“Milanović misli da sam ja otišao u ustaše, a oni ostali u partizanima”, rekao je iz SDP-a izbačeni Ivo Baldasar, gradonačelnik Splita. S Baldasarom je u “ustaše” prekomandirana cijela splitska organizacija SDP-a. Tih ustaša je do sad bilo prilično, a neki su još na čekanju.

Baldasaru je jasno zbog čega je proglašen ustašom, a jasno je i svakom razumnom u državi. “Riječ je o čistom revanšizmu. Ali ne samo zbog toga što sam ja, baš kao i Marin Jurjević i još nekoliko veterana splitskog SDP-a, javno podržao Komadinu u utrci za predsjednika stranke, uostalom, kao i 45 posto organizacije. Korijeni su dublji. Datiraju praktički od samog dolaska Zorana Milanovića na čelo stranke, prije više od osam godina. Naime, tada su splitska organizacija i njezin Gradski odbor gotovo jednoglasno podržali Željku Antunović. Milanović nikad nije prešao preko toga”, kaže on.

A tko je sve otkad je Milanović preuzeo SDP postao ustaša, od viđenijih SDP-ovaca?

Milan Bandić izbačen je iz SDP-a 3. studenog 2009., u 20:05 navečer, nakon što je ranije istog dana najavio da će se ponovo kandidirati za gradonačelnika Zagreba. Bila je to kulminacija sukoba koji je započeo kad se Bandić kandidirao za šefa SDP-a, uz Željku Antunović i Zorana Milanovića, nakon smrti Ivice Račana. Nakon što je postao šefom SDP-a, Milanović se prvo pokušao riješiti svih jakih ljudi, svih koji imaju karijeru u stranci i ne ovise o njemu osobno, pa je tako odlučio da stranka neće ponovo kandidirati dotadašnjeg gradonačelnika, Bandića. Dotični je bio opterećen aferama, no to nije bio pravi razlog što ga je stranka odbila kandidirati, jer je podržala i mnogo gore od njega – od notorne sisačke županice Marine Lovrić Merzel, do Željka Sabe i pravomoćno za korupciju osuđivanog dubrovačkog gradonačelnika Vlahušića iz koalicijskog HNS-a, i tako dalje. “Ja sam jedan od osnivača SDP-a uz pokojnog Ivicu Račana. Ja ljubomorno čuvam svoju člansku iskaznicu s rednim brojem 2”, rekao je Bandić tada. Prije neuspjelog pokušaja rušenja Bandića, koji je unatoč izbacivanju ponovo postao gradonačelnik Zagreba, SDP je u gradskoj skupštini srušio Bandićev proračun i izazvao krizu vlasti u Zagrebu. Rasplelo se na štetu SDP-a. Na izborima za gradonačelnika u lipnju 2013. je već u prvom krugu imao 47% glasova, a u drugom krugu potukao je SDP-ova kandidata, Rajka Ostojića sa 65,65 prema 32,39 posto glasova.

Ivica Pančić, ministar branitelja u vladi Ivice Račana, napustio je stranku u siječnju 2010 godine. Četiri godine kasnije rekao je, “Ivica Račan je bio obnovitelj hrvatske socijaldemokracije i obnovitelj SDP-a, a Milanović će biti grobar SDP-a. Nadam se da neće uspjeti pokopati hrvatsku socijaldemokraciju. Izašao sam iz SDP-a jer sam vidio da je put kojim stranka kroči put Sanadera i HDZ-a”. U otvorenom pismu u kom je objasnio svoje razloge za izlazak iz stranke je naveo: “Zadnjih godina stranka je postala utočište osoba koje su joj pristupile isključivo iz karijerističkih razloga, što se odnosi i na aktualnog predsjednika stranke … SDP pod Milanovićevim vodstvom postao je stranka koju karakterizira ozračje podjela, sumnjičenja i podmetanja”. Rekao je i da je odlaskom Ivice Račana, uslijed naleta politike “pseudoljevičarenja”, olako napušten dugo i pažljivo izgrađivan profil hrvatske socijal-demokratske stranke. To ozračje podjela, sumnjičenja i podmetanja je u posljednje četiri godine zarazilo ne samo SDP, nego se prenijelo na cijelo hrvatsko društvo, o čemu je pred tri dana govorila Predsjednica.

Slavko Linić je 2014. izbačen iz SDP-a s 50 naspram 47 glasova predsjedništva SDP-a. Formalni razlog je bila upletenost u kriminal oko porezne uprave, stvarni razlog to što se Linić u vladi, kao ministar financija, suprotstavljao Milanoviću. Kriminal nije nikad na sudu potvrđen, iako su optužbe protiv Linića bile prilično ozbiljne. Linić je punih 25 godina bio član SDP-a, a prije toga SKH. Jedan od rijetkih u toj stranci koji su znali pročitati bilancu tvrtke i protumačiti financijsko izvješće, što ga je još u socijalizmu dovelo u sam politički vrh. Bio je gradonačelnik Rijeke, saborski zastupnik u pet saziva Sabora, te ministar u dvije hrvatske vlade. Ipak, to što je jedan od doajena SDP-a ga nije spasilo od Milanovićeve osvete. Kad je izbačen, odao je (pretpostavlja se da je to bio on) medijima tajne o radnim navikama Zorana Milanovića, koje se svode na dolazak na posao oko devet ili deset nakon obilnog doručka, pijuckanja kavice, čitanja novina, odlaska na ručak od dva sata, i potom pijuckanja vinčeka u uredu do večere, uz rješavanje papirologije.

