Mit o Crkvi kao neprijatelju znanosti, obrazovanja i civilizacijskog napretka
Uvođenje zdravstvenog odgoja i njegov sadržaj goruća su tema u hrvatskim medijima u posljednjih nekoliko tjedana.
{jathumbnail off}U borbi za stjecanje političkih bodova i naklonost javnosti nerijetko se ne biraju sredstva pa se tako poseže i za raznim mitovima držeći se dobro znane stare paradigme o laži koja nakon što je više puta izgovorena počinje biti percipirana kao istina. Više takvih mitova predstavio nam je, u razgovoru za portal h-alter, Neven Barković iz inicijative Nisam vjernik te pokazao ne samo zapanjujuću razinu pristranosti – gdje mu se, u maniri komunističkog agitropa, svojim ulizivačkim komentarima i pitanjima, pridružio i novinar h-altera – već i frapantnu razinu nepoznavanja činjenica.
Tako, na primjer, gospodin Barković predstavlja Crkvu kao instituciju koja se suprotstavlja civilizacijskim tekovinama pritom u potpunosti negirajući činjenicu koju prihvaćaju svi vodeći povjesničari, sociolozi i etnolozi zapada o kršćanstvu kao jednom od tri temeljna stupa zapadne civilizacije, uz starogrčku demokraciju i rimsko pravo kao druga dva. Iz njegovog komentara također se da isčitati kako civilizacijski napredak jednog društva usko vezuje uz njegov znanstveno-tehnološki napredak, što je potpuno pogrešno jer se civiliziranost jedne zajednice mjeri prvenstveno kroz odnose među ljudima te ponajviše nepisana pravila i uzance u zajednici, a ne kroz znanstveni progres. Primjera radi, Hitlerov Treći reich bio je primjer tehnološki uznapredovalog društva za svoje doba no teško da bi ga mogli nazvati civiliziranim. Znanost sama po sebi, što gospodin Barković propušta razumijeti, nije moralna pa da bi time njena primjena mogla nas kao pojedince i društvo koje nas okružuje učiniti boljima, a također nije ni nemoralna – ona je moralno neutralna i stoga je bespredmetno oslanjati se na nju kao na stup moralnog razvoja jedne civilizacije. Znanost, na primjer, može reći kako se cijepa atom, a na nama je hoćemo li to znanje primijeniti za ubijanje ljudi atomskom bombom ili, na primjer, za opskrbu gradova grijanjem.
Gospodin Barković također u razgovoru za h-alter iznosi stav kako ‘ne postoji nijedan dobar razlog zbog kojeg Crkvu, koja ionako raspolaže enormim bogatstvom, ne bi financirali samo oni koji se izjasne kao katolici.’ Osobno ne bih imala ništa protiv uvođenja takve politike no zanimljivo mi je primijetiti kako se svaki put kada se iznosi ovaj argument prigodno zaboravlja spomenuti čitav niz građanskih udruga i inicijativa, od Iskoraka i Kontre, preko Dokumente i Davida, pa sve nekakvih marginalaca kojima je životna preokupacija buka crkvenih zvona, a koje dobivaju čak 1,8 milijardi kuna iz državnog proračuna. Usporedbe radi, Crkva je tijekom 2012. godine dobila oko 250 milijuna kuna. Je li se ikada netko sjetio upitati hrvatske građane žele li uplaćivati svoj novac nekoj od gore navedenih organizacija ili načelo demokratskog odlučivanja vrijedi samo kada je u pitanju Crkva? Bi li, recimo, gospodin Barković pristao da udrugu Iskorak financiraju samo homoseksualci?
