Michael O’Brian: CHESTERTON (feljton)
CHESTERTON I POGANŠTINA Značaj i težina Chestertonova intelektualnog genija sklona je zasjeniti temeljnu činjenicu o njegovoj naravi: u biti – bio je umjetnik. Postoji obilje dokaza da je volio vizualno predočavanje počevši od dječačkih črčkarija, preko šaljivih crteža o slabostima njegovih suvremenika.
{jathumbnail off}U kasnijim godinama stvarao je kartonske likove za svoje malo kazalište. Tu je i činjenica da je – kad su njegovi prijatelji pošli na Oxford i Cambridge – odlučio pohađati umjetničku akademiju St. John’s Wood, a kasnije i Slade School of Art. Stvarni dokazi, međutim, leže u živopisnim metaforama i vještim paralelama što ih je stvorio za vrijeme svoje karijere pisca. Crpio ih je iz obilatih zaliha zamijećenih i proživljenih pojedinosti. Bio je čovjek meditacije i dubokih impresija. Tražio je tako i shvaćao tajnovitu božansku objavu smisla neprestano izricanu i iskazivanu kroz stvoreno. Ako je općenito poznatiji kao filozof, to je stoga što se najveći dio njegova stvaralaštva nalazi u obliku tiskane riječi. “Riječi – Bože pomozi! – moje su umijeće riječi!”, rekao je jednom. Za života, većinom je sa svijetom komunicirao putem tiska. Chesterton se bavio prvenstveno prenošenjem Istine i napisana riječ bila mu je glavno sredstvo. Da mu je prvotno sredstvo komunikacije bilo slikanje sigurno bi snage uložio u razvijanje upravo toga dara.
| Crpio je metafore iz obilatih zaliha zamijećenih i proživljenih pojedinosti. Bio je čovjek meditacije i dubokih impresija. Tražio je tako i shvaćao tajnovitu božansku objavu smisla neprestano izricanu i iskazivanu kroz stvoreno. Ako je općenito poznatiji kao filozof, to je stoga što se najveći dio njegova stvaralaštva nalazi u obliku tiskane riječi. “Riječi – Bože pomozi! – moje su umijeće riječi!”, rekao je jednom. |
Filozof i umjetnik bliski su po onom što ljube, kao i po svojim ciljevima. I jedan i drugi prisno se bave viđenjem stvari onakvima kakve jesu. No, umjetnost rastavljena od filozofije promeće se u praksu narcisoidnosti. Jezik filozofije prečesto postaje mrtvi hropac, ukoliko izgubi svoje utjeloviteljske oblike, baš one što ih umjetnost može podariti nevidljivim apsolutima. Budući da ljudska umjetnost nije oponašanje prirode, već odraz božanskog stvaralaštva, istina i dobrota uvijek moraju prezati ka utjelovljenju u ljepoti. Opisujući njihov odnos, Hans Urs von Balthasar koristi se metaforom sestrinstva: „Naše današnje prilike pokazuju kako ljepota zahtijeva barem toliko odvažnosti i odlučnosti koliko i dobrota i istina. Ljepota neće dopustiti da je odijele i prognaju iz društva svojih dviju sestara, a da ih ne odvede sa sobom u tajanstvenom činu odmazde. Možemo biti sigurni kako svaki onaj koji prezire njeno ime – kao da je riječ tek o pukome ukrasu malograđanske prošlosti – više ne može moliti, a doskora više neće biti u stanju niti ljubiti. (1)
Kada se ljepota ukloni iz domova i s radnih mjesta – i što je najgore s mjestâ u kojima se odvija bogoštovlje – istinski počinje raspadanje ljudske osobe. Gdje je i kako taj postupak započeo u zapadnjačkoj uljudbi? Sve do kasne renesanse crkvena je umjetnost bila glavnom oblikovateljicom kršćanskoga smisla za stvarnost, kao i čovjekova shvaćanja vlastitog identiteta. Umjetnost je izražavala jedinstveno kršćansko viđenje spojena smisla za ljudsko i božansko. Vrijednost ljudske osobe temeljila se na imago Dei – slici Božjoj, na koju je čovjek stvoren (usp. Knjiga Postanka 1,27). No, renesansa je ujedno započela preispitivanje čovjekova mjesta u redu kozmosa. U okruženju liberalnog materijalizma njegovoj je osobi darovano nekakvo novo dostojanstvo. Ipak, čovjek će svejedno sve više za osjećajem jastva tragati odijeljeno od identiteta što mu ga pruža kršćanstvo. U umu zapadnjaka, pojmovi ljudskoga i božanskoga stali su se odjeljivati. Kroz stoljećâ koja će uslijediti, iz toga se će se prvotnoga raskola izroditi nebrojene lažne dihotomije: razum—vjera, istina—ljubav, zakon—duh, odsad će se smatrati međusobno suprotstavljenima, stvarajući tako ozračje koje je izrodilo prvo reformaciju, potom prosvjetiteljstvo te naposljetku vrhunac svih ekstrema poznat kao moderno doba.
