IVO LUČIĆ: Bleiburški zločin – demonski temelj jugoslavenskog komunizma
Žrtve fašističkih, nacističkih i sličnih režima dostojno su pokopane, podignuti su im spomenici, a njihovi su potomci najčešće postajali miljenici vlasti. Žrtve komunizma nisu imale pravo na grob, čak su im i postojeća groblja uzorana
Svake godine u travnju i svibnju podsjećamo se na svoje mrtve koji su stradali tijekom Drugoga svjetskog rata i poraća.
Ponovno se otvaraju stare neizliječene rane. Mnogi su Hrvati izgubili nekoga u Drugome svjetskom ratu. Brojni su „nestali“ poslije rata dok su tražili put svojim kućama. Znalo se, ili se sumnjalo, da su se predali Englezima, da su izručeni Jugoslavenskoj komunističkoj vojsci nakon čega su poubijani i pobacani u jame. Kasnije se saznalo i da su zatrpani u masovne grobnice, tenkovske rovove i napuštene rudnike. Desetine tisuća njih, preživjeli su rat, ali ne i „oslobođenje“.
Žrtve fašističkih, nacističkih i sličnih režima dostojno su pokopane, podignuti su im monumentalni spomenici, dobile su sve počasti, a njihovi su potomci najčešće postajali miljenici vlasti. Žrtve komunističkoga režima nisu imale pravo na grob, čak su i postojeća groblja uzorana a spomenici uništeni. Svijeća im se nije smjela zapaliti ako se i znalo gdje. Njihova se imena nisu spominjala, a fotografije su uništene osim ako su dobro skrivane. Ostali su živjeti jedino u sjećanjima što su čuvana i obnavljana poluglasnim razgovorima unutar obitelji koje su dugo živjele u strahu i (uzaludnom) iščekivanju. Povremeno bi do njih došla glasina kako je njihov sin ili otac viđen negdje u Njemačkoj ili Argentini gdje je nekoga pitao za svoje ukućane a onda nestao. Ponešto se o svemu pisalo u emigraciji ali je to teško i uz veliki rizik dolazilo u zemlju. Nerijetko su i matične knjige uništene kako bi zaborav bio što dublji.
U vrijeme surovoga terora, još za Staljinova života, krajem 1952. godine nekolicina hrvatskih političkih emigranata postavila je skroman spomenik (kenotaf) svojim poginulim suborcima, na Bleiburškom polju, na prvoj postaji njihova Križnoga puta. Od tada se na tom mjestu u blizini jugo(slovenske) granice sredinom svibnja služi sveta Misa i odaje počast svim stradalim u poratnom pokolju. Većina njih leži u nedalekim slovenskim betoniranim rudnicima i drugima masovnim grobnicama koje bivaju otkrivene pri svakom većeg građevinskom zahvatu. Što s mrtvima, što s njihovim kostima? Na to je pitanje još prije dva i pol milenija odgovorio starogrčki dramatičar Sofoklo kada je napisao tragediju o sestri (Antigona) koja žrtvuje život da bi pokopala mrtvoga brata (Polinika) stavljajući božji zakon ispred (ne)ljudskoga.
Na žalost i na čuđenje, danas u Hrvatskoj još uvijek ima nemali broj onih koji nisu dosegli taj stupanj svijesti te razumjeli i prihvatili univerzalno „pravo na grob“. Oni su toliko ogrezli u službenim lažima komunističkog režima i toliko omrznuli svoje „neprijatelje“ da su im oduzeli svako ljudsko obilježje i dostojanstvo. Upravo je dehumanizacija protivnika i omogućila izvršenje tako masovnog zločina. „Svi su oni krivi samo im to na sudu nije dokazano“ – uporno ponavljaju „antifašisti“, „humanisti“, „demokrati“ – uvjereni da su „likvidacije“ kako su računovodstvenim izrazom nazvali ubojstva, bile opravdane i služile ostvarenju višega cilja. Jer, za razliku od fašista, njihova je ideja „plemenita“. Upravo se u tom uvjerenju, da se dobro može ostvariti kroz zlo, krije demonski element komunističke ideje. Vjerovanje da se zlobom, mržnjom, osvetom, nasiljem i diktaturom (proleterijata) može ostvariti pravda i izgraditi savršeno društvo – raj na zemlji, najkraći je put do pakla.
Autor: dr. sc. Ivo Lučić/direktno.hr
