VUČIĆ BIO I OSTAO ČETNIK: Što je univerzalna jurisdikcija nego konkretna provedba ideje Velike Srbije?
Što je univerzalna jurisdikcija preko koje Srbija želi preuzeti ulogu Haaškog suda negoli konkretna provedba ideje Velike Srbije?
Hrvatska službena politika trebala bi odlučnije reagirati i u svakoj prilici demantirati veliku laž koju sve češće u svojim nastupima ponavljaju srbijanski političari, napose premijer Aleksandar Vučić, da je vojno-redarstvena akcija Oluja najveće etničko čišćenje poslije Drugoga svjetskog rata. Suprotno, da ‘Oluja’ nije bilo etničko čišćenje vjerodostojnih dokaza i dokumenta ima napretek. U konačnici, Žalbeno vijeće Haaškoga suda (ICTY) u predmetu Gotovina i Markač poništilo je osuđujuću presudu Raspravnoga vijeća za progon i deportaciju. Time je jasno stalo na stajalištu da tijekom Oluje nije bilo etničkoga čišćenja. Kako su pobjegli Srbi s okupiranoga područja Hrvatske nakon što je krenula Oluja, opisuje u svojoj knjizi ‘Rat za srpsku krajinu 1991.-1995.’ Marko Vrcelj, koji se kao oficir JNA borio na strani pobunjenih Srba.
Bivši srbijanski ministar vanjskih poslova Vuk Jeremić često se razmetao izjavom o etničkome čišćenju prije presude hrvatskim generalima, a sada nakon pravomoćne presude to isto čini srbijanski premijer Aleksandar Vučić. Opravdano se pitati – s kojim razlogom? U ‘Intervjuu B92’, prošloga tjedna, ponovio je laž o ‘etničkome čišćenju’, vjerojatno po naputcima koje srbijanskim političkim elitama usadio u glavu jedan od tvoraca Memoranduma 1 SANU, književnik Dobrica Ćosić. Poznate su njegove misli: ‘Laž je srpski državni interes’, ‘Laž je u samom biću Srbina’, ‘Srbe je toliko puta u istoriji spašavala laž’, ‘Mi lažemo da bismo obmanuli sebe, da utešimo drugoga; lažemo iz samilosti, lažemo iz stida, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju bedu, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno.’ Prije Ćosića, slična razmišljanja o laži propagirali su ministar propagande u nacističkoj njemačkoj Joseph Goebbels, kojem se pripisuje izreka: ‘Ako kažete laž dovoljno veliku i održavate ju ponavljanjem, ljudi će na kraju početi vjerovati u to kao da je istina’ te komunistički revolucionar V. I. Lenjin koji je tvrdio da laž koja se izgovara dovoljno često postaje istina.
Ponavljajući laž da je Oluja bila najveće etničko čišćenje nakon Drugoga svjetskog rata, Vučić se nada da će po navedenim obrascima postati istina. Osim toga, od te laži želi stvoriti svojevrsni mit koji će ‘nadahnjivati’ Srbe za neke nove razračune. Slično je stvaran kosovski mit da bi se s njime u određenome trenutku počelo politički manipulirati. Zar nije na sličan način stvaran mit o jasenovačkim žrtvama, kako bi se stvorila percepcija o genocidnosti hrvatskoga naroda? Svi pokušaji da se rasvijetle dimenzije ustaškoga zločina u logoru Jasenovcu u pravilu su onemogućeni, jednako u vrijeme SFRJ, tako i nakon Domovinskoga rata. Napuhavanje brojeva jasenovačkih žrtava bilo je dopušteno, a svaki pokušaj njihova realnoga dimenzioniranja nazivan je revizionizmom, rehabilitacijom jednoga totalitarnog sustava. Za to su podjednako odgovorni i hrvatska politika i znanost. Zašto im nije bilo do istine? Je li sve bilo zbog oportunizma i manipulacije, i sluganskog ponašanja? Zašto do sada nisu utvrđene žrtve dvaju totalitarizama, ustaškoga i komunističkoga, koje su demografski razorili Hrvatsku?
Hrvatska ima dostatno znanstvenih institucija koje bi multidisciplinarno mogle doći do istine. Istina je dug prema žrtvama, ali i temelj za budućnost. Ona jedino može pobijediti laž. Nakon mita o jasenovačkim žrtvama, u 21. stoljeću političke vođe ‘nebeskoga naroda’ odlučile su graditi novi mit, pa srbijanski premijer ustrajno naziva Oluju najvećim etničkim čišćenjem nakon Drugoga svjetskog rata. Vučićeve riječi treba shvatiti ne samo kao laž, već i kao prijetnju. Kad o tome govori trebao bi se sjetiti svoje ulogu u početcima srbijanske agresije na Hrvatsku i BiH, gdje je kao Šešeljev barjaktar crtao granice Velike Srbije i time davao vjetra u leđa onima koji su provodili etničko čišćenje nesrba.
