BISKUP UZINIĆ: Jedinstvo kršćana je uvijek aktualna tema
7. vazmena nedjelja (C), 2016.
Posljednja je večera. Isus moli za jedinstvo svojih učenika, onih u dvorani posljednje večere i onih koji će na njihovu riječ povjerovati u njega. Njihovo jedinstvo će biti znak da su njegovi, ali i da je on Očev, odnosno da je on Krist kojega je Otac obećao poslati.
„Ne molim samo za ove (okupljene apostole) nego i za one koji će na njihovu riječ vjerovati u mene (među njima i nas današnje kršćane): da svi budu jedno kao što si ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni budu u nama, da svijet uzvjeruje da si me ti poslao.“
Isus ističe svoje zajedništvo s Ocem, kao izvor i uzor jedinstva i to u dva smjera: u odnosu vjernika prema Kristu i Ocu (vertikalna dimenzija) i u odnosu kršćana među sobom (horizontalna dimenzija).
Drugi vatikanski sabor današnji evanđeoski ulomak ovako komentira: „Gospodin Isus, kad moli Oca da ‘svi budu jedno… kao što smo i mi jedno’ (Iv 17, 21-22), otvara ljudskom razumu nedokučive poglede i daje da naslutimo da postoji sličnost između jedinstva božanskih osoba i jedinstva sinova Božjih u istini i ljubavi. Ta sličnost jasno pokazuje da čovjek, koji je na zemlji jedino stvorenje što ga je radi njega samoga Bog htio, ne može potpuno naći sebe osim po iskrenom darivanju samoga sebe“ (Gaudim et spes, 24).
Upravo je ovo vertikalna dimenzija jedinstva za koju Isus moli, a koja nas kao kršćane povezuje s njim i Ocem po tome što smo u svom životu usvojili vrijednosni sustav koji nam je on objavio i svojim primjerom pokazao. Kao što u onom što je Isus govorio i činio nije bilo nikakvog raskoraka s onim što mu je u svojoj ljubavi prema nama naložio činiti Otac, tako i ono što mi govorimo i činimo, u skladu s ovom Isusovom željom i molitvom upućenom Ocu, ne bi smjelo biti u raskoraku s onim što je govorio i činio Isus, odnosno s onim što svakom od nas, po Duhu Svetom koji nam je darovan, nalaže činiti Otac.
U ovom kontekstu ova molitva nije drugo doli ono što nas je Isus poučio moliti kad nas je naučio moliti Očenaš u kojemu, između ostaloga, svaki put ponovno govorimo „budi volja tvoja“. „Budi volja tvoja“ u našem životu naš je način za ostvarenje onoga što Isus moli kad moli Oca da „svi budu jedno… kao što smo i mi jedno.“ I to je jedini način da bi današnji svijet vidjevši nas mogao vidjeti Isusa i Oca, a onda i stvarno povjerovati u Isusa kao Krista i u poslanje spasenja svijeta i čovječanstva koje mu je povjerio Otac.
Osim ovoga veliko značenje u ostvarenju zadaće navješćivanja Isusa kao Krista, a koja je naše kršćansko poslanje „da svijet uzvjeruje“ da je Isus Krist, ima i ona druga, horizontalna dimenzija jedinstva koja se odnosi na naše kršćansko jedinstvo.
Jedinstvo kršćana je tema o kojoj se uvijek može govoriti jer je, nažalost, uvijek aktualna i jer uvijek po tom pitanju imamo potrebu obraćenja, kako u odnosu na jedinstvo unutar Katoličke Crkve kojoj pripadamo, tako i u odnosu na jedinstvo Katoličke Crkve s drugim Crkvama i kršćanskim zajednicama.
Normalno je da među nama postoje razlike, da smo – upotrijebit ću uobičajeni izraz iz političkog života koji nije u potpunosti svojstven životu Crkve, ali dočarava ono što želim reći – jedni konzervativni, a drugi liberalni. Te razlike nisu naš nedostatak nego su, dok god smo jedinstveni u onoj vertikalnoj dimenziji, naše bogatstvo. Ne možemo i ne trebamo, a ja ću reći i ne smijemo, biti uniformirani. I osobito ne smijemo podizati zidove prema onima koji o pojedinim pitanjima imaju drukčiji stav nego li ga imamo mi, što nas onda dijeli, a tim i sablažnjava i nas u Crkvi i one izvan Crkve.
Trebamo se složiti u onom bitnom – to je ona vertikalna dimenzija – a onda s ljubavlju i kroz dijalog poštivati zakonitu različitost koja među nama postoji u onim manje bitnim i nebitnim stvarima, kako se nitko ne bi zbog toga što o nekoj stvari misli drukčije od mene, zbog mene ne bi smatrao isključenim. Naravno da smo u konačnici sve naše razlike, zbog one vertikalne dimenzije jedinstva koju nemamo pravo prekinuti, dužni prepustiti sudu crkvenog učiteljstva, koje je znak i zalog našeg jedinstva.
Slični kriteriji valjani su i kad je riječ o našem odnosu prema pripadnicima drugih Crkava i kršćanskih zajednica odvojenih od Katoličke Crkve. Očito je negativno svjedočanstvo koje nudimo svijetu mi koji vjerujemo u istoga Isusa Krista, a dijelimo se na različite odvojene i nerijetko suprotstavljene kršćanske zajednice. Zato je Drugi vatikanski sabor u dekretu o ekumenizmu s pravom istaknuo da naša crkvena „razdijeljenost … otvoreno proturječi Kristovoj volji, na sablazan je svijetu i nanosi štetu najsvetijoj stvari: navještaju evanđelja svemu stvorenju“ (Unitatis redintegratio, 1).
Ekumenski pokret, pod kojim se prema spomenuti dekretu, „shvaćaju djelatnosti i pothvati koji se u skladu s različitim potrebama Crkve i okolnostima vremena pokreću i usmjeruju prema promicanju jedinstva kršćana“ (Unitatis redintegratio 4), a koji za cilj ima ponovno ujedinjenje svih onih koji vjeruju u Isusa Krista, vraća nadu u mogućnost ponovnog jedinstva. Ovu nadu dodatno podržavaju susreti i inicijative pape Franje, ali i vodećih ljudi drugih kršćanskih Crkava, pri čemu je nedavno najveći publicitet dobio susret na Kubi pape Franje s ruskim patrijarhom Kirilom.
Osnova na kojoj se temelji ekumenski pokret, a u skladu s njim i spomenuti susreti i nastojanja, je traženje onoga što nas povezuje i ne inzistiranje na onome što nas dijeli. Srećom onoga što nas povezuje ima puno više, a to je sve ono što uključuje ona vertikalna dimenzija i odnos koji u Duhu Svetome imamo s Kristom i Ocem i koja znači bit onoga našega biti kršćani.
Sve nam ovo poručuje da mi nismo neprijatelji jedni drugima nego da smo odijeljena braća i sestre, oni koji se po Kristovoj želji trebaju ujediniti, kako bi bili ono za što Isus moli Oca neposredno prije svoje muke, za one u dvorani posljednje večere, ali i za sve nas koji ćemo na njihovu riječ povjerovati u njega. A Isus moli da svi budemo jedno, kao što je Otac u njemu i on u Ocu, da tako i mi budemo jedno u njima, da svijet – uključujući i ovaj današnji koji je povjeren našem poslanju – uzvjeruje da je njega poslao Otac, ali i da on šalje nas.
MONS. MATE UZINIĆ BISKUP DUBROVAČKI/MISIJA
