i Rezolucija Vijeća Europe 1481 (2006) osudila zločine totalitarnog komunističkog sustava, danas u Hrvatskoj još uvijek postoje grupe, koje jedan komunistički pokret identificiraju sa antifašizmom. Upravo iz tog razloga je potrebno da se govori o represivnosti komunističkog sustava, jer kako kaze Stephane Courtois jedan od autor knjige ‘Das Schwarzbuch des Kommunismus- Unterdrückung, Verbrechen und Teror’ – (Crna knjiga komunizma – Zločini, teror, represija) da komunistička ideologija i danas ima mnoge sljedbenike. Nije li Hrvatska u stvari fantastičan primjer za to, a napose od godine 2000, kada je politika krenula u masovnu ‘rehabilitaciju komunista’, koji su u kratkom vremenu evoluirali u demokrate europskog profila?
Nakon procesa rehabilitacije, komunistički mutanti, kojima je u susret uvelike izašao i bivši predsjednik Mesić, infiltrirali su se u sve strukture hratskog društva, te zaogrnuti plaštom lažnog-prevrtljivoga hrvatstva, nanose veliku štetu hrvatskom društvu. Nije li žalosno da i danas u Hrvatskoj, gotovo dvadeset i više godina od sloma komunizma, gotovo sve relevantne položaje u zemlji obnašaju nekdašnji ‘omladinci’ i ‘komesari’, koji u ime demokracije, onako kako ju oni shvaćaju, devastiraju i duhovni i moralni prostor Hrvatske. Je li moguće da im je preko noći zaboravljen, prešućen i oprošten grijeh komunističke prošlosti? Ne potiče li se i danas od strane tih „demokrata“ u Hrvatskoj jedna agresivna antiteistička javnost, koja ne poznaje gotove nikakve skrupule, jer želi postići svoj cilj, a taj je da se svako katoličko promišljanje pokaže kao dekadentno, nazadno i zastarjelo. Najbolji primjer za to je odnos socijaldmokratske vlasti, napose pojedinih ministara, prema kritikama crkvenih krugova zbog pokušaja da se uvede u škole jedan ideološki, moralno-etički sumnjiv zdravstveni odgoj. Takvim načinom razmišljanja i djelovanja, današnja socijaldemokracija u Hrvatskoj je pokazala da još uvijek nije napravila radikalan rez, i prekinula sa svojom problematičnom prošlošću. Dovoljno je samo pogledati izjave nekih članova hrvatske vlade, nakon što se je crkveno vodstvo očitovalo o tzv. (ne)zdravstvenom odgoju, da se shvati kako je morbidna, agresivna i nehumana retorika-filozofija boljševizma još uvijek živa u vladajućim strukturama.
Ne tako davno razgovarao sam sa jednim prijateljem, Njemcem, povijesničarom, o dva najveća zla koja su pogodila čovječanstvo, nacionalsocizijalizam i komunizam. Na njegovo pitanje, kako je sada u Hrvatskoj stanje, ima li još uvijek komunista? Odgovorih, nema. A on, onako ljubazno, replicira mi, molim te reci mi, a gdje su oni bivši komunisti otišli? Potresen njegovim odgovorom, tražio sam načina da se izvučem iz kuta, gdje me je stjerao svojim pitanjem i odgovorom, ali bezuspiješno. Vidjevši da sam ostao sprachlos(bez teksta) reće mi: vidiš mi u Njemačkoj smo imali sreću da je samo jedan dio zemlje bio pod vlašću komunista, ali opet će nam trebati 50. godina da se upotpunosti riješimo komunističkog naslijeđa, koje postoji u nekim djelovima Njemačke, a vama Hrvatima će trebati 150. godina! Tito vam je zatrovao srž, uništio vam je bit, promjenio vam je mentalni sklop. On vas je unazadio u 45 godina više nego što su vam Turci napravili u nekoliko stoljeća. Matirao me je, nisam imao više šta da kažem, bio sam na koljenima. Sa par riječi mi je objasnio svu problematiku današnje Hrvatske. Danke lieber Freund!
Nema sumnje da bi situacija u današnjoj Hrvatskoj puno bolje izgledala da se je kojim slučajem proveo zakon o lustraciji, koji bi onemogućio reanimaciju bivših jugoslavensko-komunističkih službenika. Upravo je ta činjenica najveći promašaj i pogreška 90-ih godina, o čemu Dr. Milorad Pupovac nista nije rekao u svome interviewu austrijskim novinama.
