NADUDRUGA ZA OPANJKAVANJE HRVATSKE
Udruge koje su u zadnjih petnaest godina procvjetale uz pomoć raznih cvjetana, sada su se udružile u nadudrugu drugova i drugarica koje opanjkavaju Hrvatsku još većim žarom otkako su osjetile da će biti udaljene od kopanje, pa kad im na nacionalnoj razini ne ide, onda vrište po Europama.
Kišni tjedan, urbani hodaju kao kišni ljudi, kišu, hladan tuš za seljake – odoše voćke, bit će uvoza. Rasplamsala se ljubav prema Turskoj pa je čak i šator u Savskoj maknut da Erdogan ne pomisli kako još živimo u čadorima. On, inače, vidi velike promjene u Hrvatskoj, koje mi slabo zapažamo. O povijesti nije bilogovora, samo o ulaganjima. No i u povijesti je Turska ulagala napore da velike dijelove hrvatskih zemalja utjelovi u Osmansko carstvo, što joj je uspjelo iznad svakog očekivanja, pa sada imamo što imamo, to jest imamo što je ostalo. Još samo možemo (zemljopisno) držati BiH u zagrljaju, kao što se ženstveno izrazila Kolinda.
Inače, Turci su samo jednom došli vrlo blizu Zagrebu, do sela gdje je sada urbanizirano Zapruđe, a pobjegli su navodno jer je grički top pogodio šator i kopuna namijenjenog za gozbu. Isti je grički top pucao i kada je Erdogan bio u Zagrebu, ali nam nije uzeo za zlo. Povijest ko povijest, okrenimo se sadašnjosti da ne bismo morali spominjati kako su Turci izim Bosne, te Hercegovine, držali stoljećima i Slavoniju te zaleđe Dalmacije i Liku do Perušića, doveli Vlahe, odveli u roblje stotine i stotine tisuća Hrvata i isto toliko poslali na onaj svijet, gusarili po Jadranu i slično, a vrlo mnogo kršćana preveli na islam i poturčili. Jedino što su poturčeni zadržali bio je jezik, hrvatski jezik kojim su i nadalje govorili te ga u svojoj (neka im) varijanti samo malo drukčije izgovaraju, s nešto više turcizama i srbizama, pa ga nazivaju bosanskim (ne može) ili bošnjačkim (neka im bude).
Ne ćemo o tome kolike su stotine tisuća Hrvata prebjegle preko Drave u zapadne dijelove Mađarske (Gradišće, danas austrijsko) pa sve do Češke, i Slovačke (koja se tada nazivala sjevernom Mađarskom) gdje bijaše u vrijeme turskoga Budima pričuvna mađarska prijestolnica pa su i zajednički hrvatsko-ugarski sabori ondje zasjedali, za Habsburge vrlo zgodno jer su mogli stići iz Beča i tramvajem. Hoću reći, Turci su izazvali migrantski val vrlo sličan sadašnjem muslimanskom, samo što su tada bježali kršćani među kršćane. Pa ako se sada zgražamo nad demografskom situacijom u Hrvatskoj, sjetimo se kako je sve počelo.
Moglo bi se tu govoriti o genocidu, što po sadašnjim modernim definicijama u međunarodnom kaznenom pravu i.jest, ali zašto kvariti dobru suradnju. Ni to što su u modernijim vremenima Turci izvršili genocid nad kršćanima Armencima (i Grcima i Sirijcima) – ni o tome ne ćemo, premda se Ismail Enver-paša na listi najvećih zločinaca u20. stoljeću našao na izvrsnom mjestu s dva milijuna na duši, podosta mjesta ispred J. B. Tita koji sa svojih 570.000 na duši izgleda kao naučnik, to jest šegrt, a što se među tih puno više od pola milijuna nalaze uglavnom Hrvati i muslimani, ne ćemo ni o tome, bit će uostalom riječi na Bleiburgu koji se bliži.
No to je povijest, je li, ne ćemo o tome. Ja sam i inače u orjunaškim listovima proglašen diletantom (a u Pupovčevim srpskim Novostima ništarijom) pa se ne želim dublje zakopavati. Sadašnje prijateljske veze Hrvatske i Turske odobravam i zadržavam pravo na oprez, kao i u vrijeme Tuđmana i Demirela kada samo što nisam hodao s fesom na glavi, ha. I ja mislim da su muslimani sjajno integrirani u hrvatsko društvo – kao da nas je zajedno odabrao Đelo Hadžiselimović. Jezikoslovci i jezikoslavci (Inštitut) pretrgnuli su se dokazujući koliko smo riječi pokupili od Turaka, što smo i prije znali, premda ja i danas ne spavam na jastuku nego na vanjkušu.
