Pirotehničar Dražen Aleksić poginuo je prošloga tjedna kod Gospića čisteći teren od mina koje su postavili srpski agresori prije više od 25 godina. Iza toga mladoga čovjeka ostala je neutješna obitelj, ostalo je dvoje djece, ali u bezosjećajnoj i otupjeloj Hrvatskoj ničija smrt pa ni njegova ne izaziva ni elementarnu sućut, a kamoli pitanje kaznene, političke, moralne ili barem mentalne odgovornosti za tu i, na žalost, premnoge slične neprirodne smrti. Aleksića je zapravo netko ubio, onaj tko je postavio te mine, toga srpskoga minera poslala je određena politika, a ta politika imala je zagovornike i u Srbiji i u Hrvatskoj.

Milorad Pupovac čelnik je srpske zajednice u Hrvatskoj. Nitko ne može reći da on apsolutno nema nikakve veze s pogibijom Dražena Aleksića i svih drugih stradalih pirotehničara, djece i ostalih civila u posljednjih mirnodopskih 25 godina. Ne zato što su njegovi sunarodnjaci „posijali“ smrtonosne mine, nego zato što je i sam tih ratnih godina klevetao Hrvatsku, optuživao ju lažno za prekrštavanje 11 tisuća pravoslavne djece, lagao pred cijelim svijetom, dakle radio na dekonstrukciji tek stvorene i krhke države, kao što su na dekonstrukciji radili svi srpski agresori, netko oružjem na bojišnici, netko postavljanjem mina, a netko klevetanjem i pokušajima političke diskreditacije ne bi li joj osporio pravo na postojanje.

Dakle 25 godina poslije, istoga dana kada se prolila Aleksićeva krv na području Gospića, Milorad Pupovac je otišao na svoju privatnu komemoraciju, zajedno s dijelom Židova, u Jasenovac. Bio je to njihov prosvjed protiv hrvatske politike koju lažno optužuju da veliča fašizam. Budući da mu nitko, unatoč njegovoj makar i mentalnoj odgovornosti za ovakve smrti, ni na kakav način ne ispostavlja račun u današnjoj Hrvatskoj, on je i u Jasenovcu ružnim riječima govorio o Hrvatskoj rekavši, uz ostalo, da su se tu okupili „narodi žrtava“.

Podlost te sintagme prošla je nezapaženo kao što nezapaženo prolazi svaka podmukla i velikosrpska Pupovčeva provokacija jer ako su ondje „narodi žrtava“, onda je nedvojbeno da Hrvate smatra narodom krvnika. Nitko mu nije uzvratio na njegovu gnjusobu, nitko mu nije rekao da bi se trebao postidjeti barem na dan kada mine njegovih sunarodnjaka i njegove politike odnose još jednu žrtvu na oltar domovine. Sedamdeset godina nakon Drugoga svjetskoga rata Pupovac i slični nazivaju nas narodom krvnika, strašnu hipoteku nameće mladim naraštajima ispostavljajući nam račune za nedokazane zločine naših predaka. U toj čudovišnoj moralnoj matematici Hrvatska nema na žalost političara koji će začepiti usta tome tipičnom velikosrpskom predatoru i nametniku.

Nije samo Pupovac klevetao Hrvatsku toga dana. Bez argumenata činio je to i dr. Ognjen Kraus, zatim Veljko Kajtazi, predstavnik jedne druge nacionalne manjine, iživljavaju se nad Hrvatima opet ponosni gardist masovnoga ubojice J. B. Tita Ivo Josipović, pa onda više veleposlanika zemalja Europske unije u Zagrebu je raspravljalo o slobodi medija u Hrvatskoj s neskrivenim optužbama i izravnim i neovlaštenim petljanjem u naše unutarnje odnose, bezbroj bezličnih novinskih kolumnista, Vesna Pusić, brat joj Zoran… i mnogi drugi. Po svima njima, Hrvatska je fašistička i ustaška zemlja…

Klevetanje i teror

Da smo prespavali ovih 25 godina i da ne znamo što se sve dogodilo, rekli bismo da je još Jugoslavija i da samostalna hrvatska država ne postoji, da nikad nije ni stvorena, da nismo mi, nego je Srbija članica Europske unije… Jer ovakav intenzitet klevetanja i neizdržljiva terora prema Hrvatima bio je tipičan za okupacijsku Jugoslaviju i za Titov komunistički zločinački režim.

