KRIZA ISTINE

Evo što g. Tonči Matulić, dekan Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu, govori o krizi istine u svojoj najnovijoj knjizi «Vjera i nevjera u četiri oka», u odlomku pod naslovom Zahtjev za istinom: 

{jathumbnail off}«Zahtjev za istinom prethodi svakom našem zaključku o bilo kojem pitanju, problemu ili izazovu. Suverenitet zahtjeva za istinom je unaprijed zadan i kao takav je apsolutan. Zahtjev za istinom može hipotrofirati, ali ne može izumrijeti, jer bi to bila smrt čovjeka. Čovjek, dok je živ, ne može pobjeći od zahtjeva za istinom. Može ga samo potiskivati, negirati i relativizirati. Ono što mu je pošlo za rukom u novovjekovnim slobodarskim pokretima za emancipacijom jest radikalno izokretanje naglavačke pretpostavke «bitak je istina i istina je bitak» u pretpostavku «bitak je sloboda i sloboda je bitak»…Zahtjev za istinom usađen je u samu ljudsku narav. Pitanje o istini je stoga identično pitanju o smislu života. Životno iskustvo u kojemu nam se posreduje zahtjev za istinom uvijek označava i proplamsaj iskustva Boga. Od njega ne postoji ni veći ni važniji zahtjev. Zato je zahtjev za Bogom apsolutni zahtjev koji uvjetuje sve druge egzistencijalne zahtjeve. Kada Bog ne bi bio izvor i jamstvo zahtjeva za istinom u našemu životu, onda Bog ne bi bio Bog, nego bi na njegovo mjesto trebala doći neka druga stvarnost, nešto što stoji iznad Boga i važnije je od Boga. Međutim, nešto drugo iznad Boga ne postoji i ne može nikako postojati. Bog je Bog. Punina i savršenstvo bitka, Istina.»

Nadalje u odlomku pod naslovom Kriza istine, kaže:

Za krizu u kojoj se nalazimo odgovorni smo svi, a ne samo naši političari. Svatko na svoj način. Svi smo obuhvaćeni krizom istine. Ako trenutno nismo oni koji šire zlo, s druge strane nam se nameće pitanje činimo li dobro i da li se svim srcem i organizirano, zajednički borimo protiv zla?

«U suvremenome društvenom ozračju u kojemu apsolutno prevladavaju jedino interpretacije, a gotovo svatko ima neko mišljenje o svemu, teško je govoriti o apsolutnom zahtjevu za istinom. Štoviše, kod spomena o apsolutnom zahtjevu za istinom nerijetko se čuje reakcija da je to ponovno zazivanje aveti totalitarizma koje treba svim sredstvima suzbiti. Tako se suzbijanje prodora totalitarizma zagrće u ruho podmukloga totalitarizma, ili kako je to izjavio kardinal Ratzinger, a dasnašnji papa Benedikt XVI, diktature relativizma. Prezir prema istini maskira se u odijelo straha od totalitarizma da bi se lakše sakrile totalitarističke namjere promicatelja radikalnoga individualizma i relativizma. Nameću se dva uvjerenja koja figuriraju kao lice i naličje diktature relativizma. Istina je stvar subjektivnoga uvjerenja. Drugo, vjera i razum nemaju ništa zajedničkog, jer su to dvije radikalno odvojene sfere od kojih samo razum ima pravo javnosti, dok vjera mora ostati potisnuta u intimu duše i privatnost obiteljskoga doma. Pritom se previđa da je sam razum stvar vjere. Ustvrditi kako naše mišljenje uopće ima bilo kakav odnos prema stvarnosti, čin je vjere. Svim se silama nameće mišljenje koje zapravo onemogućuje bilo kakvo kritičko i objektivno mišljenje. Kad se malo bolje zamislimo nad time, spontano nam se nameće zaključak da treba onemogućiti upravo to mišljenje koje je u biti totalitarističko i prijeti, zaglupljuje, unazađuje, ponižava i vrijeđa dostojanstvo čovjeka i njegova razuma. To je sublimni simptom duhovne situacije našega vremena koja se može opisati pojmom radikalne krize istine. Iz teološke perspektive to je kriza Boga kao izvora i temelja apsolutnog zahtjeva za istinom. Novovjekovno prevrednovanje svih vrijednosti je na mjesto apsolutnog zahtjeva za istinom ustoličilo apsolutni zahtjev za slobodom…Na mjesto bitka istine nastupio je bitak slobode, a na mjesto bitka istine nastupila je tehnika istine, tj. puka proizvodnja. To radikalno izokretanje je ustoličilo instrumentalnu racionalnost koja samo manipulira i kalkulira te time priznaje samo pitanje o koristi. U suvremenom ozračju apsolutne vladavine instrumentalne racionalnosti pitanje o istini je zarobljeno u grandioznome dvorcu materijalnoga blagostanja u kojemu se golom rukom može napipati duhovna praznina u mnogima. U našem je čarobnom dvorcu pitanje o istini okovano krutim verigama koristi, interesa, novca, užitka, zabave i potrošnje

Uzrok krize u kojoj se nalazimo, pa i krize spornih djelova zdravstvenog odgoja koje nam na silu žele uvesti u škole, u korijenu je kriza ISTINE. Stoga je gotovo uzaludno zauzimati se samo za neuvođenje tih gnusnih sadržaja u obavezan program odgoja naše djece i za uklanjanje nesposobnog ministra Željka Jovanovića s ministarskog mjesta. To bi bila samo sječa grana na stablu već dobro i čvrsto ukorjenjenog zla. Stoga se u društvu moramo boriti za korjenite promjene: stablo zla trebamo u korijenu sasjeći i zasaditi i njegovati stablo istine. Kad kažem stablo zla trebamo u korijenu sasjeći, pod tim ne podrazumjevam fizičku sječu ljudi ogrezlih u zlu, ni njihovo nasilno svrgavanje s visokih pozicija moći i vlasti odakle su u mogućnosti široko sijati zlo, nego njihovo uklanjanje s javne scene na demokratske načine i preodgoj istinom i sankcijama predviđenim za prekršajna i kaznena djela za koja se kroz pravne postupke utvrdi da su počinili.

Za krizu u kojoj se nalazimo odgovorni smo svi, a ne samo naši političari. Svatko na svoj način. Svi smo obuhvaćeni krizom istine. Ako trenutno nismo oni koji šire zlo, s druge strane nam se nameće pitanje činimo li dobro i da li se svim srcem i organizirano, zajednički borimo protiv zla?
Za bolju Hrvatsku bit će da nam je svima zajedno potrebno mnogo više zasukati rukave, i graditi je na novom temelju i istovremeno krajnjem cilju – Bogu, apsolutnoj Istini. Počevši od odgoja i obrazovanja.

Bogu ne samo da bismo trebali dati više mjesta u školi, nego bi nam Bog trebao biti škola.

Ivan Bašić, Split

Odgovori

Skip to content