Filočetništvo u Hrvatskoj
Svake godine u travnju i svibnju Hrvatsku zahvati ludilo ideološke raspojasanosti. Drumovima i trgovima, šumama i gorama valjaju se ustaše i partizani. Pjevaju, drže vatrene govore, a tu i tamo i pripucaju u zrak. Dojam je općenito da se odigrava velebni spektakl na otvorenoj pozornici. Koja obuhvaća cijelu zemlju. I dok dernek traje, vješte mutikaše iz gotovo praznog skladišta toga velikoga kazališta iznose posljednje vrijedne stvari.
U posljednje vrijeme osobito su živnuli antifašisti. Spremni su do posljednje proračunske kune braniti tekovine antifašizma, boriti se protiv ”krvoločnih ustaša”. U ognjici koješta im se i priviđa, pa ustaše postaju svi oni kažu da su domoljubi, a u toj optici najvećim ustašom postaje čelnik Domoljubne koalicije Tomislav Karamarko. Mora da je na njega negativno utjecao Stipe Mesić iz svoje ustaške faze.
Dirljiv je zanos junačkih antifašista, ali čini se da pretjeruju. Pričao mi je prijatelj, novinar, da je na famoznom plenumu na Filozofskom fakultetu, koji je sazvana kako bi se spriječilo potpisivanje ugovora o suradnji između FF-a i KBF-a, takt cijelom tom događaju davao izvjesni ”drug Marko”. Na crvenoj majici imao je Radu Končara i natpis ”Milost ne tražim niti bih vam je dao”. Drug Marko bio je zapravo nadimak Aleksandra Rankovića. Tužno je da se mladi zagrebački studenti identificiraju s Aleksandrom Rankovićem, srpskim abadžijom koji se kroz rat i veleprevrat dočepao uloge drugog po redu zločinca komunističke Jugoslavije. Prvi je, naravno, mutni tip s nadimkom Tito.
No, nakon rehabilitacije četništva u Srbiji i sve više u Hrvatskoj za očekivat bi bilo da antifašisti kažu koju i protiv te vrste ”narodnih neprijatelja”. Međutim, znakovito šute. Tko šuti, taj se slaže. Imaju li se u vidu simpatije koje hrvatski antifašisti gaje prema deklariranim četnicima Nikoliću i Vučiću, u to ne treba sumnjati. Uostalom, četnici i partizani su i počeli kao saveznici 1941., a 1945. četnici su opet masovno prešli u partizanske redove. To najbolje opisuje stara doskočica: Mnogi su otišli u četnike, a vratili se iz partizana.
Stoga se mirne duše zapjenjeni antifašisti mogu nazvati filočetnicima. Osobito otkako je Draža rehabilitiran i proglašen antifašistom. Jer ako netko Karamarkovu osudu svih totalitarizama može izjednačiti s filoustaštvom, sasvim je legitimno i logično proglasiti retoriku, recimo, njegova antipoda Milanovića filočetništvom. Onaj komu je svako hrvatsko domoljublje filoustaštvo, mora da je filočetnik – logika je koju je i životno iskustvo do sada više puta potvrdilo.
Iskreno, odavno mi je muka od svega toga. Volio bih da me s ekrana nikada nisu ni pogledali Mesić, Sanader, Josipović, Milanović, Kosorica ili Orešković. Volio bih da je hrvatska politika učinkovita i dosadna pa da me i ne briga tko je premijer ili predsjednik. Volio bih da ne moram baš svake godine biti zločinac u Jasenovcu i žrtva na Bleiburgu, prođe mi život, a u ovoj nesretnoj zemlji škripavi vergl svira uvijek istu pjesmu. Umoran sam. Ali što mogu kad uvijek neki Maras, neki Vili Matula, Milorad Pupovac, Urša Raukar ili Vesna Teršelič počnu buncati o nekim ustašama, i vergl krene ispočetka. Moram uvijek iznova ukazivati na zloćudnost njihove logika. Koja bi nas sve skupa mogla odvesti u propast.
Neke podzemne sile kao da se uporno i tvrdoglavo već duže od jednoga stoljeća drže one: Do istrage naše ili vaše. Bojim se, i naše i vaše ako se ne uspijemo otrgnuti opojnom zovu starog vergla i krenuti dalje.
Damir Pešorda/hrsvijet.net