Tuđman je pozivao građane srpske nacionalnosti da ostanu u Hrvatskoj
Prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman, 4. kolovoza 1995., objavio je Proglas hrvatskim građanima srpske nacionalnosti s okupiranih područja Knina, Gračaca, Lapca, Korenice, Slunja, Gline, Dvora i Petrinje. U ime hrvatske demokratske vlasti, Tuđman je pozvao pripadnike srpskih paravojnih postrojba, koji su svojevoljno ili prisilno mobilizirani u paravojne srpske postrojbe, da predaju oružje hrvatskim vlastima, uz jamstvo da će im biti udijeljena amnestija prema važećim hrvatskim zakonima. Istodobno je pozvao inicijatore pobune da shvate uzaludnost svoga pothvata i njegovu štetnost za srpsku zajednicu u Hrvatskoj, ako ustraju u pobuni, da se predaju hrvatskim vlastima i prihvate oprost ili pravično suđenje za svoje prijestupe. Hrvatske građane srpske nacionalnosti, koji nisu aktivno sudjelovali u pobuni, pozvao je da ostanu kod svojih kuća, i bez bojazni za svoj život i svoju imovinu, dočekaju hrvatsku vlast, uz jamstvo da će im se dati sva građanska prava, i omogućiti izbori za lokalnu samoupravu prema hrvatskom Ustavu i Ustavnom zakonu uz nazočnost međunarodnih promatrača. Koji se državnik i vojskovođa u povijesti prije vojno-redarstvene akcije, kao dr. Franjo Tuđman, obratio proglasom ratnim zapovjednicima paravojnih postrojba i stanovništvu da polože oružje, odnosno da ostanu u svojim domovima?
Rasulo koje je nastupilo u vojsci tzv. srpske krajine, nakon što je 4. kolovoza 1995. pokrenuta akcija Oluja radi oslobađanja okupiranih dijelova Hrvatske stvorila je među građanima srpske nacionalnosti paniku, a oni su po unaprijed pripremljenim planovima počeli bježati prema BiH i Srbiji. To sve lijepo opisuje u svojoj knjizi ‘Rat za Srpsku krajinu’, Marko Vrcelj, koji je čitavo vrijeme bio na visokim vojnim dužnostima u tzv. Srpskoj vojsci krajine. No prije opće bježanije važno je citirati kako je sve počelo. ‘Osnovni moto SDS-a je bio ‘proteraj ili ubij, opljačkaj i spali’ sve što je hrvatsko, jer mi Srbi nikada više ne možemo živeti zajedno sa Hrvatima, zato što su svi Hrvati ustaše ili izdajnici. Ušima svojim nisam mogao poverovati da sam čuo to što sam čuo od čelnika SDS. Nisam mogao svojim očima poverovati da sam video to što sam video, a šta smo sve mi, Srbi uradili, niti shvatiti zašto smo sve to uradili. Zašto smo morali spaliti svaku kuću koja je bila napuštena? Zašto su morali otići svi Hrvati?…Zašto su morale da se poruše sve kuće po svim hrvatskim selima? Nismo mogli pronaći celu kuću, u koju bi smestili borce da u njima spavaju umesto u rovu. Ako bi i našli takvu kuću, već narednih dana sa nje bi bio skinut krov, pa su se ‘borci’ bunili što im kuća prokišnjava za vreme kiša, iako su krov sa nje sami skinuli… Narod koji pljačka svog neprijatelja i vojska čije se postojanje zasniva na pljački, ne može dobiti rat’. (Marko Vrcelj: ‘Rat za Srpsku krajinu 1991-1995’, str. 29-30, Beograd 2002.).
Pišući o protjerivanju preostalih Hrvata, Vrcelj navodi slučaj liječnika Lešnika, koji nije bio Hrvat, ali je morao otići iz Gline, iako je ondje više od 30 godina liječio stanovnike toga grada. ‘Doktor Lešnik odlazi sa zavežljajem u ruci autobusom kojim idu i preostali Hrvati. Tog dana otišlo je više od 120 Hrvata. Iako sam bio komandant brigade, ništa nisam mogao učiniti. Kome su ostavili sve ono što su imali?… Zašto nije nijedan Hrvat mogao da ostane i da normalno živi s nama? Zašto su morali otići? Zašto ćemo i mi jednog dana morati otići?’ (isto, 112.-113. str.), pita se Vrcelj, iako se još tada Oluja nije nazirala. Kad je krenula Oluja, kako navodi autor,’u popodnevnim časovima predsjednik države (Mile Martić, op. a.) izdao je naredbu o izvlačenju stanovništva. Taj posao trebalo je da odradi Civilna zaštita, ali zbog neorganizovanosti, deo boračkog sastava napustio je svoje jedinice i otišao kući da spasava porodice’ (isto, 214. str.).
