Revizija povijesti, relativizacija zločina i afirmacija fašizma riječi su koje ne silaze s usta neustrašivim borcima za očuvanje velikosrpske ideologije laži koju je skoro pola stoljeća njegovala komunistička partija kao svoju najveću vrijednost.

Fašizam, točnije nacizam, nikada s ovih prostora nije nestao samo je umjesto crnog zaogrnuo crveni plašt tako da za afirmacijom nema nikakve potrebe.

Potrebno je jedino zabraniti fašizam i crni i crveni, zabraniti bilo kome osporavanje prava na drugačije mišljenje, pravo na slobodu izražavanja i u konačnici pravo na istinu. Zločini počinjeni sredinom prošlog stoljeća relativizirani su upravo od onih koji su uveličavanjem ili negiranjem besramno licitirali žrtvama. Podaci o broju žrtava fašizma ozbiljnih svjetskih organizacija deseterostruko je manji od broja o kojemu se govorilo u komunizmu, no to je tek jedan od razloga za reviziju povijesti. Puno veći i ozbiljniji razlog otkrivanje je brojnih masovnih grobnice u Sloveniji i Hrvatskoj koje su se pola stoljeća skrivale jednako kao što su se skrivali logori, zatvori i montirani sudski procesi za političke neistomišljenike komunističkog režima

Toliko ukratko o stvarnim relativizatorima zločina vezanim uz 2. svjetski rat iako je o tome potrebno pisati neprestano sve dok izvori laži potpuno ne presuše i ljudima konačno dođe do svijesti da je vrijeme u kojemu je ideološko jednoumlje određivalo kako će se povijest pisati zauvijek gotovo.

Ono što je stvarni problem relativizacija je zločina počinjenih u Domovinskom ratu pokušajem negiranja njegovih stvarnih uzroka i posljedica, što za sobom povlači reviziju nastanka modrene hrvatske države te potiče afirmaciju velikosrpskog fašizma. Problem je utoliko veći jer sve to rade uvijek isti ljudi koje hrvatska država obilato financira novcem poreznih obveznika, a mediji kao krojači društvenog ozračja od njih stvaraju moralne vertikale.

Da nije tragično bilo bi smiješno gledati jednog Ivu Josipovića kako predvodi jednu ili Zorana Milanovića (Mesić nije ni spomena vrijedan) koji sudjeluje u drugoj paralelnoj komemoraciji jasenovačkim žrtvama. Oni se ideološki ne slažu s aktualnom vlasti pa odbijaju sudjelovati u službenoj, a mediji u tome ne vide nikakav problem, dapače daju im ogroman prostor za mentalne masturbacije o fašizmu, antifašizmu i ostalim nebulozama koje prate njihove javne nastupe. U vrijeme kad su oni bili na vlasti dvije vukovarske kolone bile su politički problem prve vrste. Grmjelo se osudama o korištenju žrtava u dnevnopolitičke svrhe, mantralo o zajedništvu u pijetetu, razlikama koje moramo zatomiti barem jedan dan, vodila se nesmiljena medijska i politička hajka na vukovarske branitelje.

Spomenutoj dvojici i pripadajućoj im sviti relativizacija zločina poželjna je praksa kad je u pitanju Domovinski rat; od politike izjednačavanja žrtve i agresora, marginalizacije branitelja i rehabilitacije agresora, negiranja četništva, sve do teze o građanskom pa čak i dogovorenom ratu. Kad je u pitanju 2. svjetski rat tu postoje dva kriterija ovisno radi li se o ustaškim ili partizanskim zločinima jer sukladno njihovom mentalnom sklopu partizani nisu činili zločine nego provodili pravdu nad zločincima jer to je, po tvrdnjama Jože Manolića, pravo pobjednika. Zanimljivo je kako pravo pobjednika nisu imali branitelji nakon Domovinskog rata nego im se u nedostatku stvarnih sudilo za izmišljene zločine.

Žrtve poražene strane u Domovinskom ratu uveličavaju se baš poput žrtava pobjednika 2. Svjetskog rata, a dijametralno suprotno tomu odnosi se prema hrvatskim žrtvama. Sve to s ciljem stigmatizacije hrvatskog naroda kao genocidnog, iako su stvarne žrtve genocida u obadva rata upravo Hrvati.

Zagovornici jugoslavenske (velikosrpske) ideje u tolikoj mjeri omalovažavaju žrtve Domovinskog rata da zahvaljujući njihovoj politici agresori danas imaju povlašteniji položaj u društvu od branitelja. Znakovlje agresorske vojske, petokraka i kokarda potpuno se nesmetano i nekažnjeno nosi po javnim skupovima, čak ni mjerodavne institucije ne reagiraju na ozbiljno upozorenje sigurnosnih službi o četnikovanju. Žrtve Domovinskog rata susreću se svakodnevno sa svojim mučiteljima koji se ne procesuiraju za ratni zločin nego sudjeluju čak i u izvršnoj vlasti. Za razliku od žrtava 2. Svjetskog rata (i to samo jedne strane) zbog čijeg je mira i digniteta sporan čak i povijesni pozdrav Za dom spremni, žrtvama Domovinskog rata ćirilično pismo i srpski jezik nameće se silom i represijom.

Za jugoslavenima ništa manje ne zaostaje ni takozvana domoljubna politička opcija. Smatra li netko takvu tvrdnju netočnom dovoljno se prisjetiti na vrijeme vladanja Sanadera i Kosorice, a ne treba smetnuti s uma ni dvije stranke domoljubne koalicije koje su činile i Račanovu vladu u vrijeme kad započinje detuđmanizacija i sva zla koja taj pojam obilježava. Odlaskom u oporbu hdz mijenja retoriku i dvoje čelnih ljudi, no ponovnim dolaskom na vlast svečano izjavljuju kako se vraćaju politici centra. Ideologija s kojom su dobili izbore više nije važna kao ni lustracija, odriču se ekstrema ma što to značilo.

Potpora Vesni Pusić za glavnu tajnicu UN-a, osobi čija je politička karijera obilježena kriminalizacijom Domovinskog rata, dovoljno govori sama za sebe.

Jasna Dautanac/dragovoljac.com

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save