Nadalje, gospodin Barković pokušava uvjeriti javnost kako je netočna činjenica da je Crkva zajednica svih vjernika pritom slijedeći misao Marijane Bijelić, tajnice Protagore, udruge za zaštitu prava ireligioznih osoba i promicanje ireligioznog poimanja svijeta koja, pak, kaže:
‘Kler katoličke crkve može govoriti isključivo u svoje ime budući da Crkva nije organizirana demokratski već autokratski, tj. kler nije izabran od strane vjernika na ikakvih izborima. Ni sam kler ne bira svoje službene predstavnike, a jasno je i da vjernici kleru nisu potpisali punomoć da ih mogu zastupati. Uzevši u obzir sve navedeno, može li vrh Katoličke crkve uopće pravovaljano zastupati ikoga osim sebe i vlastiti interes?’
Izrugivanje vjernicima na Facebook stranici udruge Nisam vjernik
Gospođa Bijelić, kao i gospodin Barković, samo su u jednoj stvari u pravu, a to je činjenica da Crkva nije organizirana demokratski. Međutim, koristiti tu spoznaju kao argument za tvrdnju da ona stoga ne zastupa stavove svih vjernika već samo klera jest u najmanju ruku apsurdan. Naime, nauk kojeg Crkva propagira u skladu je s kršćanskom dogmom koja je – kao i sve dogme ovoga svijeta – čvrsta, neprikosnovena i nepromijenjiva. Ukoliko bi netko doveo u pitanje svrsishodnost i opravdanost temeljne kršćanske dogme tada teško da bi ga mogli nazvati katolikom u pravom smislu te riječi. Drugim riječima, pripadnost katoličanstvu kao vjerskoj zajednici podrazumijeva slijeđenje katoličke dogme koju propagira upravo Crkva i time, logično, ne ostavlja prostora za demokratsko odlučivanje. Kada bi Crkva bila ustrojena na demokratski način, tada bi se njene dogme mogle slobodno prihvaćati i odbacivati, no one tada jednostavno više ne bi bile dogme i Crkva bi izgubila smisao svog postojanja. Zbog toga je ideja gospodina Barkovića i gospođe Bijelić, o vjernicima koji bi demokratski donosili odluke koje se tiču Crkve, u najmanju ruku apsurdna.
U komentaru gospodina Barkovića – koji se u posljednje vrijeme ističe u medijima – o naglom padu broja vjernika u Republici Hrvatskoj da se također primijetiti određena količina neukosti, a također i malicioznosti. Naime, pripadnici antiklerikalne struje – u koju očito spadaju i gospodin Barković i njegova inicijativa Nisam vjernik – ponosno ističu kako je posljednji popis stanovništva u Republici Hrvatskoj pokazao da je broj katolika u našoj zemlji pao za oko 206.000. Međutim, pritom također treba uzeti u obzir da je ukupan broj stanovnika lijepe naše pao za oko 150.000 pa na temelju toga brzo možemo zaključiti kako pad u broju vjernika i nije tako drastičan kako se na prvi pogled možda nekome čini, tim više ukoliko se uzme u obzir sada već višegodišnja snažna antipropaganda usmjerena protiv Crkve.
Ipak, najveći mit izložen u gore spomenutom razgovoru za h-alter odnosi se na Crkvu kao ustanovu koja stoji kao najveća prepreka obrazovanju i znanstvenoj djelatnosti. Tako gospodin Barković, između ostaloga, ističe: ‘Obrazovanje je oduvijek bio glavni neprijatelj Crkve pa im je glavni zadatak spriječiti obrazovanje djece u duhu zapadne civilizacije.’ O teškoćama gospodina Barkovića s poimanjem civilizacije te uloge Crkve u njenom razvitku već smo govorili na početku ovog teksta pa ćemo se ovdje još osvrnuti na njegovo šokantno nepoznavanje činjenica o Crkvi kao vrlo važnom pokretaču razvoja obrazovnog sustava na području današnje Europe.