Ljubo Jurčić je na izborima 2007. predstavljen kao SDP-ov kandidat za premijera, iako je predsjednik stranke bio Milanović. U demokracijama nije običaj da se za predsjednika vlade ne kandidira predsjednik stranke, jer se time sugerira da on možda nije najbolji čovjek za taj posao, pa time ni stranka nije baš najbolja kad ne bira najbolje ljude na svoje čelo. No, već tijekom izbora postalo je jasno da je SDP kompetenetnog ekonomista samo iskoristio kao paravan, iza kojeg bi se prikrio Milanović i spuznuo na mjesto premijera. I ta makinacija je među ostalim narušila povjerenje građana i bila jedan od uzroka izbornog poraza SDP-a, zajedno s Milanovićevim “outanjem” u zgradi HT-a, kad se posvađao s portirom. U svibnju 2011., pred pet godina, napustio je SDP, jer su ga tamo ne samo marginalizirali nego i izigrali. Sukob njega i Milanovića je počeo kad je usred predizborne kampanje umjesto Jurčića, koji se pojavljivao na svim jumbo plakatima, Milanović postavio sebe za kandidata SDP-a za predsjednika Vlade. “Bilo je očito da u pripremi za nadolazeće izbore ne sudjelujem. Nisam se udaljio od političkih ciljeva i vrijednosti SDP-a, ali ne dijelim stajalište vodstva stranke o tome kako komunicirati s građanima o problemima s kojim je Hrvatska suočena. Mislim da oporbena stranka mora imati energičniji odnos prema problemima i jasne poruke”, rekao je Jurčić obrazlažući svoju ostavku na članstvo u stranci. O tome nije razgovarao s Milanovićem. Njemu, iako je Bandićev sumještanin, barem iz SDP-a nisu poručili “neka se vrati u Poganu Vlaku”.

Mato Arlović, još jedan od doajena SDP-a, bio je prva žrtva Milanovićeve samovolje i diktatorskog vođenja stranke. Kao pripadnik “stare garde”, našao se na udaru Milanovićevih mladoturaka jer se protivio izboru dotičnog za predsjednika stranke, pa mu je za parlamentarne izbore 2007. dodijeljeno tek treće mjesto na listi u 5. izbornoj jedinici, što je Arlović odbio i izašao iz politike. Prije toga je bio saborski zastupnik SDP-a u pet mandata. On je jedan od onih po kojima se vidi koliko se SDP srozao – takve poput njega su zamijenili ljudi poput Stazića i Grbina.”Što ste mislili, 20 godina stvarao sam SDP i da sad samo tako odstupim?”, rekao je Arlović kad su ga pitali ostaje li član stranke. Rekao je i kako mu status zastupnika u Saboru nije pitanje uhljebljenja, “kao nekim drugima”. Kasnije je postao sudac Ustavnog suda, dobivši najviše glasova između četvoro kandidata.

Željka Antunović, jedna od najutjecajnijih žena u SDP-u, također pripadnica Račanove “stare garde”. Mijenjala je Račana kad zbog bolesti više nije mogao aktivno voditi stranku, očekivalo se da će ga naslijediti. Bila je, kao i Bandić, protukandidat Milanoviću 2007. na unutarstanačkim izborima. Ušla je u drugi krug, i dobila 675 glasova, dok je za Milanovića glasalo 825 delegata.Čim je postao predsjednik stranke, Milanović je počeo marljivo raditi na njenom uklanjanju iz svih struktura. Godinu dana kasnije je još imala dovoljno podrške da uđe u Predsjedništvo SDP-a, ali kasnije više nije ušla niti u jedno od tijela stranke, niti je ikad više bila na listama za parlamentarne izbore. Istjerana je iz svih mjesta na kojima se u SDP-u odlučuje.

