Drage prijateljice i prijatelji, Hrvatice i Hrvati!

Kao što znamo, i ove godine su takozvani antifašisti na dan 8. svibnja priredili skup u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, koji su nazvali svečanom akademijom.

Pitajmo se tko su ti “antifašisti” u današnje vrijeme, u slobodnoj i demokratskoj Hrvatskoj, koji provociraju hrvatski narod i slave taj zločinački dan za grad Zagreb.
Neumitnošću kronologije, samih sudionika ondašnjih komunističkih zločina je preostalo vrlo malo. Moglo bi ih se na prste nabrojati. Njihovih bioloških i ideoloških, mržnjom zaluđenih sljedbenika svakako ima još priličan broj. Nije moguće da bar kroz ovih posljednjih 26 godina nisu čuli za te sve užasne zločine nad građanima tadašnjega Zagreba i cijele Hrvatske.

Nije moguće da ne vjeruju, jer su otkrivene tisuće Hudih jama i ostalih mnoštvenih stratišta, sa tolikim nedužnim hrvatskim žrtvama diljem bivše zločinačke države Jugoslavije, kao i bar stotinjak takvih stratišta u Zagrebu i oko Zagreba.

To slaviti mogu samo potpuno amoralni neljudi i još prigovarati i čuditi se kako nikoga od predstavnika državnih vlasti Republike Hrvatske nije bilo s njima.

Konkretno znamo da su toga dana, 8. svibnja 1945. godine, ušle u nebranjeni Zagreb divljačke velikosrpske horde I i II armije takozvane NOV Jugoslavije, pod vodstvom Koče Popovića, Peke Dapčevića, Milutina Morače, Mijalka Todorovića, Radovana Vukanovića, Ljube Vučkovića i drugih, a među njima ni jedan Hrvat.

Deseti zagrebački korpus, pod vodstvom Ivana Šibla i Mate Jerkovića nije smio biti ni blizu.

Oni su u Zagreb ušli pokunjeni, tek drugoga dana, tj. 9. svibnja.

Sam Ivan Šibl, partizanski general potpukovnik i politički komesar X zagrebačkog korpusa, a kasnije, od 1951, i narodni heroj Jugoslavije, u svojim “Sjećanjima” priznaje da su se on i ostali borci X zagrebačkog korpusa toga dana osjećali krajnje poniženo i postiđeno.

Zagreb je bio pust, a u Beogradu se divljalo od veselja što su Hrvati “bratski oslobođeni”, a posebno hrvatski glavni grad Zagreb.

Kakav je to bio teror, pljačkanja, ubijanja, klanja, silovanja i sve ostalo što je uslijedilo, poznato je.

Stoga mi dolazi u sjećanje jedan davni osobni razgovor, vezan za ta događanja u Zagrebu.

Bilo je to 1976. godine. Nakon završenog studija opće medicine, obavljala sam liječnički staž u jednoj zagrebačkoj bolnici (iako sam prethodno već bila završila Stomatološki fakultet i bila zaposlena kao liječnica dječji stomatolog).

U popodnevnim satima pošla sam obići bolesnike i u jednoj jednokrevetnoj sobi bio je stariji bolesnik. Malo smo porazgovarali o njegovom stanju i on me je upitao poznajem li dr. Pavla Sokolića. Odgovorila sam: “Kako ne! On je krasan čovjek i bio mi je profesor iz predmeta patofiziologije.”.