Pokupili smo (i Mađari s nama) umjetnost vrtlarenja pa je mnogo voćaka i cvijeća razmjenjivano zajedno sa zarobljenicima, već u šesnaestom, ali najviše i u sedamnaestom stoljeću. A i bugarski su vrtlari vjerojatno učili od turskih, pa nastavili vrtlariti u Hrvatskoj sve do komunizma. S Bugarima u svezi: u Zagrebu je nekako u vrijeme Erdogana i zavarenih šahtova bio i bugarski ministar obrane, ali to masivni mediji nisu registrirali, a odmah za njim dolazi i ministar vanjskih poslova Hrvatima vrlo bliske Bugarske, što će valjda netko zabilježiti. Rečeni ministar obrane je u Domu specijalne policije imao vrlo dobar govor i u jedno spojio hrvatske dragovoljce u Domovinskom ratu s bugarskim dragovoljcima u ratovima za nacionalno oslobođenje Bugarske. Oslobođenje od koga? Ja kao diletant teško mogu dokučiti, ali mislim da ima neke veze sa šahtovima.
Točka na zarez
U cijeloj toj gužvi najgore je prošao Zarez na koji je Ministarstvo kulture stavilo točku. Riječ je o užasnom činu utrnuća jednog tako čitanog, tako hrvatskog, tako briljantnog dvotjednika za kulturu koji je godinama opstojao i letio ne na lijevom nego na besmislenom krilu, bogato financiran osobito u vrijeme gospođe Zlatar za koju je bio Zlatarovo zlato, a bez zarezovaca se nije moglo složiti ni jedno povjerenstvo Ministarstva koje je odlučivalo o potporama hrvatskim umjetnicima, ravnajući se po crnim listama nikada napisanim, ali u glavama dotičnih zapisanim (Hitrec? Križaj ga, pa znaš ko je on.)
„Hrvatsko slovo“ dobilo je nedostatno „povećanje“ (nakon mračnih godina ne samo novčanoga terora nad tim tjednikom), pa će i nadalje izlaziti samo zahvaljujući prijateljskim vezama i poznanstvima, a suradnici će i dalje pisati za nula kuna po minuti. Nađen je prelaganim i La voce del popolo, to jest upućen u područje manjina, pa ćemo ga valjda financirati kao i srpske Novosti, iz proračunog novca namijenjenih manjinama, to jest i opet iz hrvatskoga proračuna. Mi smo proračunata nacija.
Slično su prošla neka kazališta, a o nekima će se još čuti kada budu dostupni dokumenti, s tim da postoji realna opasnost zamjene igrača, to jest da Frljića naslijedi Blažević po načelu sjaši Murta…. Zašto protiv Frljića još nije podignuta optužnice glede izvrgavanja ruglu hrvatske zastave, ne znam, ali znam da tim nečinjenjem policija, državno odvjetništvo i sudstvo gubi ionako upitan ugled, dopuštajući dripcima da nekažnjeno krše zakon. Pa što, reći ćete, ni za ubojstvo hrvatskih redarstvenika u Borovu selu nitko (ili tek jedan?) nije odgovarao, a stoji ondjespomenik srpskom ratnom zločincu. S druge strane, u dobro se piše Orepiću (ako su vijesti istinite) da će malo bolje nego trijezni Ostojić proučiti priču o vukovarskom branitelju kojega je umlatio policajac, a ne bi mu bilo loše da se vrati događaju na Trgu sv. Marka kada je policija tukla branitelje i u žaru bitke ušla u crkvu. No, to se već teško može očekivati, ali da će stopostotni branitelji podsjećati – hoće, svakog 28. svibnja služit će se misa u spomen na najsramotniji događaj u novijoj, poslijeratnoj hrvatskoj povijesti.
Ranjeni, teško ranjeni Hrvati u srpskoj i crnogorskoj agresiji na Hrvatsku. Koliko ih je ranjeno, saznali smo na predstavljanju monografije (urednik Andrija Hebrang). Monografija je naslovljena „Hrvatski sanitet tijekom srpsko-crnogorske agresije na RH 1990-1995.“ , a podatci su točni: 55.520 Hrvata i Hrvatica je ranjeno, od toga broja 30.520 teško. A umrlo ih je tada od ranjavanja 1,4 posto, što je gotovo nezamislivo i svjedoči o više nego sjajno organiziranom sanitetu. Još je začudniji podatak da nikakve epidemije nije bilo, ama baš nikakve (tek dva slučaja tetanusa), zahvaljujući prvenstveno primarijusu dr. Mati Ljubičiću.