|
Chesterton o – bajkama: “Bajke su više nego istina, ali ne zato što nam kažu da zmajevi postoje, već zato što nam kažu da zmajevi mogu biti pobijeđeni.” – književnosti: “Književnost je luksuz, fikcija je nužnost.” – bližnjima “Biblija nam govori da volimo naše bližnje, a također i da ljubimo svoje neprijatelje, – vjerojatno, jer su to uglavnom isti ljudi.” |
Jedna od posljedica izlomljene kršćanske kozmologije bila je i degeneracija umjetnosti. Nakon renesanse, umjetnost je preživjela kao na nestajućem zalogu kršćanske kulture. Novi je humanizam neko vrijeme uspio podržavati umjetnost, jer su nove mogućnosti pružale ljudske teme, a tu su bili još i izazovi osigurani oslobođenjem tehnike. No, kao što će pokazati daljnji razvoj događaja, humanizam koji odbacuje, ili se makar udaljuje od svoje utemeljenosti u apsolutima, naposljetku izdaje ideale koji su izvorno osnažili liberalnu revoluciju. Vjerski, intelektualni i umjetnički život Europe bio je odijeljen ne samo od svojih temelja, već i od zajedništva potrebna za svaku vjerodostojnu kulturu. U devetnaestome je stoljeću već došlo do srozavanja likovne umjetnosti na manje-više kazališne efekte; njen je emocionalizam možda bio podsvjesni pokušaj pronalaženja tragova izgubljena smisla za duhovno na području osjećajnosti. Tako su predrafaeliti, primjerice, često istraživali vjerske teme u stilu realizma, no bio je to realizam viđen kroz prizmu pomalo sladunjava oblika romantizma. Tim, kao i drugim pokretima toga vremena, nimalo nije nedostajlo genija, ali su zato izostali suštinski elementi cjelovita viđenja čovjeka. Impresionisti su napustili vjerske teme, ali su zato tražili obnovljeni osjećaj za svetost materijalnoga svijeta, usredotočujući se na ljepotu svjetla u odražavanju na tvari. No, i oni su pojednostavili elemente protu-utjeloviteljske naravi slomljena viđenja, tako što su njihovi dojmovi (impresije) o nekome predmetu dominirali nad opažanjem njegova suštinskoga smisla, njegova bića. U vizualnome i filozofskome smislu, došlo je do zamagljenja razlikovnosti, budući da sve kao da se otapalo jedno u drugome. Pojedinačno je biće žrtvovano viđenju svemira kao golema organizma —što je zapravo drevni poganski svjetonazor monizma. Cijena se ove pogrješke pokazala u idućim naraštajima umjetnikâ, u kojima je takvo viđenje iznjedrilo svoje posljedice.
Modernistički su pokreti u umjetnosti bili raznorodna skupina estetskih filozofija povezanih više duhovnom sterilnošću, sve većom kreativnom iscrpljenošću, kao i nesposobnošću progovaranja o temeljnim ljudskim pitanjima, negoli tehničkim sličnostima. Zapanjujući izum fotografskoga aparata u novije je vrijeme ubacio dodatnu komponentu u kulturu. Fotografija je dovela u pitanje ulogu realizma u umjetnosti, jer, ako mehanizam može reproducirati prirodu s daleko većom preciznošću i djelotvornošću od slike, nije li onda umjetnost možda postala izlišnom? Umjetnici su bili prisiljeni preispitati istinsku funkciju umjetnosti kao viđenja suštinskih značenja u stvorenome, a ne puka oponašanja prirode. Tehnologija je umjetnike prisilila zaroniti dublje u misterij bivanja, ili se pak okrenuti ka svijetu apstrakcije. Velika se većina odlučila za ovu potonju struju. Teoričari, kao i karizmatični likovi avangarde, uvjerili su ih kako jedini uvjerljivi izbor leži u odbacivanju figurativnosti. Razumije se kako nisu baš svi odbacili prepoznatljivost teme (dovoljno je sjetiti se nadrealistâ i dadaistâ). Zajednički je element u radu kako figurativnih, tako i apstraktnih umjetnika pritom bio vrtoglavi skok u pravcu subjektivizacije. Stoga su osjećaji i umna stanja pojedinca, ma kako izvitopereni uslijed pogrešna tumačenja iskustva mogli biti, smatrani konačnim kriterijem umjetničkoga dobra. Naposljetku je čak i pojam dobra u umjetnosti stao biti smatran opresivnim. Stvoreni je red, u svem svome sjaju i složenosti, odbačen kao iscrpljena riznica slika. Misterij bivanja napušten je te su, kao posljedica toga, redom trpjele ljudske sposobnosti vida, sluha i razmišljanja, pri čemu su u pojedinim slučajevima u potpunosti i nestale.
Moderni se umjetnik okrenuo ka svome nutarnjem svijetu, dok je za neke umjetnike taj svijet bio u tolikoj mjeri subjektiviziran te se i sam jezik raspao u nepovezane oblike, a potom u tišinu. U besmislenu i slomljenu svijetu, više se nije smatralo nužnim biti razumljiv. Vjera i razum nestali su iz života velikoga broja kulturnih stvaratelja. Pretpostavili su kako će stvaralaštvo biti samo po sebi dostatno; nisu predvidjeli kako će to biti nadasve brza metoda uništenja upravo onoga što su najviše ljubili. Bez filozofskoga promišljanja, ili pak duhovnoga života, nestala je sama percepcija, dok se njeno svjetlo u kulturi gotovo utrnulo. U vrtlogu te neizmjerne tragedije, rodio se G.K. Chesterton te – kakva li čuda – odlučio postati umjetnik. (Nastavlja se)
Op. ur.: Odmorimo se malo uz slike “kad umjetnost i/ili tehnologija oponaša prirodu”
{youtube}ThFCg0tBDck{/youtube}
izvori: hkz-mi.hr | stpeterslist.com