Začetke uloge Crkve u obrazovanju treba potražiti još u samim počecima kršćanstva kada je osnovana katehetska škola u Aleksandriji. Osnovali su je teolozi i svećenici iz Aleksandrije, a kao temeljni osnivač spominje se ni više ni manje već jedan od četiri evanđelista, Sv. Marko, inače aleksandrijski biskup i utemeljitelj kršćanske zajednice u sjevernoj Africi. Katehetska škola u Aleksandriji postala je, ubrzo po svom osnivanju, važan centar religijskog učenja, no bilo bi pogrešno zaključiti da je njen opus – kao i brojnih katehetskih škola koje su nakon nje osnovane – bio usmjeren isključivo na religiju. Učilo se također o prirodnim znanostima, matematici, logici, umjetnosti te grčkoj i rimskoj književnosti, a posebno je zanimljivo spomenuti da je upravo u Aleksandriji, od 3. stoljeća nakon Krista, slijepim učenicima bilo omogućeno korištenje posebnih tehnika urezivanja u drvo kako bi mogli čitati i pisati. Bilo je to punih 15 stoljeća prije no što je izumljeno Brailleovo pismo za slijepe 1821. godine.
Srednjovjekovne škole i sveučilišta osnovani su pod patronatom Crkve
Dolaskom Srednjeg vijeka nastupilo je doba koje danas popularno nazivamo ‘mračnim’ no takvo poimanje i nije sasvim točno, barem ne kada je u pitanju uloga Crkve u obrazovanju. Osnivač Karolinskog carstva, Karlo Veliki, koji je vladao na prijelazu iz 8. u 9. stoljeće, shvatio je tijekom svoje vladavine kako njegovo carstvo neće opstati ukoliko u njemu ne bude dostatan broj obrazovanih ljudi. Za pomoć u ostvarenju svog cilja obratio se je Crkvi. Dekretom je određeno kako svaka katedrala i samostan trebaju biti zaduženi za osnivanje škole u kojoj će se besplatno moći školovati svaki dječak koji je dovoljno inteligentan i sposoban za praćenje nastavnog programa. U tim školama podučavalo se gramatiku, retoriku, logiku, astronomiju, filozofiju, matematiku i latinski kao temeljne predmete, a kasnije su im se pridružile i prirodne znanosti poput fizike i kemije. Mnoge stvari koje su učenici onoga doba učili iz današnje perspektive djeluju smiješno – kao na primjer ona da hijene mogu promijeniti spol vlastitom voljom ili da se slonovi boje zmajeva – ali iznimno je važno opaziti snažno izraženu želju za učenjem i prepoznavanje važnosti obrazovanja, i to upravo od strane Crkve. Također je važno naglasiti kako, mada je učenje, a kasnije i studiranje, bilo prvenstveno namijenjeno pripadnicima muškog roda, ponekad su pristup školskim klupama imale i djevojke – doduše, samo one iz najviših slojeva društva.
Naravno, nezaobilazan dio nastavnog programa činila je i teologija što je dovelo do osnivanja tzv. katedralnih škola gdje se podučavalo prvenstveno latinski jezik i kršćansku doktrinu. Unatoč danas raširenom vjerovanju kako je Crkva zatirala obrazovanje i bila njegovim najgorim neprijateljem, povijesno raspoložive činjenice ukazuju na suprotno. Da Crkva itekako drži do intelektualnog uzdizanja čovjeka možda je najbolje pokazao Sv. Anselm od Canterburryja – o kojem smo pisali – koji je još u 11. stoljeću isticao: ‘Fides quaerens intellectum’ (‘vjera traži razumijevanje’). No još i daleko prije Sv. Anselma Crkva je naglašavala važnu ulogu razuma i intelekta u čovjekovom životu smatrajući kako je učenje i sustavno razmišljanje nužno za razumijevanje suštinskih veza između Boga i čovjeka. Time je potaknuto učenje teologije koja je postala polazna točka obrazovanja koje obuhvaća gramatiku, retoriku, dijalektiku, glazbenu umjetnost, aritmetiku, geometriju i astronomiju. Ovakav sustav obrazovanja postao je temeljem strukture modernih sveučilišta od kojih je prvo, ono u Bologni, osnovano 1088. godine.
