AMERIČKO VIĐENJE: Što je dovelo do jačanja i iznenađujućeg uspjeha ISIL-a?
Robert F. Worth, dopisnik New York Timesa napisao je knjigu u kojoj je Arapsko proljeće sveo na život pojedinca.
U trenutku velike borbe protiv autokratskog i korumpiranog arapskog režima u proljeće 2011. svijet je stao uz milijune potlačenih. Tko i ne bi u tom trenutku. No, pet godina nakon čini se kako su skeptici koji nisu vjerovali da je prosvjed i rušenje vlasti rješenje, bili u pravu.
Upozoravali su kako će stvari dovesti do građanskog rata, i kako vidimo dobro su i predvidjeli. Revolucija, čini se, nikad ne donosi sreću koju obećava: baš kao ni u Francuskoj 1789., ni Rusiji 1917., niti u Egiptu, Libiji ili Siriji 2011. Umjesto toga, Bliski istok iz lošeg stanja – represivne diktature izgrađene na tajnoj policiji i kriminalu, odlazi do otvorenog građanskog rata i genocida.
Danas kad Amerikanci gledaju ova događanja moraju se zapitati koja je uloga njihove Vlade u svemu tome. Nekoliko je mogućih odgovora i svi su kontardiktorni.
Amerika je odigrala najveću ulogu u Iraku, intervenirajući i uklanjajući Saddama Husseina; kao što vidimo danas Irak jedva da opstaje podijeljen među kurdima, šijitima i sunitima. Imajući upravo Irak na umu, SAD i NATO odbijaju pomoći pobunjenicima i intervenirati u Libiji u zbacivanju Moamera Gadaffija s vlasti.
No, Libiji se dogodilo ono što i Iraku, jedva da opstaje, njezin teritorij rascjepkan je među militantima pojedinih skupina.
Potom, s ponosom gledajući na ono što se dogodilo u Libiji, američki predsjednik Obama odbija intervenirati i u Siriji. Tim potezom Obama je sam sebi uskočio u usta jer je povukao ono što je rekao “da će intervenirati ako se dokaže upotreba kemijskog oružja”.
Sirija danas jedva da postoji, pobune su dovele do višegodišnjeg građanskog rata koji je uzeo preko stotine tisuća života i milijune protjerao u izbjeglištvo.
Tu nastupa ISIL, barbarska i nasilna Islamska država koja je šokirala svijet, ali od svijeta nije izazvala akcije.
Invazija, ograničena intervencija i nedostatak iste u arapskom svijetu izgleda doveli su do istog rezultata – katastrofe. Bliski istok danas je tako ruševan da je Amerika digla ruke pridajući stanje stvari onoj koja je dopisana i raspadu jugoslavije, da je korijen neprijateljstva tako dubok da ga je nemoguće isčupati, osim ako se sami ne počupaju. Sveznalice su sada počele govoriti i o novom 30-godišnjem ratu, ne suočavajući se s činjenicom (ili ne marući) da je taj rat u Europi u 17. stoljeću ubio trećinu njemačkog stanovništva.
Dopisnik New York timesa Robert Worth u svojoj knjizi “Bijes za red: Bliski istok na prekretnici od trga Tahrir do ISIL-a”, profilira Arapsko proljeće i njegove posljedice pokazujući posljedice nedavnih događanja na život pojedinaca. Ne nudi rješenje ni odgovore na ova kompleksna pitanja, niti daje upute State Departmentu, niti daje prognozu budućnosti, ali donosi zanimljiv uvid u živote ljudi koji žive posljedice ovih sukoba.
Možda je najbolnija i ilustrativnija priča o životu dvije mlade Sirijke, Aliae Ali i Noure Kanafani, koje su do 2011. godine, do pobune protiv režima Bashara al-Assada bile najbolje prijateljice. Svakodnevno su se družile i posjećivale. Živjele su mirno u svom gradiću Jablehu smještenom na Mediteranu, družile se i prijateljevale bez obzira što je jedna bila pripadnica sunita, sirijske muslimanske većine, a druga pripadnica alawita, manjine koja je vladala zemljom preko Assadovog režima. Kako Worth piše u svojoj knjizi, životi prijateljica promijenili su se nakon što je Noura odbila bračnu ponudu jednog sunita, objašnjavajući kako ne može živjeti s čovjekom koji smatra da treba zabraniti alawite.
Činjenica da su njih dvije postale neprijatelji ne bi nas trebala čuditi, ta imamo žive primjere među nama kada grupa uništi veze stvorene među pojedincima. Worth ovo objašnjava pišući kako u trenutku kad se ljudi kao dio grupe osjete ugroženima, počet će se doživljavati samo kao dio te grupe, zbog opstanka i obrane. Prijetnja nasiljem izaziva preventivno nasilje: I suniti i alawiti doživljavaju sebe kao žrtve tuđe agresije.
Pita se autor: Kako je ovo mogao biti rezultat procesa koji je krenuo s toliko nade?
Početni entuzijazam, pobjeda i osjećaj slobode kao što su ga imali u Egiptu nakon zbacivanja Hosnija Mubaraka s vlasti, ili u Siriji, zasjenilo je kronično nepovjerenje među građanima. Podjela među liberalima i islamistima, civilima i vojnicima, pobunjenicima i pobornicima starog režima pokazala se kao preduboka da bi se prevladala.
Kada je Mohammed Morsi, kandidat Muslimanske braće dobio izbore 2012. godine, bivši pobunjenici pozvali su vojsku da hitno intervenira. Novi vojni vođa Adbel Fattah al-Sisi postao je kult ličnosti – njegovov lice iskakalo je iz paštete, a kad je naredio masakr 800 islamista u Kairu, liberali su pljeskali. Za razliku od ostalih zemalja, Egipat je ostao stabilniji.
Možda je nedostatak Worthove analize arapskog proljeća što nije objasnio ulogu Saudijske Arabije i Irana kao sponzora nasilja. Jer oružje koje su dale i financijska potpora ove dvije zemlje je ono što je omogućilo tako dugo nasilje u Jemenu i Siriji.
Raspad zemalja kao što su Jemen, Sirija ili Libija, piše Worth je ono što je dovelo do rasta i uspjeha Islamske države. Baš kao što i sam naslov knjige kaže, bijes za red, Worth smatra da su Arapi željni, ne slobode i pravde, već nečeg puno bazičnijeg, vladavine zakona, osnovne predvidljivosti života koju samo funkcionalna država može ponuditi. Worth svoju knjigu zaključuje riječima: Željeli su nešto za što su čuli i što su zamišljali cijeli život, ali nikad nisu zaista upoznali: zemlju koja neće nestati pod njihovim nogama, mjesto koje bi zvali svojim, zemlju koja bi štitila svoje od poniženja i očaja.
Kalifat proglašen od strane ISIL-a obećava: jaku vladu zasnovanu na religijskim principima, sposobnu da donese red u regije zakužene anarhijom i građanskim ratom. Stvarnost je nešto drugo. Worth piše o Abu Aliju, čovjeku iz Jordana koji je otišao Irak boriti se za ISIL, no za tri mjeseca, kad je vidio svu okrutnost, vratio se kući. Baš kao i mnogo ljudi o kojima Worth piše u svojoj knjizi, osuđen je poviješću da živi u vremenu i na mjestu koji ne nude bolje opcije.
Izvor: ovdje
