Lujo Medvidović – hrvatski pjesnik, pravnik i filozof
Uz smrt Luje Medvidovića, hrvatskog pjesnika, pravnika i filozofa, povjernika Hrvatskoga kulturnog vijeća za Slavoniju
{jathumbnail off}Ne mogu se sjetiti jesam li poznavao i prepoznavao Luju Medvidovića u doba kada sam zalazio u Društvo hrvatskih književnika. Vjerojatno je ponekad bio ondje, makar na godišnjim skupštinama, vjerojatno negdje u desetom redu onako skroman kakav je bio, introvertan i plah. Upoznao sam ga dobro i prepoznao u njemu blagog ali odlučnog hrvatskog intelektualca tek kada smo utemeljili Hrvatsko kulturno vijeće. Imao je iza sebe lijepu karijeru uglednog osječkog odvjetnika, više od desetak objavljenih knjiga pjesama od kojih su mnoge bile ispunjene čežnjom za mirisima rodnih Lokvičića, za Dalmacijom dječaštva i prve mladosti, za Splitom gdje je polazio gimnaziju i završio Pravni fakultet.
Nikada ga nisam pitao kako se našao u Osijeku, rijetko smo ili nikada razgovarali o osobnim stvarima. Antologijski pjesnik i pravnik od formata otkrio se kao vrstan poznavatelj gospodarstva i državnih financija, kao poznavatelj povijesti hrvatskoga naroda i opće povijesti, povijesti kršćanstva i kulturne povijesti te iznad svega povijesti filozofije u kojoj je tražio odgovore na ključna pitanja suvremenosti. Jednom riječi – čovjek široke naobrazbe, hrvatski, kršćanski inteligent snažnoga domoljubnog osjećaja.
Naravno da se takav Lujo Medvidović od prvoga trena uključio u temu koju je HKV godinama forsirao na stručno-znanstvenim skupovima o Haaškom sudu, u korist hrvatskih generala i Hrvatske gdje su se okupljali ljudi koji su imali što reći i o karakteru tužiteljstva toga suda i o bližoj povijesti i tehnikama njezina iskrivljavanja i krivotvorenja, a Medvidović je zalazio mnogo puta u dubinu hrvatske povijesti, pa i povijesti ovoga našeg prostora prije vremena Hrvata.
Kalvariju hrvatskih zapovjednika podizao je s razine “lokalne priče” na točku sloma civilizacije koja može,umnažanjem, dovesti do kraja povijesti jer “kamo vodi put kojim se oduzimaju istina i život”, govorio je, “kamo vodi vrijeme više naklonjeno Pilatu nego Kristu”.
Zabrinutost za sudbinu Hrvatske
Zabrinut za moguću presudu kojom bi Hrvatska u nedogled nosila stigmu nastajanja na zločinu, Lujo je otvarao dilemu je li Hrvatska sposobna ostvariti svoju slobodu kao izbornu snagu časti, slobodu uokvirenu moralom i pravom – što se nije odnosilo samo na Haag – prizivao istinu kao gravitacijsko središte koje u svakom dokaznom postupku živi najvećim dijelom po kreditnom sustavu: kreditiraju nas naši nerođeni potomci, naši prijatelji i naši neprijatelji koji testiraju našu vjerodostojnost.
Opstanak Hrvatske kao subjekta u svijetu interesa i svijetu država tumačio je pobjedom naše vrijednosti i vidljivim dokazom naše sposobnosti i snage da se za svoju istinu i vjeru srčano borimo i izborimo, ali je isto tako razumio bit teškoća s kojima smo se suočili u tmurno vrijeme dokazivanja onoga što smo smatrali da je samo po sebi dokazivo i očito – a nije tako bilo.
“Hic sunt leones” (tamo su lavovi – tamo su znači barbari, divljaci), riječi koje su rabili Rimljani za (gotovo) sve koji nisu bili oni sami. Ostale su živjeti i kroz europsku povijest do naših dana, posebno za jugoistok Europe. “Naš narod uglavnom nije bio svjestan toga”, govorio je Lujo Medvidović, ” u svojoj janjećoj, ponekad i goveđoj ćudi, naivnosti i nedužnosti nije smatrao potrebnim objasniti sebe. Mislio je da su stvari očigledne. Za svijet s druge strane zida kojemu smo bili predziđe mislio je da je drukčiji, da nam je zahvalan.”
Da o nama ništa ne znaju i imaju teške predrasude koje su eskalirale u šovinizmu Carle del Ponte, postajalo je težak uteg u našem dokazivanju istine o Domovinskom ratu pa se Lujo doista vraćao daleko unatrag, toliko daleko da kaže tom svijetu: vidite, i taj kralj Artur je iz Dalmacije, Lucius Artorius Castus, Ilir rođen i pokopan u Podstrani. A kada su došli Hrvati stvorili su baš u Poljicama takve demokratske, pravno savršene organizme koji su živjeli stoljećima, da ne spominjemo Dubrovačku Republiku od koje su učili i Englezi pa je njihova mornarica preuzela dubrovačka lučka pravila…
Protivnik svakog nasilja
No bio je Lujo svjestan da ni povijesnim dokazima ni prednostima kršćanskoga svjetonazora ni domoljubljem i emocijama ne ćemo osporiti neprihvatljivu optužnicu pa se u drugome dijelu svojih predavanja oslonio na pravo, na dokumente i gole činjenice, ne odustajući da između redaka ili kao citat razmišlja usporedo o čovjeku i čovječanstvu, da govori kako se “čovjek kao Bogu najmiliji stvor i povjerenik” (Propovjednik) nije snašao u ulozi onoga kojemu je podloženo sve što je stvoreno, da je čovjek pao na ispitu iz komunikacije između stvorova unutar sustava biološke raznolikosti što s jedne strane vodi do Sv. Franje a s druge do ekološke bombe koju je “Bogu najmiliji stvor” samome sebi izradio.
Na taj se način Medvidović izdvajao od drugih predavača i ponekad izazivao nervozu publike koja ga je teško mogla slijediti. No, takav je bio Lujo.
Čovjek koji se protivio svakom nasilju, čovjek koji se pitao kamo vodi put kojim se oduzimaju istina i život, izgubio je život kao žrtva nasilja. Hrvatsko kulturno vijeće izražava sućut obitelji Luja Medvidovića i duboko osjeća gubitak svoga člana i povjerenika za Slavoniju.
Sveta misa zadušnica za pokojnog Luju Medvidovića
Hrvoje Hitrec/hkv