Razumljivo je da je zakon o lustraciji izostavljen u vrijeme velikosrpske agresije, ali se je ona morala provesti nakon uspostave vlasti na cjelokupnom hrvatskom području. Činjenica jest, da bi taj zakon pogodio i samog predsjednika Tuđmana, ali nakon što je prošao sve vojne i političke pobjede sa Hrvatskom, trebao je napraviti jedan vrlo bolan rez, dobrovoljno se povući, a Hrvatsku dati u ruke mladim ljudima, koji neće biti opterećeni prošlošću, već će iz te prošlosti učiti, kako bi im budućnost bila bolja i sjajnija. Tim činom, koji bi bio kruna njegove političke karijere, oslobodio bi Hrvatsku dvomandatnog ‘luksuza’ sa Stipom Mesićem.
Još uvijek nije kasno za provedbu zakona o lustraciji, ali teško je očekivati da će to pokrenuti bilo koja od parlamentarnih stranaka, niti one koje su u poziciji, ali isto tako niti one koje su u opoziciji, jer duh jugoslavenstva još uvijek lebdi nad njima.
Uvijek kada pišem/pričam o lustraciji, sjetim se jednog visokopozicioniranog prijatelja u crkvenim krugovima, koji mi je jednom prilikom, dok smo razgovarali o toj temi, rekao: ‘U Hrvatskoj je na vlasti još uvijek Komunistička partija, ali se ona sada dijeli na dvije frakcije, onu HDZ-u i onu SDP-u, te je teško povjerovati da će se one odlučiti na taj korak.
Ipak, ne smije se gubiti nada po ovom pitanju, jer još uvijek postoje zdrave, neotrovane institucije, koje bi mogle i ovo pitanje pokrenuti sa mrtve točke. Tu prije svega mislim na Katoličku crkvu u Hrvata, koja uživa veliki kredibilitet u hrvatskom narodu. Informiran sam kako se ovom pitanju raspravljalo i na jednoj od biskupskih konferencija, što je uzbudilo duhove na Markovu trgu do te mjere, da su ‘neki’ krenuli biskupima ‘objašnjavati’ stvari preko telefonskih ‘žica’. Treba napomenuti kako su ti ‘misteriozni neki’ zvali za vrijeme vlade, kojoj je predsjedao Dr. Ivo Sanader. Zato i moja sumnja, da se malo može očekivati od današnje oporbe je opravdana. Malo se toga promijenilo od Sanadera do Karamarka, likovi su isti, samo je drama dobila drugo ima.
Da je kojim slučajem provedene lustracija, svi oni Bebići, Šeksi, Kosori, Mesići i njima slični, umjesto da su sjedili ili sjede u jednoj časnoj ustanovi kao što je Hrvatski sabor, trebali su svoje vrijeme kratiti pisanjem „trilerskih“ memoara.
Nadalje, odgovarajući na pitanja novinara za austrijski dnevni list “Der Standard”, da iznese svoje mišljenje kako ‘nitko’ nije odgovorao za protjerivanja Srba, Dr. Pupovac kaže: Nakon što su oslobođeni generali Gotovina i Markač, ostaje pitanje, tko je kriv? Kako je moguće da rat, kojemu je cilj bio ponovna uspostava vlasti na okupiranom području, rat čije su posljedice bile progon pučanstva, postane legitiman? Zato, smatra uvaženi gospodin, ono što je za generale dobro, za pitanje pravednosti/pravde nije. (U orginalu na njemačkom stoji: ‘Nach der Freilassung von Gotovina, Exgeneral Mladen Markac und Exkommandant Ivan Cermak bleibt die Frage: Wer ist schuldig? Weshalb soll ein Krieg zur Wiederherstellung der Grenzen, der in ein massives Verbrechen von ethnischen Säuberungen überging, legitim sein? Was für die zwei Generäle gut ist, ist für das Gerechtigkeitsgefühl nicht gut.’
Očito je kako se uvaženi gospodin Pupovac ne snalazi najbolje u vremenu, a niti u prostoru, ali radi funkcije koju obavlja trebao bi znati, kako taj rat nije započeo u kolovozu 1995. nego 1991. godine okupaciom hrvatskog teritorija i masovnim progonima i ubijanjem hrvatskog stanovništva. Iznenađuje činjenica, kako njemu, kao sveučilišnom profesoru-lingvističaru nisu još uvijek jasni pojmovi ‘uzrok – posljedica’. Zašto mu srce nije tako snažno zalupalo i oko progledalo i proplakalo, kada su tisuće i tisuće Hrvata silom tjerani sa svojih ognjišta, kada su njihove kuće i bogomolje rušene, a sela, gradovi paljeni iz samo jednog razloga, a taj je bio što su u njima živjeli „oni“, koji su druga imena nosili, drugi jezik pričali i ‘drugom’ Bogu se molili.