Mirela Holy, mlada nada SDP-a koja je plesala samo jedno ljeto. Na parlamentarnim izborima 2011. izabrana je u Sabor, a potom ulazi i u vladu, kao ministrica zaštite okoliša. Tamo se suprotstavila nekim Čačićevim ekocidnim projektima, i izgleda da je to pravi razlog njene smjene, te izbacivanja iz stranke. Nedužni e-mail kojim je pokušala zaštiti od (nepravednog) otkaza, odnosno od Milanovićevih čistki u staljinističkom stilu, prijateljicu zaposlenu u HŽ-u zacijelo nije pravi razlog. Naime Heidi Mazija, supruga SDP-ova člana Gorana Mazije, strahovala je da će dobiti otkaz u HŽ zbog političkih razloga. Milanović je tada rekao da se radi o “nedopuštenom pogodovanju.” Za Linićeve optužbe da je podupirao HBOR-ovo dodjeljivanje 20 milijuna kuna kredita bezvrijednoj tvrtci “Mali biskviti” je rekao da se ne radi o pogodovanju, a kad je jedan drugi ministar, Hajdaš Dončić, mimo natječaja i propisa zaposlio na mjestu direktora zračne luke Zagreb Krunoslava Šamsu, Milanović je rekao i kako to nije zapošljavanje mimo natječaja, nego “prekomanda”. Zbog dvije takve prekomande je USKOK protiv Bandića kasnije podigao optužnicu. Zanimljivo je i da je kad je zbog minorne stvari, koja nije niti nezakonita, otjerao Holy, Milanović rekao kako je “letvica visoko podignuta”. “Moji se stavovi razlikuju od glavnih struja u stranci. U svom stavu sam usamljena”, rekla je Holy nakon svega.

Gvozden Flego, još jedan od “otpisanih”, bivši saborski zastupnik te ministar znanosti u Vladi Ivice Račana, poslao je Milanoviću početkom ove godine otvoreno pismo u kom ga je podsjetio da ga njegova “visoko podignuta letvica” obvezuje na ostavku. “Ti će te visoki standardi, nakon spomenutih izbornih rezultata i odgovarajuće autorefleksije o tvojim bogatim iskustvima, zasigurno dovesti do osobne odluke s institucionalnim konzekvencama da ne možeš uspješno voditi SDP”, poručio mu je Flego. A poručio mu je i ovo: “Smatram nužnim pomno razmišljati o nedavno izrečenim “činjenicama” da je nova koalicija kriminalna, proustaška i špijunska. Posebno bi trebalo razmisliti o posljedicama te izjave za državu, Sabor, SDP, tebe, sve nas. Kako u domaćim, tako i u međunarodnim razmjerima. Riječi predsjednika Vlade i predsjednika SDP-a znatno su šireg dosega i značaja od govora nas ostalih, pa stoga od visokih dužnosnika očekujemo višu razinu uviđavnosti i promišljenosti te profinjen i uvjerljiv odnos riječi i “stvari”. Kulminaciju tvoga poimanja politike nazirem u najavi da ćeš iz opozicije vladajućima proizvoditi pakao. U času izricanja tog obećanja program rada buduće Vlade i prijedlog reformi još nije napisan, sastav Vlade nije dogovoren, pa smatram da ta dijabolička izjava, kojom u 21. stoljeću nekome obećavaš pakao, ulazi u katalog političkih strahota.”

Aleksandra Kolarić, još jedna od onih koji su morali otići jer su se drznuli kritizirati vođu, ovaj put u pogledu sramotnog ponašanja Milanovićeve vlade u vezi slučaja Perković. Ona je kritizirala vladu da je izmjenama Zakona o pravosudnoj suradnji s članicama EU, poznatima i kao lex Perković, izazvala nepotreban sukob s Europskom komisijom i osramotila zemlju pred međunarodnom javnošću. To se dogodilo samo pola godine nakon odlaska Mirele Holy. Aleksandra Kolarić je bila glasnogovornica vlade u mandatu Ivice Račana. Glavni odbor SDP-a u prosincu 2013. potvrdio je odluku Predsjedništva stranke koje je Kolarić isključilo iz SDP-a zbog njenih javnih istupa. “SDP se mora dubinski mijenjati, mora se otvoriti građanima i članovima, mora se demokratizirati i mora se decentralizirati. Samo takav SDP može dobiti sljedeće izbore”, rekla je tada Kolarić, koja je Milanovićevo autokratsko vođenje stranke usporedila sa Sanaderovim vođenjem HDZ-a. Kasnije je govorila i kako stranku treba vratiti Račanovim vrijednostima – poštenju, odgovornosti, integritetu, izgradnji konsenzusa kroz debate i diskusije. “Za razliku od Milanovića koji nema njegovu mudrost i kvalitete, Račan je bio čovjek koji okuplja. Današnji predsjednik potiče sukobe i konflikte i u stanju je od svakoga napraviti neprijatelja, što je štetno i za SDP i za cijeli progresivni, lijevi dio društva”, rekla je za T-portal.

Tu bismo mogli navesti još i neke druge, Davorka Vidovića na primjer, no i ovo je dovoljno.

A tko sve stoji u redu da bi bio uskoro proglašen “ustašom”? Očito, tu je Zlatko Komadina, kojeg nitko neće izbaciti iz stranke ali će svakako slijediti putanju Željke Antunović kao “toksična roba”, nadalje Davor Bernardić, predsjednik najveće organizacije SDP-a u zemlji, Rajko Ostojić koji je također podržao Komadinu, a možda i Tonino Picula, koji se držao po strani, što znači da nije aktivno podupro vođu, a to baš nije dobro za zdravlje…

U svakom slučaju, demokracija u SDP-u napreduje i svi njeni neprijatelji će uskoro biti izbačeni iz stranke, ako već nisu.

Autor: Marcel Holjevac/dnevno.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save