Kada govorimo o začecima modernih sveučilišta, ovdje je također nezaobilazna uloga Crkve. Naime, najranija sveučilišta razvila su se uglavnom upravo iz gore spomenutih katedralnih škola ili su osnovana papinskim bulama kao studia generalia. Tako je, na primjer, Sveučilište u Parizu osnovano 1200. godine, a smatra se kako je za njegovo osnivanje zaslužan benedektinski redovnik, kroničar i kartograf, Matej Pariški. Ovo sveučilište inicijalno se proširilo oko područja čuvene katedrale Notre Dame u Parizu, a njegovi studenti morali su nositi haljetke i brijati vrh glave kako bi pokazali da studiraju u ustanovi koja je pod protekcijom Crkve. Studenti Sveučilišta u Parizu bili su u potpunosti podređeni Crkvi te nisu odgovarali zakonima koje je provodio kralj što je, doduše, znalo dovesti do problema jer su studenti ponekad znali tu činjenicu zloupotrebljavati te kršiti državne zakone.
Sveučilište u Padovi osnovano je 1222. godine, a prvi predmeti koji su se na njemu podučavali bili su pravo i teologija. Kada je ono u pitanju nije moguće istaknuti pojedinca koji ga je osnovao, jer je zapravo nastalo spontanim okupljanjem više učenih ljudi, no i ovdje možemo opaziti da je 1373. papa Urban V u sklopu njega osnovao tzv. Universitas Theologorum koji je postao jednom od najprestižnijih visokoobrazovnih institucija u Europi.
Svakako valja istaknuti i jedno od najprestižnijih sveučilišta danas, ono u Oxfordu. Točan datum njegovog osnutka nije poznat no zna se da su se neki oblici podučavanja na njemu provodili već 1096. godine. Međutim, ono što nam je sigurno poznato jest činjenica da su do sredine 13. stoljeća članovi mnogih vjerskih redova, kao što su dominikanci, franjevci, karmelićani i augustinci, igrali važnu ulogu u njegovom ustroju te na njemu osnovali katedre. Crkva je zadržala dominantni položaj u doba Renesanse, na prijelazu iz 15. u 16. stoljeće kada Sveučilište u Oxfordu svoje nastavne metode polako prebacuje sa srednjovjekovnih na tada moderno, renesansno učenje koje svoje korijene nalazi u Aristotelovoj filozofskoj misli.
Christ Church koledž na Sveučilištu u Oxfordu – osnovao ga je kardinal Thomas Wolsey, nadbiskup od Yorka
Parelelno s pojavom Reformacije, također na prijelazu iz 15. u 16. stoljeće – koja dovodi do stvaranja više protestantskih denominacija – dolazi i do kolonizacije Novog svijeta, a time i do razvoja prakse katoličkog misionarenja, a upravo ovdje je obrazovanje poticano od strane Crkve odigralo vrlo važnu ulogu. Kako bi potaknula evangelizaciju nekršćana te se pobrinula za obrazovanje samih kolonizatora, Crkva je razvila složen obrazovni sustav koji je obuhvaćao razine obrazovanja od gimnazija do sveučilišta. Tako su, na primjer, u španjolskim kolonijama osnovana sveučilišta – ono u Santo Domingu 1538. godine, u Meksiku i Limi 1551., u Guatemali 1562., a u Bogoti 1573. godine. Kršćanski misionari došli su čak do Kine gdje su postali glavnim prenosiocima europske kulture i znanja, poglavito onih iz područja astronomije, matematike i tehnologije. S vremenom su se i na području Azije i Afrike počele osnivati visokoobrazovne ustanove pod paskom Katoličke Crkve među kojima su Sveučilište St. Xavier u Mumbaiju, osnovano 1869. godine te Sveučilište Sophia u Tokiju, osnovano 1913. godine. Spomenimo ovdje još i Sjedinjene Američke Države gdje, osim anglikanskih institucija kao što je Koledž Williama i Mary osnovan 1693. godine te protestantskih sveučilišta kao što je ono Južnih metodista u Dallasu treba istaknuti i brojna katolička visoka učilišta. Među njima su tako, na primjer, Sveučilište Notre Dame u Indijani i Boston College u Massachusettsu, a treba reći i kako su mnoga privatna sveučilišta osnovana zahvaljujući Crkvi te utemeljena na kršćanskoj misli.
