NE NASJEDAJMO NA OVAKVE SMIJURIJE: Mesiću će u zgradi UN-a biti dodijeljena nagrada ‘Europski dostojanstvenik godine’!
Mogao bi čovjek iz vijesti pomisliti po beskrajno pretencioznom nazivu G.O.D. Award, “Annual Global Officials of Dignity Awards” – Svjetska nagrada dostojanstveniku godine – da se radi o nekoj važnoj nagradi, jer se dodjeljuje u prostorima UN-a. Međutim, kao što je opskuran Mesić, tako je opskurna i nagrada.
“Drugi predsjednik Hrvatske i 14 predsjednik predsjedništva Jugoslavije, Stjepan Mesić, četvrti je dobitnik GOD nagrade “Europski dostojanstvenik godine”, kaže se u priopćenju na stranicama “godawards”, koju dodjeljuje humanitarna organizacija “We Care for Humanity” – “Mi brinemo o čovječanstvu” (WCH). Ta se nagrada dodjeljuje od 2011., u prostorijama UN-a u New Yorku pa bi to moglo neupućene navesti na to da se radi o nekoj važnoj nagradi koju dodjeljuje sam UN.
No, to baš nije tako. Tko stoji iza beskrajno kičastih stranica te organizacije sa sjedištem u Kaliforniji, koja se predstavlja kao “međunarodno priznata organizacija koja se bavi pretežno trenutnim svjetskim problemima poput ljudskih prava, mira u svijetu, edukacijom, zdravljem, ukidanjem siromaštva, zelenim okolišem i emancipacijom?” Stanovita samozvana princeza Maria Amor Torres, filipinska aktivistica za ljudska prava, međunarodna džetseterica i bogatašica, koja sebe samu predstavlja “njeno kraljevsko visočanstvo”; odnosno kao princezu, iako nije baš jasno čega, a ponekad i kao “Kraljicu Mariju IV.” Njezine internetske stranice su uostalom ovdje i vjerojatno o njoj govore više nego što ja mogu reći.
A tamo se navodi da je ona bivša misica, “priznata kraljica ljepote”, i zato je osnovala organizaciju koja se zalaže – a za što drugo nego – mir u svijetu. Stranice su zapravo neviđena samohvala i ego trip pa se tamo navodi da je dotična ne samo princeza s jedno dvadeset kraljevskih titula koje nabraja u sekciji nazvanoj (sic!) “Bragging rights” – engleska fraza koja bi se mogla prevesti kao “prava na hvalisanje” – nego i “višestruko nagrađivana i svjetski priznata diplomatkinja, filantrop, zagovornik edukacije i zdravlja, prvak žena i djece, vođa zajednice, umjetnica, TV host, poslovna žena, i, nadasve, humanitarka”. Usto je i IT stručnjak, dizajner, marketinški stručnjak, i svašta nešto. Inače, ono “TV host” se odnosi na Reality TV u kojem je ona glavna zvijezda, a producira ga sama, i zove se “Maria Amor Show”, a vodi i “The Maria Amor Shop” na iranskoj “Omid TV”. A da, postoji i njena dokumentarna TV serija, “The Travelling Princess”, “Putujuća princeza”, koja se bavi njenim “humanitarnim” putovanjima svijetom. Naravno, online dućan imate i na njenim stranicama, a tamo možete kupiti i nju osobno, odnosno pozvati je da uveliča neki događaj koji organizirate, jasno uz naknadu, kao i svaki celebrity koji drži do sebe (Simona i Ante svojevremeno, recimo). Uz sve to je i “Premijer Federacije Južnih kraljevstava”, “multikulturanla ikona”, i tako dalje. Čisto da se čovjek začudi, kako to da nikad nismo čuli za nju?
A da, navodi se da će uskoro biti i napisana knjiga “njoj u čast”, koju vjerojatno piše sama. Osim ako joj je ne napiše Mesić. Pored toga, tu je, na njezinim osobnim stranicama, i naslikavanje po limuzinama, sa ženama i djecom, a bogami i s – Mesićem. Kakve su njegove veze s ovom “međunarodnom ženom” nije jasno, no jasno je da su si dobri. A prilično je jasno da je on putovao dotičnoj “humanitarki” u posjete o državnom trošku, odnosno o trošku svog, Bogu hvala, ukinutog ureda.
No još zanimljiviji od nje su prethodni dobitnici te “prestižne” nagrade. Jedan od njih je recimo i Kenneth Kaunda, bivši komunistički diktator i car Zambije, u kojoj je ukinuo demokraciju i proglasio jednostranačje. Inače, dobar prijatelj pokojnog “druga” Tita, zajedno s ljudožderima Idi Aminom i Bokassom. Osim što je uveo strahovladu u zemlju, i bavio se ubojstvima političkih protivnika, pljačkom nacionalnog blaga, istrjebljenjem konkurentskog plemena, uveo je “afrički socijalizam” i u 35 godina koliko je vladao zemljom (isto koliko i Tito) uspio je posve upropastiti ekonomiju, a koliko je bio omiljen među podanicima govori i to da su mu nakon zbacivanja s vlasti 1991. zahvalni građani Zambije, s demokratski izabranom vladom na čelu, oduzeli državljanstvo.
Reklo bi se da je Mesić sad u sebi primjerenom društvu, u društvu primitivnog afričkog diktatora: no, tko je ta međunarodna sponzoruša koja dijeli nagrade svojim međunarodnim prijateljima komunističke i sumnjive prošlosti ostaje ipak malo nejasno. O njoj se malo može naći izvan hagiografija koje piše sama o sebi. Ono u što ne treba sumnjati je da će Mesić po sebi sklonim medijima razglasiti ovo kao velik uspjeh, i prikazati sebe kao “dobitnika ugledne međunarodne državničke nagrade”. I da će to mediji prenijeti istim žarom kojim danas prenose pisanje “uglednog” Der Spiegela, koji smatra da je Hrvatska fašistička država, “doduše ne onoliko koliko Poljska i Mađarska”. Taj “ugledni” tjednik je, da podsjetim, isti onaj koji je svojevremeno kupio i objavio krivotvorene Hitlerove dnevnike.
No ovo zapravo najviše govori o tome tko su “ugledni međunarodni humanitarci” – zapravo, hrpa bogatih, samoživih ego tripera koji vole privlačiti na sebe pažnju javnosti, a humanitarno djelovanje im služi za podizanje vlastite popularnosti u javnosti, prenemaganje pred kamerama, a ponekad i kao dobar izvor prihoda (danas ništa ne nosi toliko prihoda koliko “humanitarno djelovanje”, osim možda dilanja kokaina i prodaje oružja zemljama trećeg svijeta). Usto, najbolji način za pranje novca i izbjegavanje plaćanja poreza su upravo – ulaganja u NGO-e, koja se ne oporezuju, a višestruko se vraća svaki uložen dolar. Pa, zašto se onda tim poslom ne bi bavili i redikuli poput “princeze” i dodjeljivali “ugledne nagrade” drugim redikulima?
Autor: Marcel Holjevac/dnevno.hr