Isto tako, nejasno je zašto Dr. Pupovac traži krivca/e na hrvatskoj strani, kada je i više nego jasno, da su glavni ideatori, kreatori, a na koncu i egzekutori Srba prečana bili relevantni politički faktori iz Beograda i Knina. Postoje pisani dokumenti, koji dokazuju kako je srpsko stanovnštvo počelo napuštati okupirani teritoriji Hrvatske i prije vojno-redarstvene akcije Oluja. Naime, danima prije napada, opet onaj tajanstveni ‘netko’ sada sa srpske strane, naredio je pobunjenoj srpskoj soldateski, a time i srpskom narodu, da se povuku pred znatno jačim neprijateljem. Stoga čudi njegovo hipotetsko pitanje, ako nisu krivi generali, tko je kriv? Niti hrvatski vojni, a niti politički vrh ne može snositi posljedice za iseljavanje srpskog stanovništva, ponavljam (repetitio est mater studiorum) ovaj akt se odigrao po nalogu srpskih secesionista, prije legitimne akcije Oluja. Ups legitimne, kako li to zvuči u ušima Dr. Pupovca. Nitko dobronamjeran neće i ne može zanijekati, da su se tijekom akcije Oluja dogodila i neka nehumana djela, ali za te čine trebaju odgovarati oni koji su ih počinili, jer odgovornost je određena i ograničena, a nikako kolektiv-hrvatski narod, kako bi možda želio i zastupnik u Hrvatskom saboru, dr. Pupovac.
Na kraju inerviewa u ‘Der Standardu’, Dr. Pupovac je istakao, kako je gotov dvadeset godina vjerovao u bolju i pravedniju Hrvatsku, u kojoj će ljudi različitih nacionalnosti moći živjeti zajedno i da će pravednost/pravda pobijediti. (U orginalu na njemačkom stoji: ‘Ich habe zwanzig Jahre damit verbracht, an das andere Kroatien zu glauben, dass verschiedene Leute zusammenleben können und dass die Gerechtigkeit siegt’.)
S pravom postavljam pitanje uvaženom gospodinu, kako je moguće da netko, tko uživa brojne privilegije i koristi sve moguće beneficije u Hrvatskoj, toliko mrzi svoju domovinu. Pa gdje je nestalo poštovanje, šta se dogodilo sa stidom? Zar je moguće da jedan visoki službenik Hrvatskog sabora izgovori tolike bljuvotine na svoju zemlju, a da ne osjeti ni trunku grižnje savijesti!? Nije li pak i on različit od većine, barem što se tiče konfesionalne i nacionane pripadnosti, pa živi u Hvatskoj, daleko bolje i sigurnije, nego li oni koji su tu istu Hrvatsku branili i za nju ginuli. Izgleda da je uvijek tako, jednima je dužnost za Hrvatsku boriti se i ginuti, dok je drugima dozvoljeno tu istu zemlju blatiti.
Osim političkog vodstva Srbijanaca i Srba, o ovom pitanju-oslobađajućoj odluci Suda, se očitovao i najveći moralni autoritet kod Srba, Srpska pravoslavna crkva. U izjavi, Sinod SPC ističe kako pravda niti ovoga puta nije zadovoljena, te da ova odluka predstavlja veliku uvredu srpskom narodu. Konačno su se javili oni koji su 90-ih godina umjesto evanđeoske ljubavi i pomirljivih poruka, podgrijavali atmosferu, huškajući svoje stado protiv ‘vekovnih’ srpskih neprijatelja. Tko se ne bi još mogao sjetiti riječi Memoranduma Srpske pravoslavne crkve iz 1992. godine u kojem se kaže, kako međurepubličke granice, one avnojevske, koje je postavio ustaša-Tito ‘presecaju živi organizam srpskoga naroda’, te da će Srbi, ako prihvate takve granici biti sahranjeni u avnojevsku grobnicu iz koje nema uskrsnuća. Isto tako, tko se ne bih još mogao sjetiti onog ‘hrabrog, junačkog’ vladike mileševskog Filareta, koji je svojim svetosavskim nacionalizmom motivirao srpsku vojsku početkom 90-ih, slikajući se kod manastira Kogomovine (između Gline i Kostajnice) sa ‘krstom’ u jednoj ruci, a puškomitraljezom u drugoj, dajući primjer kako i na koji način se treba braniti ‘ugroženo srpstvo’, koje stenje pod ‘ustaškom čizmom’.
