Obraćenja – John Henry Newman
Godine 1845. John Henry Newman prešao je u Katoličku crkvu te je od 1851. do 1858. bio rektor novog katoličkog sveučilišta u Dublinu. Newman je 1879. g., u dobi od 78 godina, uzdignut na čast kardinala.
Godine 1864. napisao je svoju autobiografsku ispovijest Apologia pro vita sua, koja se smatra savršenim primjerom engleskog proznog stila. Ovdje se u bitnim crtama dotičemo ovog izvještaja.
Napustimo sada početke kršćanstva i Istok te se uputimo u Englesku 19. stoljeća, koja se potpuno razlikuje već po svom mentalitetu. Sam Newman nije slučajno više puta naglašavao da je on baš Englez. Dolazimo u zemlju koja je duboko obilježena raskolom reformacije.
John Henry Newman svoje prvo obraćenje datira u dob od 15 godina. Ono što ga je zapalilo bile su prije svega kalvinističke knjige i spisi. Posebno trajan utjecaj na njega vršila su dva djela posve oprečna karaktera: jedna je bila crkvena povijest, tijekom čijeg se čitanja osjećao «kao začaranim» dugim citatima iz spisa svetog Augustina i drugih crkvenih otaca. Već tada dobio je uvid da je u njima predstavljena vjera apostolske Pracrkve koju je utemeljio Krist. Drugo djelo bavilo se proročanstvima te je uvjerilo 15-godišnjaka u to da je papa Antikrist, kojega su predskazali Danijel u Starom zavjetu te kasnije Ivan i Pavao. Ovo uvjerenje toliko se duboko urezalo u Newmana (poput krive savjesti, kako je kasnije rekao), da ga se mogao otresti tek u dobi od 42 godine, premda ga je odavno pobio na razumskoj razini.
U proturječnosti ovih ideja iz mladosti kasnije je vidio korijen nutarnjih razračunavanja koja su ga gotovo rastrgala. Ovdje je s jedne strane bio uvjerljivi svijet vjere crkvenih otaca koji ga je ganuo. S druge je strane potvrđivao uvjerenje protestantskih autoriteta koji su tvrdili da od vremena Grgura I. (590.-604.) na Petrovoj stolici sjedi Antikrist te da je postreformacijski Tridentski sabor Rimsku Crkvu konačno izručio Antikristovoj vladavini. Newman je doista smatrao «pitanjem savjesti i otuda svojom dužnošću» slijediti ovaj službeni nazor Anglikanske crkve, premda su njegovi osjećaji proturječili tome.
Kao mladi muškarac Newman je na putovanju kroz Italiju ostao duboko zatečen ljepotom crkvi. I onih nekoliko liturgijskih bogoslužja kojima je slučajno prisustvovao, sa zahvalnošću je doživio kao puna duhovne utjehe, iako tada začudo nije niti pojmio da se tamo slavila sveta misa. K tome, vrlo rano ga se dojmio žar s kojim se Katolička crkva čvrsto držala apostolskog nauka i mnogih običaja rane Crkve, prije svega celibata, koji je za njega bez sumnje pripadao apostolskoj predaji. On sam se već sa 15 godina osjetio pozvanim na život u celibatu, doduše zbog zadaće širenja vjere, osobito kao misionar među poganima.
Njegov profesionalni put nije ga tada vodio u misije, već u naobrazbu duhovnog podmlatka Anglikanske crkve i u rad na njenoj duhovnoj obnovi. Nakon studija teologije i pomazanja za đakona 1824. g., postao je duhovnik i profesor na Oriel Collegu u Oxfordu, te je uskoro postao jednim od predvodnika religioznog pokreta koji je tamo nastao u godinama od 1833.-1839.
Newman je bio uvjeren da Anglikanska crkva čvrsto počiva u kršćanskoj tradiciji. Jer, njeni su biskupi bili – kao i katolički i pravoslavni – u apostolskoj sukcesiji. Također, temeljni sakramenti poput krštenja i Večere Gospodnje, potom zajednička ispovijest vjere i vjerski nauk, objašnjen u katekizmu, u kojem je svoje mjesto imala i religiozna vrijednost pokorničkih djela, u Newmanovim su očima činila Anglikansku crkvu istinskim ogrankom Pracrkve. Za Newmana je anglikanska zajednica bila «lokalna prisutnost i organ katoličke i apostolske Crkve, osnovane na samom početku». Zbog opasnih liberalnih struja vremena ove je činjenice trebalo znanstveno dokazati i ponovno donijeti na svjetlo dana. To je bio cilj tzv. Oksfordskog pokreta, kojemu se Newman osjećao obveznim pripadati. Slijedio ga je šest godina (1833.-1839.) s njemu svojstvenom oštroumnošću jednog znanstvenika i osobnom savjesnošću. Odlučnost i polemička oštrina njegove argumentacije, kao i njegova verbalna snaga brzo su ga doveli na vrh uspjeha. Ali, oni su ga istovremeno sve više dovodila u opasnu blizinu Katoličke crkve. Stoga je ovu opasnost pokušavao predusresti s još većom temeljitošću u svojim istraživanjima.
Želio je «novo rođenje stare religije». Da bi joj točnije ušao u trag, još se jednom tijekom ljetnih praznika 1839. g. zadubio u proučavanje crkvene povijesti. Tijekom ovog rada došao je do prve sumnje treba li ostati pri anglikanskim stajalištima nasuprot onima Rimske Crkve. Odjednom je uvidio monofizitizam 5. stoljeća ili arijanizam kršćanstva Reformacije i svog vlastitog stoljeća. S užasom je otkrio da je takoreći igrao ulogu jednog monofizita ili arijanca te se vidio neumoljivo postavljenim pred istinu:
«Bilo je teško uvidjeti zašto su monofiziti trebali biti heretici ako to ne bi bili i protestanti i anglikanci. Bilo je doista teško pronaći dokaze protiv tridentskih koncilskih otaca koji također ne bi bili i dokazi protiv kalcedonskih otaca, kao i osuđivati pape 16. stoljeća, a da se također ne osude i oni iz 5. stoljeća. Drama religije i borba između istine i zablude bila je uvijek i posvuda ista. Osnovna načela i načini djelovanja Katoličke crkve bili su isti kao i nekoć, a osnovna načela i načini djelovanja tadašnjih heretika nisu se razlikovali od onih današnjih protestanata». Rim, uvidio je Newman u svojoj potrazi za «starom religijom», bio je «danas isti … kao i nekoć».
Dr. phil. Helga Böse/bitno.net | benedikt.hr foto: Catholic Herald