Imali smo, znači, sustav koji će stoljećima proučavati i Amerikanci i Rusi, a sada ga više nemamo jer su ga račanovci po povratku na vlast – uništili. Pa ako se opet nađemo u sličnoj situaciji, a život i povijest su dinamični, opet ćemo ispočetka. O, veliki Bože. I tu se radi, naravno, o veleizdaji… I još nečemu služi monografija, naime da u naslovu podsjeti zaboravljive na crnogorsku agresiju, za koju veprovi tvrde da je nije ni bilo.
Srpsku i srbijansku agresiju se ne može prešutjeti, ali ju se može relativizirati blažim nazivima kao što je građanski rat, sukob plemena, ugroženost Srba i slično. Koja će se od formulacija naći u jokićevsko-šusterovskim udžbenicima, još nije poznato. Nakon Erdoganova posjeta i očekivanih ulaganja, jasnije je zašto u lektiru nije uvršten Marulić koji je u „Molitvi suprotiva Turkom“ raspirivao mržnju prema ulagačima. Ma nemojmo se okretati prošlosti. Pa i Kolinda to govori. Hrvati moraju biti kao Orfej, ne okretati se jer će Euridika, to jest Hrvatska, opet završiti u paklu.
Ne smijemo preispitivati krivotvorine jugoslavenske historiografije, jer se onda ne možemo okrenuti prema boljoj budućnosti. Ako se nađu povjesničari i ne samo povjesničari koji imaju dokaze, imaju dokumente i izložili su ih javnosti putem mnogih portala (odlučna i nepotkupljiva Blanka Matković) – nasuprot Goldsteinovim lažima – o trostrukom logoru Jasenovac, hajdmo barem da dokumenti ne dođu na ekrane HTV-a i komercijalnih televizija ili u stupce masivnih medija koji su i nadalje pod nadzorom nevidljive ideološke komisije, a urednici i sami nevidljivi članovi toga povjerenstva zaduženog za prešućivanje povijesne istine. S tim u svezi ne mogu ni ja prešutjeti da se negdje oko dvadesetih dana travnja na inače ponešto kroatiziranoj javnoj (državnoj, nacionalnoj) televiziji čuo podatak o dvadeset tisuća djece ubijene u Jasenovcu, što je monstruozno, nedokazano i nedokazivo, a ta se rečenica prošvercala u Dnevnik na samom svršetku priloga, kao da ju je nepoznat netko dopisao, tako je i zvučala.
Komunistički Jasenovac je postojao i o tome više nema nikakve sumnje. Postojao je pod imenom Zavod za prisilni rad Jasenovac, a zna se i ime (prezime) „upravnika“ 1946. (Avramov).
Revizionizam? Da, ako bilo što u povijesti ukazuje da se krivotvorilo u korist ili na štetu bilo koga, onda trebaju nastupiti revizionisti. Vrlo me se dojmio citat američkoga povjesnika Jamesa McPhersona (pročitao sam ga u razgovoru sa spomenutom doktorandicom Blankom Matković) da je „revizionizam životna snaga povijesne znanosti“. Pa ako gubimo (a gubimo) tu životnu snagu, radimo protivinteresa znanosti, i, posebno u našem slučaju, protiv interesa Hrvatske i hrvatskoga naroda kojemu se opet nameću hipoteke. Protivnici takvoga zdravog i pravednog revizionizma uče nas da „ne treba gledati u retrovizor“.
Ja vozim automobil (automobile) pola stoljeća, i da nisam gledao u retrovizor, sada bih bio na Mirogoju već pola stoljeća. Toliko o okretanju, osvrtanju, a udžbenike nisam slučajno spomenuo, naravno, jer sve završava u udžbenicima i sve s njima počinje, pa kako ćemo dobiti široko obrazovanog mladog čovjeka ako će učiti laži? I što će misliti kad odraste i sazna što treba saznati (kao što su naraštaji prije njega naknadno saznali o čudovičnom opsegu komunističkih zločina), što će misliti o svojim „profesorima“ ako mu na vrijeme ne kažu da su na trgu koji se zove Trg žrtava fašizma – komunisti objesili 1945. glavnoga muftiju u Zagrebu nakon što mu je prethodno odrezan jezik, da je strijeljan Germogen i svećenici Hrvatske pravoslavne crkve, grkokatolički biskup, da o šest stotina ubijenih katoličkih svećenika i ne govorimo.
S tim u svezi, današnjih se dana bliži čas kada će HPC biti uvrštena u popis religijskih zajednica koje djeluju u Hrvatskoj. A na postojanje Bugarske pravoslavne crkve, kao i Makedonske, podsjetio je Hasanbegović u uskrsnoj čestitki julijancima.