Osim što su se pokazali kao ‘dobri’ interpretatori političkih događaja, srpski episkopi su imali i jaku ‘veru’, koja je bila u stanju, ne samo brda pomjerati, nego, čini se i same granice mijenjati.
Kao agresivni odvjetnik srpske nacije, ponajprije na Kosovu, a poslije i u Hrvatskoj, Srpska pravoslavna crkva dala je veliki doprinos širenju velikosprskog nacionalizma, koji je dolaskom Slobodana Miloševića dosegnuo patološke dimenzije. Svaka ideja, koja se objelodani pa tako i ona o ‘vaskrsnuću’ Velike Srbije, može preživjeti, ako uživa moćnu podršku. Zato je i ova preživjela, jer je u dohovnom i političkom vodstvu našla plodno tlo. Naime, za crkvene oce, Slobodan Milošević je predstavljao inkarnaciju srpskog cara Lazara sa drevnog Kosova, mučenika, sveca ali i gubitnika. Upravo, taj Lazar 20. stoljeća svojim je postupcima ulijevao nadu u ostvarivanje njihovih zamisli. Kao sto bi rekao Milorad Tomanić, sve je bilo spremno, ‘Hrvatska (je) bila tu, u neposrednom susedstvu, mape su bile tu, istorija i genocid, na koji se uvek moglo pozvati, bili su tu. Trebalo je samo krenuti na posao’.
Umjesto da mržnju potisnu ljubavlju, a oholost smirenošću, srpski duhovni oci su upravo djelovali suprotno. Vršeći indoktrinaciju, bilo kroz tisak, bilo kroz kroz propovijedi, ti „ljudi u crnom“ podizali su borbeni duh, pozivajući se na veličanstvenu srpsku prošlost, ne samo kod srpskog vojnika, nego i kod običnog puka. Očito im nije bilo niti na kraj pameti, kakvu opasnost u sebi krije nacionalni romantizam, odnosno idealizacija srpske ‘herojske’ prošlost, kao i pozivanje na mitove, koji su lako uspalili srce i umove Srb(a)/ijanaca. Umjesto da su, kako im je i samo poslanje nalagalo, bili svjetlo koje će ‘razbiti’ mrak i tamu učiniti podnošljivijom, srpski duhovni velikodostojnici su se u potpunosti identificirali sa mračnim silama, koje su 90-ih godina palili i žarili političkom scenom Srbije. Izgleda da je blistava vizija Velike Srbije koja im je neprestano lebdila pred očima, kao i srpska trobojka s ‘belim orlom’ pred vratima Zagreba, zaklonila poglede na popaljena i porušena sela i gradove, kao i na brojne ubijene i ranjenjene.
Sada, kada se retrospektivno pogleda na sve te događaje, s pravom se može konstatirati, da je srpsko stado dobro i prošlo, kakvim je pastirima povjereno da ga čuvaju.
Nakon tolikih tekstova, kolumna, ekspertiza i analiza, reći će netko, evo još jedne, ali sa zakašnjenjem! Ne, to nije bila nikako namjera, nego potaknut brojnim negativnim odnosom ‘komunističkih mutanata’ prema odluci Suda, odlučio sam se na ovaj korak, da još jedanput akcentuiram važnost ove sudske odluke, koja je uvelike pomrsila planove Savi Štrbcu, Zoranu Pusiću i drugim ‘demokratama’, koji su već bili spremili šljivovicu za dernek. Da se kojim slučajem kolo povijesti počelo okretati u drugom smjer, da su dvojici generala potvrđene prvostupanjske kazne, tada bi se dobrano uzdrmao temelj hrvatske države. Kako se to nije dogodilo, sada, nakon pravomoćne presude, ta mala Hrvatska je formalno-pravno zadobila status jednakopravnog državnog subjekta u međunarodnim odnosima. Zato i ova kolumna, možda je zadnja o ovoj temi, ali ne i najnebitinija (Last but not least).
Tomislav Vujeva Photo: Pixsell