Kao što možemo vidjeti iz razgovora gospodina Barkovića s novinarom h-altera, danas se često – što iz neznanja, što iz čiste malicioznosti – zanemaruje očito iznimo važna uloga Crkve u obrazovanju i razvoju obrazovnih institucija na području Europe. Štoviše, Crkva se prikazuje kao nazadno tijelo čija ključna misija je bila opstruirati učenje i znanost. Tako se danas u Republici Hrvatskoj javlja određen postotak ljudi koji će bez razmišljanja prihvatiti program zdravstvenog odgoja naprosto zato jer vjeruju kako je Crkva protiv njega – mada se sama Crkva nikada nije a priori izjasnila protiv zdravstvenog odgoja kao takvog već isključivo protiv nekih njegovih aspekata koji nisu u skladu s kršćanskom dogmom – vjerujući kako na taj način čvrsto drže ljestve znanosti kao ultimativnom spasitelju koji će nas odvesti u bolje sutra, a zabijaju nož u leđa zločestoj Crkvi koja tu istu znanost pokušava zatrti.
Prava istina ipak je drugačija. Mada Crkva u nekim aspektima doista nastupa konzervativno, sukob između nje i znanosti zapravo – ne postoji. Naime, govoriti o sukobu između Crkve i znanosti, odnosno tvrditi kako je razvoj znanosti moguć samo uz propast Crkve i obratno, besmislica je jer Crkva i znanost mogu sasvim lijepo funkcionirati paralelno, jedna uz drugu. Apsurdno je tvrditi kako osoba koja se deklarira kao vjernik katoličke vjeroispovijesti i koja slijedi moralni kodeks proizašao iz katoličke dogme ne može istovremeno baviti se, na primjer, kemijom, biologijom, matematikom ili antropologijom. Uostalom, brojni pripadnici Crkve aktivno su se bavili znanošću i ona ni na koji način nije stala na put njihovom crkvenom angažmanu. Među njima je možda najpoznatije ime Georgesa Lemaitrea, belgijskog svećenika, ujedno i profesora astronomije i fizike na čuvenom Katoličkom Sveučilištu u Leuvenu, koji je zaslužan za promoviranje teorije Velikog praska.
Zapravo, jedino otvoren konflikt između Crkve s jedne strane i znanosti s druge dogodio se u slučaju Galilea Galileija u 16. stoljeću no i do njega je došlo tek kada je ozbiljno doveden u pitanje tradicionalni biblijski pogled na svijet zbog čega, uzgred rečeno, Galileo nije pogubljen kako danas mnogi pogrešno misle već osuđen na kućni pritvor. Spomenimo ovdje još da je njemački astronom Johannes Keppler, koji je živio na prijelazu iz 16. u 17. stoljeće, u više navrata govorio o slavljenju Boga u znanosti, a u 20. stoljeću je papa Ivan Pavao II u više navrata istaknuo kako ne postoji sukob između Crkve i znanosti.
Kada uzmemo sve gore navedene činjenice u obzir, tada je jasno da optužba u skladu s kojom Crkva stoji na putu znanosti i obrazovanju nema smisla te da ona počiva na dubokom nerazumijevanju uloge Crkve u životu čovjeka i razvoju zapadne civilizacije. Podsjetimo za kraj na izjavu Winstona Churchilla koji je jednom prilikom rekao:
‘Istina je neosporna. Zloba je može napadati, neznanje je može ismijavati, ali u konačnici ona neće nestati.’
G.M./fizzit.net