Udružene udruge za opanjkavanje Hrvatske
S velikim sam zanimanjem pročitao negdje da je na čelu Nacionalne zaklade za udruge i dalje Cvjetana Plavša-Matić. Ona je, navodi se, na tom mjestu petnaest godina, znači – ako je istina da jest još ondje gdje jest – pokriva razdoblje u kojemu su procvjetale protuhrvatske udruge svih fela i dobivale grandiozne financijske potpore, s mnogih strana. Je li to ista ona gospođa (a čini se da jest) koju sam prije deset godina pohodio, u vrijeme utemeljenja Hrvatskoga kulturnog vijeća, nakon što me je stavila na čekanje tri mjeseca, a onda ipak hladno „primila“ znajući da nisam ni lijevospolan ni istospolan (znamo mi njega!) dala mi neku hrpu papira koje nisam ni prelistao, pretpostavljajući otprilike kakvi su savjeti u njima. Znači, mene koji sam – htjeli se neki sjećati ili ne – u okviru svojih mogućnosti pridonio stvaranju moderne hrvatske države, mene bagatelizira Cvjetana. I još je, vele, ondje.
Vrlo dobro. Udruge koje su u zadnjih petnaest godina procvjetale uz pomoć raznih cvjetana, sada su se udružile u nadudrugu drugova i drugarica koje opanjkavaju Hrvatsku još većim žarom otkako su osjetile da će biti udaljene od kopanje, pa kad im na nacionalnoj razini ne ide, onda vrište po Europama. U Zagrebu je, zabilježili su neki mediji, boravio izvjesni anonimni gospodin iz Vijeća Europe, očito na poziv nadudruge, i sastao se s „predstavnicima civilnih udruga“. Kojih civilnih udruga? Zašto ondje nije bilo HKV-a, koji je civilna udruga? Vjerojatno su izgovorili toliko laži o Hrvatskoj, novom vodstvu HRT-a, fašizaciji i sličnim bedastoćama, da se anonimus nije usudio izaći na ulicu, popušio je sve što su mu pričali i dao intervju u kojemu je izvolio reći što Hrvatska mora učiniti. Naglasak je na riječi „mora“.
Hrvatska ne mora ništa. Ako se tu pojavi netko tko joj govori što mora, onda mora biti na lijep način podučen da ona ne mora činiti ništa što ona ne želi i da joj nikakvi mora-tutori nisu potrebni.
Očito nam je slovo „B“ suđeno: Beč, Budimpešta, Bratislava (Požun), Berlin, Beograd, Bruxelles. Oni koji se bave grafikom i znakovima ne zapažaju to u većoj mjeri, jer je očito i nepotrebno ponavljati, ali se javljaju novi stručnjaci za znakove, slova i brojke, pa tako jedan dizajner – u slavu histerije koja se javlja kao poplava – tvrdi da je neka brojka, ne sjećam se koja (recimo da je osamnaest) tajni znak nacista (neonacista). Eh, to je već zabrinjavajuće. Ako vam konobar za dvije kave ispostavi račun na kojemu je tajna brojka (recimo osamnaest) odmah mu opalite šljagu, zovite policiju, odvedite ga pusićima i mesićima.
Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan
U masivnim tiskovinama, to jest u blagdanskim dvobrojevima (30. travnja, 1. svibnja) nigdje ni riječi o dvamahrvatskim mučenicima, tek se u Dneviku HTV-a navečer pojavljuje prilog o obilježavanju datuma njihove smrti na habsburškom panju – misa u Katedrali gdje se nalaze posmrtni ostatci, nazočan i Reiner koji kao pravi revizionist (u smislu životne snage revizionizma povijesti) tumači da „urota“ nije prava riječ, što je točno. Oni koji rabe riječ „urota“ (pokušaj ostvarenja težnje za samostalnom državom Hrvatskom, kao i samostalnom Mađarskom, u tom trenutku sjedinjene težnje), vjerojatno bi vrlo rado rabili istu riječ za pokret koji je utemeljen 1989. i završio državotvornim trijumfom.
I danas je to njima urota protiv Jugoslavije i Beograda, i danas ne mogu prežaliti što nismo završili na panju. I danas, a to je i smisao njihove tužne egzistencije, eto usrdno tvrde da smo mi bili u–rotnici. I danas usred Hrvatske potkopavaju Hrvatsku, i danas su za njih Bljesak (proslavljen u nedjelju u Okučanima) i Oluja tragični datumi nakon kojih je definitivno utrnula njihova nada u nanovo slijepljenu Jugoslaviju kojoj zamjeraju samo to što jugoslavenska vojska nije odmah u početku devedesetih stigla do Zagreba i napravila reda, u što se svojedobno ufala i Jelena Lovrić kojoj sada, 2016. intervju daje Kolinda, valjda u nedostatku boljih sugovornika. Aferim. Očekujem da ministar obrane RH dade intervju Lazanskom.