Kad je jednom Hrvatima prekipjelo, ustali su, uz ostalo i zbog toga, te uz goleme žrtve dokrajčili oktroirani režim i državu, stvorili svoju državu u kojoj su se svojima na svome osjećali na žalost, samo deset godina. I kamo smo danas stigli? Kao da se zapravo nismo ni pomakli smjesta. Ne zbog ustrajnosti velikosrpske memorandumske propagande, koja je i očekivana, nego zbog sramotnoga kukavičluka i podaništva hrvatskih vlastodržaca.

Zastrašujuća je spoznaja da nitko od čelnih ljudi države nije ustao, lupnuo šakom o stol i zagrmio: „Prestanite vrijeđati moj narod!“. Predsjednica države Kolinda Grabar Kitarović priklonila se klevetnicima i velikosrpskoj interpretaciji Jasenovca i povijesti Drugoga svjetskog rata. Nakon predsjedničkih izbora, Hrvati su u gospođi Kolindi Grabar Kitarović vidjeli nešto od novoga Tuđmana, a ona im samo nekoliko mjeseci poslije pljunula u lice kada nije htjela imati ništa s njih 65.000 na Bleiburgu dok su se sjećali svojih predaka koje je Jugoslavija žive bacila u jame. Jest, Kolinda je uklonila bistu jugoslavenskoga diktatora Josipa Broza Tita iz svoga ureda na Pantovčaku, ali je nekoliko dana poslije, s osjećajem pokajanja, htjela odati počast bisti na izložbi u Kumrovcu, no netko je u zadnji čas spriječio takvo posrnuće. Izbjegla je i sudjelovanje na večernjem dijelu proslave Oluje u Kninu plašeći se da joj netko ne zamjeri što pjeva s okupljenom masom, a prije nekoliko mjeseci njezin savjetnik Domagoj Juričić s Pupovcem je sudjelovao u velikosrpskoj provokaciji na božićnome domjenku u središtu Zagreba, u lijepljenju razbijenih ćiriličnih ploča. Umjesto da ga smijeni, ona ga je zadržala.

Umjesto da pokrene istragu prošle godine kada je otkriven nevjerojatan skandal u Jasenovcu s 14 tisuća umnoženih imena na popisu žrtava, koja su odmah po otkrivanju prijevare uklonjena, ali odmah pronađeno novih 14 tisuća imena tobožnjih žrtava, Kolinda Grabar Kitarović za savjetnicu prima ravnateljicu javne ustanove Natašu Jovičić. Korak po korak, pale su sve maske s Kolinde Grabar Kitarović. Ona je sada javno oklevetala hrvatski narod sramotnom kvalifikacijom Nezavisne Države Hrvatske ne priznajući ni ono što je priznao prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman da je NDH uz ostalo bila i izraz težnji hrvatskoga naroda za svojom slobodnom državom, ignorirajući činjenicu da pola Hrvata ima nezacijeljene rane iz toga vremena. Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović oduševila je sve protivnike hrvatske države, kao što je 2005. oduševila međunarodne političare i haaške istražitelje kada je u Novome listu s ponosom govorila da je Hrvatska uhićenjem generala Ante Gotovine ispunila sve svoje obveze prema Haagu.

Jedini koji je prekinuo stoljetnu poltronsko-izdajničku nit bio je dr. Franjo Tuđman

Dana, 10. travnja ove godine, predsjednica Kolinda Grabar Kitarović izgubila je sljedeće predsjedničke izbore. Ogorčenje građana njome osjeća se u zraku. Kraljica je preko noći u očima građana postala izdajnica. I kao što je SDP-ovac Zoran Milanović parlamentarne izbore izgubio ne krajem prošle godine kada su se oni održavali, nego prije tri godine kada je ukinuo pokroviteljstvo Hrvatskoga sabora nad bleiburškom komemoracijom, kao što je Ivo Josipović izgubio svoje predsjedničke izbore ne na dan kada su oni održani, nego kada je rekao u izraelskome parlamentu da ustaška guja u Hrvatskoj još gmiže, kao što je i Jadranka Kosor izbore izgubila kad je proganjala hrvatske branitelje i poslala Đuru Brodarca u zatvorsku smrt, a ne na dan izbora, tako je i Kolinda Grabar Kitarović izgubila izbore do kojih ima još 3.5 godina. Malo je vjerojatno da će joj to narod ikad oprostiti.

