Anketa ili dijalog?
Zašto je netko danas, već od jutros, tužan a netko veseo-radostan?
Zašto je netko danas, baš onako svakidašnje, ni tužan ni radostan, ni vruć ni hladan?
Među koje, od toga, pripadaš ti (ja)?
{jathumbnail off}Znaš li da je danas netko bolestan i leži u bolnici, a da ih ima koji su zdravi ili pak misle i tako
se osjećaju? Znaš li da je netko ili toliki su ljuti, čak i bjesni, na nekog od nas; niti ne razgovaraju danima, mjesecima i godinama s nama ili svojim bližnjim? Tko je tome, ali najviše i ponegdje isključivo, kriv? Općenito, što je uzrok naših raspoloženja, koje smo naveli?
Potpitanje ovome gore: roditelji, sam sebi, brat ili sestra, susjed, politička stranka, crkva, država, škola, djevojka, mladić, suprug(a), rođak ili rodica?
Ali, netko će reći, pa kamo ili čemu ovo vodi odnosno što je smisao ove ankete?
No, ovdje smo preskočili pitanja iz naših svakidašnjih aktivnosti: profesionalnog rada, slobodne i umjetničke kreacije, političkog aganžmana, školovanja i inih karijerističkih usmjerenja i djelovanja po tome.
Sigurno je to da će nas sve skupa dovesti na jedno, prvo i izvorno pitanje: pa što si čovječe na ovom svijetu i kamo i čemu to sve vodi, kad mi (ti) je biti tužan, bolan, radostan, aktivan, kreativan, karijerističan, ostarijeti pa umrijeti, a nekome ni to (ostarijeti)?
I tek je ovo sve gore u relacijama: ja-ti, on(a)-ja, pa oni i (ti) ja, vi …itd.
Reklo bi se da nekako možemo se nositi u ovim gore relacijama, ali kad su u pitanju veći subjekti, institucije u državi, zakonodavstvo odnosno oni koji donose zakone, škole,suverenitet i državne granice, moral-etika s izvorom raznih autoriteta, e onda dolazi i do velikih sukoba i ratova. I to se sve skupa opet, pojedinačno, reflektira na nas. Pa prođu i ratovi, a mir se uvijek traži!
Gdje smo, momentalno, s odgovorima na sve ovo? Naravno, svatko je, na poseban način, ovo provukao kroz svoj razum, dušu, duh i sjetila. Nitko, vjerujem, neće odbaciti tvrdnju da je najljepše razdoblje življenja kad nas sva ova pitanja uopće ne opterećuju, dapače niti se na bilo koji način nameću. E sad, ovdje bi mogli naći zajednički odgovor da je to ono razdoblje života kad za nas brinu naši roditelji ili cijeli krug obitelji; to će reći, roditelji i stariji u kući, tj. starija braća i sestre, djed i baka?
Brat i sestra su zapravo muško i žensko kao što je otac i majka; muško- žensko.
E sad se pojavilo ovih par desetljeća, iz prijelaza iz 20. u 21. stoljeće, učenje nekih“autoriteta“ u svijetu, koji se okupljaju u udruge i razne „znanstvene“ krugove i dobivaju novac za to kako u obitelji ona sestra ako hoće može reći, tj. proglasiti sebe, da je ona muško iako nema onu mušku stvar i da će on (ona) ići u brak s onom (onim) nekim iz, možda obitelji, i da će kupiti dijete iz epruvete. Tako isto onaj brat može sebe proglasiti ženskom i voljeti će se s nekim tko je tako isto sebe priznao ženskim iako je nečiji sin ili brat. Dva muška ili dvije ženske će se voljeti i osnovati brak iako iz njihovih odnosa ne mogu imati djecu, već će ih kupiti.
U našoj Hrvatskoj institucija ministarstva obrazovanja (ministar) uvodi preko škola takvo naukovanje i da se roditelji, koji stoljećima nasljeduju odgoj u obitelji da je sin muško a kćer žensko, ne smiju priječiti ministru ni bilo tko da to ne može biti i drukčije. Eto prave destrukcije, kaosa i sukoba, autentične devalorizacije tradicionalno iskonskih vrijednosti obitelji, eto uništenja temelja društva odnosno početka nestanka tog društva.
Možda je tu odgovor na sva ona gore pitanja?
Zar nije moguće preslikati obiteljski način življenja i na život van obitelji, tj. da svi subjekti u jednom društvu-državi valoriziraju sve obiteljske iskonske vrijednosti, pa opstanak i razvoj društva je neupitan?
Nikola Bašić/hu-benedikt.hr