Tada mi je taj bolesnik rekao: “Znate, ja njega zovem ‘tatek’, a on mene isto ‘tatek’. Hoćete li da Vam ispričam?”. Meni se nije žurilo i on je počeo: “Ja sam za vrijeme Drugoga svjetskoga rata bio partizanski komesar i djelovao sam u okolici Zagreba. U jednoj akciji zarobili su me ustaše. Dospio sam u zatvor u Savskoj u Zagrebu. Tijekom istrage jako su me mučili i ja sam pretučen ležao na podu sobe. Jednoga dana čuo sam komešanje po hodniku i u sobu mi je ušlo nekoliko ljudi u pratnji upravitelja zatvora. Shvatio sam da je to bila komisija Međunarodnoga crvenoga križa. Kada su vidjeli mene pretučenog na podu, jedan od njih je strogim glasom rekao: ‘Ovaj čovjek treba odmah u bolnicu!’. Taj glas me je obradovao i urezao mi se za sva vremena u sjećanje. Nije bilo pogovora od strane ustaša i ja sam odmah prebačen u bolnicu Sveti Duh. Nakon desetak dana već sam se bio oporavio i jedne noći u moju bolesničku sobu upadaju trojica u ustaškim odorama. Pomislio sam: ‘Sad sam gotov!’. Kada su mi strogo rekli: ‘Poći ćeš s nama!’, odgovorio sam: ‘Možete me ubiti, ali znajte, moj duh će lebdjeti nad Hrvatskom!’. No, oni su mi prišli bliže i potiho rekli da su naši i da me spašavaju. Borba se nastavila i mi smo pobijedili i našli se u Zagrebu. No, u Zagrebu su nastale strašne stvari, jer su prije nas ušle srpske armije i preuzele komandu grada. Jednoga dana ja, na uglu Draškovićeve i Vlaške ulice, sretnem Većeslava Holjevca. Dobro smo se poznavali i zaustavili se u razgovoru. On mi reče: ‘Vidiš li što se događa? Pobiše nam narod! Molim te, otiđi odmah u Maksimir, na stadion, tamo je sabirni logor, i vidi što se događa!’. Otišao sam odmah i zaprepastio se koliko je tamo bilo jadnih ljudi. Na cijelome stadionu, na otvorenom, stajali su ili sjedili po zemlji. Bio sam u vojničkoj odori i jedva sam prolazio. Na jednome mjestu zapazim čovjeka kako čuči i jako kašlje. Slučajno ga upitah: ‘Tko ste Vi?’ i odjednom čujem glas: “Ja sam Pavao Sokolić”. Meni odmah sine: ‘Pa to je glas onoga čovjeka iz komisije koji me je spasio iz zatvora’. Upitao sam ga: ‘Otkud Vi tu?’. Odgovorio je: ‘Na znam. A tu je i još pet profesora iz bolnice Rebro’. Otišao sam do zapovjednika logora Maksimir, a to je bio neki Srbin Mitrović iz Vojvodine. Rekao sam mu da je tu čovjek koji je mene spasio iz zatvora i da nema smisla da se tako prema njemu postupa. Uspio sam osloboditi i dr. Sokolića i još te druge profesore. Od tada smo dobri prijatelji.”

Osobno se sjećam da je nama studentima uvijek bilo čudno zašto se profesor Sokolić, kojega smo izuzetno cijenili, piše samo titulom doktor, a bez profesor. Saznali smo da su ga iza rata okrivljavali da je bio Pavelićev liječnik i da su mu zbog toga oduzeli zvanje profesora. Znamo da su mu kasnije predlagali da bar formalno zatraži i provede proceduru za povratak titule profesora, što on nikada nije htio, makar je zbog toga imao slabiju plaću.

Nisam zapamtila ime toga bolesnika i nikada mi nije bilo jasno zašto je to baš meni ispričao. Razmišljala sam i o tome što se sve govorilo o NDH, a i po ovome primjeru se vidi kako je to bila uređena država, a i po ovom razgovoru se vidi kako su neki vodeći hrvatski partizani mislili da se bore za hrvatsku državu.

No, da je bilo i takvih koji su kao poslušnici velikosrpske politike i sljedbenici jugoslavenske zablude ogrezli i u zločinima protiv svoga naroda, te tako odgajali i svoje potomke i sljedbenike, dokazuju i ovi njihovi današnji nasljednici, koji veličaju i slave te strašne zločince poput maršala Tita i koji slave zločinačke spomendane.

dr. Ružica Ćavar

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save