Ljubica Štefan i Dubravko Horvatić
Po njima su nazvane nagrade što ih jednom godišnje dodjeljuje Zaklada u čijim je njedrima i tjednik „Hrvatsko slovo“. Ta su dva imena blistave točke hrvatske historiografije i hrvatske književnosti. Ljubica Štefan upravo ovih dana divljanja patriopata opet postaje aktualnom: igrom sudbine živjela je poslije II. svjetskog rata u Beogradu, nakon što je rat provela u Karlovcu i spašavala Židove pa joj je ime potom uklesano u ploču pravednika među narodima. U Beogradu nije dangubila nego diplomirala i švrljala po arhivima, te pronašla štošta Zagrebu nedostupno, a kada se preselila u Zagreb počela je i objavljivati što je našla o srpskom genocidu nad Židovima i Teslinu hrvatskom porijeklu. (Glede genocida i Srbije u Drugom svjetskom ratu, uskoro će biti prikazan film Jakova Sedlara o jedinoj Romkinji koja je proglašena pravednicom među narodima.) Zabilježen je i incident 1999., kada ju je lakše ozlijedio Zoran Pusić. Nagradu „Ljubica Štefan“ dobio je ove godine dr. Mate Artuković koji je, uzgred rečeno, također dio mladih dana proveo u Beogradu.
Nagradu „Dubravko Horvatić“ dobio je za novu zbirku pjesama Alojz Majetić, prijatelj mojega pokojnog prijatelja Dubravka Horvatića, jedan od rodonačelnika književnosti u trapericama (Čangi), izvrstan pjesnik i prozaist (Omiški gusari), o kojemu se u zadnje vrijeme rijetko ili nikako pisalo, kao što se Horvatića pokušava i ne spomenuti u jagnapogačnikovskom svemiru gdje ne obitavaju hrvatski pisci domoljubnoga osjećaja, nacionalisti hrvatski, kao što je bio i Matoš, sram ga bilo. A i Matoš je kao vojni bjegunac neko vrijeme živio u Beogradu, pa je zatim (i zato) tako ganutljivo i zaljubljeno govorio o – Zagrebu.
Janko Bučar
Umro nedavnih dana u Indiji, u zagonetnim okolnostima. Živio u mlađim danima u Južnoj Africi. U Hrvatskoj, uZagrebu, radio u banci i usporedo objavljivao knjige, uglavnom u vlastitoj nakladi. Sklon humoru i posebno karikaturistima, bio je često u Društvu hrvatskih karikaturista, nije crtao, ali se smijao. Posebno je i gotovo fanatično bio privržen Oti Reisingeru o kojemu je objavio i knjigu „Veliki Oto Reisinger“. Domoljub, autor knjige anegdota „Domovinski rat kroz smijeh i suze“. U Društvo hrvatskih književnika nisu ga htjeli primiti, pa je kroz smijeh i suze objavio cijelu jednu knjigu sastavljenu od svojih molba za primitak, kao i odbijenica. Vrlo čudnovata osoba.
O njegovoj smrti i sprovodu obavijestio me je Felix, o sprovodu na Miroševcu na koji sam zakasnio zbog prometne gužve i krivog skretanja – našao sam se odjednom u Kozari putovima među Romima, ljudi i djeca u dvorištima, rano je popodne i jedan od rijetkih toplih dana bez kiše, vozim dalje i dolazim do kraja, pokazalo se, ćorsokaka, ne mogu ni naprijed ni natrag u uskoj ulici, i ostao bih ondje da mi jedan Rom ne otvara „kapiju“ kako bih se mogao okrenuti. Vrlo srdačni ljudi, ni traga nepovjerenju o kojemu se pisalo zadnjih dana. No, tako je čudnovato završila moja povijest poznanstva s čudnovatim Bučarom, a obitelji ovim putem izražavam sućut i odužujem se uspomeni na Janka barem ovom crticom.
Prvi svibnja
Odlučno sam protiv da bilo tko (osim dežurnih služba) radi na Praznik rada, kao što sam protiv toga da se radi na državne i vjerske blagdane, i protiv toga da se radi nedjeljom. Vrlo odlučan sam pristaša rada radnim danom, čak i u državnim službama.
Hrvoje Hitrec/hkv.hr