S obzirom na moto SDS ‘proteraj ili ubij, opljačkaj i spali’ ostaje pitanje tko je sve palio srpske kuće nakon što su njihovi žitelji skupa sa svojim zapovjednicima otišli iz Hrvatske? Kad je vojno poražen projekt Velike Srbije po kojem su Srbi trebali živjeti u jednoj državi, Srbima iz Hrvatske ostalo je, nakon svih mogućih zlodjela, krenuti prema Srbiji, sanjanoj mitskoj državi, gdje su mislili da ih čeka med i mlijeko. Svojim izjavama o etničkome čišćenju Vučić sada pokušava ublažiti razočaranje, stvarajući jedan novi lažni mit. ‘Početkom oktobra 1989. godine premešten sam iz Novog Mesta u Beograd, za nastavnika. Nije bilo srećnijeg čoveka od men, jer mi se konačno ispunila želja da i ja dođem na službu u Srbiju. Mi, Srbi, koji nismo rođeni u Srbiji, a koji smo odgajani u srpskom nacionu, ispoljavamo veliku nostalgiju za Srbijom’ (isto, 12. str.). Koje značenje za hrvatske Srbe ima Srbija, Vrcelj iznosi na kraju svoje knjige, opisujući egzodus. ‘Kuda ćeš, čiča’, pita ga policajac (granični prijelaz Sremska Rača, op. a.). ‘Kuda i svi ostali’, odgovara čiča. ‘Evo, ja i moja baba, nikog sinko nigde nemamo, nismo hteli ostati u Krajini. Došli smo u našu Srbiju, bar da u miru umremo’, produži čiča’. (isto 226. str.).
Vrceljeva knjiga možda pomogne Vučiću da shvati tko je provodio etničko čišćenje u Hrvatskoj
Srbijanski premijer Aleksandar Vučić mogao bi izdvojiti malo vremena i pročitati Vrceljevu knjigu, pisanu ćiriličnim pismom. Shvatit će da stvari stoje sasvim suprotno. Pobunjeni Srbi su proveli etničko čišćenje Hrvata na zaposjednutom području Hrvatske i da Hrvatska vojska nije bila uspješna u oslobađanju hrvatske države, to stanovništvo nikada se ne bi vratilo u svoje domove, kao što je to slučaj s Republikom Srpskom. Hrvatska država, nasuprot tome, omogućila je povratak Srbima koji su predvođeni svojim suludim ratnim vođama otišli iz Hrvatske te mahom obnovila njihove domove. Srbijanski premijer ‘ispalio’ je prošloga tjedna, nakon oslobađajuće presude Vojislavu Šešelju, još jednu laž: ‘Što se mene tiče, politika Velike Srbije nije politika budućnosti ni politika vlade’. Treba upamtiti: ‘Što se mene tiče…’ Budimo realni, ta izjava s obzirom na mnoge neriješena pitanja između Hrvatske i Srbije u suprotnosti je sa stvarnošću.
Jer, što je drugo univerzalna jurisdikcija, preko koje Srbija želi preuzeti ulogu Haaškoga suda, negoli praktična primjena ideje o Velikoj Srbiji. Srbija ne odustaje, ni pod prijetnjom zaustavljanja pregovora s EU, od toga da ne bude glavni pravosudni policajac na području bivše Jugoslavije. Iskonstruirane optužnice bivše JNA drži kuvertiranim i spremna ih je otvoriti protiv bilo kojega građanina, uhititi ga ili izdati tjeralicu za njim. Slučaj hrvatskoga branitelja Veljka Marića pravi je primjer za to. Izbjegavanje razgovora o ratnim štetama, skrivanje masovnih grobnica, pitanje opljačkanoga hrvatskog kulturnog blaga, kao i neriješene granične crte uklapaju se u scenarij Velike Srbije. Dok Srbija ne plati ratnu štetu za sva razaranja i zlodjela u Hrvatskoj i BiH, ne će odustati od svoga projekta, već će se sve više junačiti.
Najnovija afera oko namjene prihoda od utakmice zagrebačke Cedevita i beogradske Crvene zvezde dio je istoga plana. Ne mire se da prihod s te utakmice ide za obnovu vukovarskoga vodotornja koji je znatno oštećen u srpskoj agresiji na Hrvatsku. I kad je riječ o sportu, želi se onemogućiti suvereno pravo hrvatskome košarkaškom klubu da raspolaže prihodom s utakmice, jer to je navodno provokacija. Hrvatska politika ne može se uljuljkivati i misliti da je zamisao o Velikoj Srbiji napuštena. Kad govori o tome, Vučiću najmanje treba vjerovati. Svaku laž ili podvalu, kao primjerice o najvećem etničkom čišćenju, treba stoga odlučno demantirati jer za to ima nebrojeno dokaza. Istinom protiv laži mora biti glavno hrvatsko političko geslo u borbi protiv velikosrpskih igara bez granica.
Marko Curać/Hrvatski tjednik