Svi hrvatski političari koji, dodvoravajući se, traže i dobiju glasove hrvatskoga naroda, a onda nakon izbora zabiju nož u leđa narodu, bivaju kažnjeni. Toj pravdi uspio je izbjeći jedino, zasad, Stjepan Mesić, ali samo zahvaljujući prljavome izbornome inženjeringu s Ivom Sanaderom na predsjedničkim izborima za drugi mandat. Hrvatska ima nesreću, ima stravičnu tradiciju, odnosno pravu tragediju da ju vode političari koji svoju karijeru i autoritet nastoje izgraditi na demonizaciji vlastitoga naroda.

Jedini koji je prekinuo stoljetnu poltronsko-izdajničku nit bio je dr. Franjo Tuđman. Iako su ga 1990. upozorili da su mu Srbi u Benkovcu priredili vatreni doček i da je krajnje opasno uči u taj gradić, dr. Tuđman ostao je nepokolebljiv. Došao je i svim izgrednicima četnicima u lice poručio: „Benkovac je bio i ostao hrvatski…“ Oni su ga psovali, vrijeđali, gađali jajima, kamenjem, letvama, izvadili pištolj, htjeli ubiti, ali predsjednik se nije dao. Da se takva situacija ponovi, današnji vlastodršci bi pobjegli glavom bez obzira.

Nije se samo predsjednica Kolinda Grabar Kitarović pokunjeno priklonila prošloga tjedna klevetnicima Hrvatske. Predsjednik Vlade Tihomir Orešković također je ničim izazvan govorio da on nije ustaša, ali budući da se on sve više percipira kao redikul, malo je komu važno što će reći taj trgovac lijekovima. I predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko viknuo je: „Dajte mi ustaštvo da ga zgazimo“, zagrebački gradonačelnik Milan Bandić u Jasenovcu je velikosrpski trubio o Jasenovcu kao tvornici smrti. Imali smo, dakle, jednoga državnika, dr. Franju Tuđmana, a danas imamo vazale velikosrpskoga mita, ne i autentične hrvatske političare.

Fenomen koji ostaje za istraživanje, analizu i razradu zove se perverzna potreba tih vazala da optužuju vlastiti narod i bez ikakvih dokaza prihvaćaju beogradske morbidne mitove. U tome je prednjačila ovih 25 godina čelnica HNS-a Vesna Pusić, počevši od ratnih 90-ih kada je činila sve da destabilizira Hrvatsku i pred međunarodnom javnošću tražila ostavku tadašnjeg predsjednika Franje Tuđmana pa sve do optužaba na račun Hrvatske da je agresor na susjednu BiH. S neskrivenom mržnjom u sabornici je klevetala Vicu Vukojevića, vrijeđala žene silovane u Domovinskom ratu, a za bleiburške žrtve tvrdila da su krivci samo što nisu osuđeni. I kad je hrvatski narod pomislio da između politike i svijeta Vesne Pusić, s jedne strane, i svijeta i politike HDZ-a i općenito demokršćana, s druge strane, stoji nepremostivi hijat od devet svjetlosnih godina, premijer Tihomir Orešković, a zatim i potpredsjednik Vlade te predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko poručili su hrvatskome narodu da Vesna Pusić ima potporu Vlade u kandidaturi za glavnu tajnicu Ujedinjenih naroda.

U tome trenutku šoka raspao se loše glumljeni i građeni razlikovni element između ljevice i desnice, između anacionalnoga HNS-a i navodno silno domoljubnoga HDZ-a, između Vesne Pusić i Tomislava Karamarka. Nakon Kolindine, bila je to druga izdaja prošloga tjedna. Sav naknadni pokušaj Tomislava Karamarka da nađe izlaz iz te situacije riječima kako je to tobože civilizacijska obveza Vlade, a da je za njega Vesna Pusić loš kandidat, samo je bacanje pijeska u oči naciji da ne spozna razmjere. Bilo bi poštenije da je odjenuo majicu s natpisom „Svi smo mi Vesna Pusić“.

Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović izgubit će sljedeće izbore, a možda i HDZ, no pravi su gubitnici opet birači, građani, idealisti, iskreni domoljubi, najviše oni koji za ovu tužnu zemlju, poput Aleksića, dali svoju krv i svoj život povjerovavši u iluziju da izdaja nikad ne će biti nagrađena ni priznata i da Hrvatska više nikad ne će biti nekakvo predgrađe svijeta koja drhti u strahu od inkvizicije kojom joj prijete svakoga dana njezini šaroliki mrzitelji.

Ivica Marijačić/Hrvatski tjednik

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save