Akademik Katičić u ‘Jeziku’: Zašto je Jovanović ukinuo Vijeće za normu hrvatskog jezika?
Hrvatski jezikoslovac, akademik Radoslav Katičić u časopisu za kulturu hrvatskoga književnog jezika “Jezik” osvrće se na ukidanje Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika navodeći da je ono ukinuto bez obrazloženja te ističući da je bilo sastavljeno od predstavnika svih ustanova relevantnih za rad s hrvatskim standardnim jezikom.
{jathumbnail off}Katičić u broju od prosinca u tekstu pod naslovom “Bivše Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika” ističe da je ministar tek usput dao znati da se normom hrvatskoga standardnog jezika trebaju baviti ustanove osnovane za to. “Kao da je rad Vijeća bio bez ikakva značenja i kao da u Vijeću nisu preko svojih izabranih i odgovornih predstavnika radile upravo te ustanove”, piše Katičić.
Smatra kako je ministar Jovanović dužan hrvatskoj javnosti i povijesti sadržajno i uvjerljivo objasniti korisnosti za hrvatski književni jezik od ukidanja Vijeća za normu. Po Katičićevim riječima, ovako ostaje snažan dojam političke samovolje, koja je stala na stranu onih koji se nikako nisu slagali s nekim odlukama Vijeća, ali u tim pitanjima u njemu nisu mogli dobiti većinu.
Ocjenjuje kako oni koji se nisu slagali te oni utjecajniji, koji su stajali iza njih, sada s pozicija političke moći dobivaju naknadnu političku zadovoljštinu. “Je li to i trijumf, pokazat će budućnost”, piše Katičić dodajući da “o sudbini hrvatskoga jezika i budućoj dogradnji te razvoju njegove norme neće toliko odlučivati ovakva ili onakva politika, ova ili ona vlast” nego hrvatska jezična zajednica.
Ministarstvo znanosti obrazovanja i sporta odluku o ukidanju Vijeća donijelo je 8. svibnja 2012.
Ministarstvo je tada obrazložilo da je odluku donijelo zato što smatra da se “jezikom na stručnoj i znanstvenoj razini trebaju baviti znanstveni instituti i visokoškolske ustanove (primjerice Institut za jezik i jezikoslovlje) koje je za to osnovala država kojih ih i financira” te je napomenulo da se Vijeće, koje je imenovao ministar Primorac, u protekle tri godine sastalo četiri puta.
Katičić u svom tekstu pita ima li odabir datuma odluke o ukidanju biti ‘osmi maj’, Dan Oslobođenja i je li to oslobođenje od norme hrvatskoga standardnog jezika.
Govoreći o radu Vijeća koje je vodio, Katičić napominje da se ono u svom radu nije pragmatički ograničilo na aktualne normativne prijepore te da je svoje zaključke pokušavalo utemeljiti na razumijevanju položaja hrvatskoga književnog jezika u hrvatskoj jezičnoj zajednici i njezinu odnosu prema njemu.
Analizirajući proces hrvatske jezične standardizacije, Katičić navodi da je zagrebačka filološka škola oblikovala standardnu normu ne gubeći iz vida trodijalektalnu raznolikost i prevlast štokavske sastavnice u njoj, no, napominje nije dovršila standardizaciju jer “nisu dotekle društvene snage”. Tu je zadaću, ističe, “samouvjereno bezobzirno” izvršila škola hrvatskih vukovaca za koje je, navodi, hrvatski standardni jezik tek novoštokavski ijekavski dijalekt, stiliziran kao književni jezik.
Katičić pritom naglašava da je hrvatski književni jezik potekao iz trodijalekatske dinamike te da izvire iz djela pisaca poput Kačića, Reljkovića i bosanskih franjevaca po čemu jest standardiziran u novoštokavskoj ijekavskoj stilizaciji.
“Prevladavajuća shvaćanja hrvatskih vukovaca, koji ga nisu gledali u tom sklopu, nužno su poremetila odnos hrvatske jezične zajednice prema njemu”, piše Katičić i dodaje kako je to drastično pojačano shvaćanjem prisutnim u ostatcima još i danas, i to ne samo u Srbiji, da je svaka štokavština, a pogotovu novoštokavština, samo srpski jezik.
Ocjenjuje kako su se pogledi hrvatskih vukovaca nepovoljno odrazili i na njihov stav prema izgradnji civilizacijskoga rječnika te podsjeća da su odbacivali izgradnju koja je u hrvatskom jeziku tekla još od srednjega vijeka.
Ističe kako jezična norma tamo gdje se pod utjecajem vukovaca pregrubo zatvara prema neštokavskim dijalektima ili prema hrvatskoj književnosti prestane primjenjivati i na određeni način promjeni. “U svojem standardnome liku hrvatski jezik baštini bogatstvo izražajnih mogućnosti svih triju svojih narječja, a od kad je stiliziran novoštokavski valja da u takvoj stilizaciji zrcali sve bogatstvo”, piše Katičić i dodaje kako su tri narječja tri lica hrvatskoga jezika, koji je s ta tri lica u svojoj unutrašnjoj dinamici jedan i nedjeljiv.
M.M./hrsvijet.net
