Pijev život – prekrasan put na kraju kojeg otkrivamo sebe
Pijev život je film o vjeri. Ne jedan od onih pretencioznih filmova koji se trude dokazati nešto, bilo što, naprotiv. Ang Leejev film ne dokazuje nikom ništa, ali nije niti jedan od onih uradaka koji sve relativiziraju pokušavajući se dopasti svima, i ateistima i vjernicima.
{jathumbnail off}To je prije svega film koji inteligentno artikulira pitanja koja danas, u svijetu u kojem je sigurnost koju pruža vjera zamijenila nesigurnost skepse, svi mi sebi postavljamo, ne vrijeđajući nikoga i ne povlađujući nikome.
Istoimena knjiga kanadskog pisca Yanna Martela prvi put objavljena 2001. godine, koja je poslužila kao predložak, prošla je kroz ruke čak nekoliko holivudskih redatelja koji su se htjeli okušati u njenoj ekranizaciji no svi ti pokušaji okončali su i prije no što su počeli. M. Night Shyamalan, Alfonso Cuaron i Jean-Pierre Jeunet slomili su se pred saznanjem kako se radi o jednoj od najnefilmičnijih knjiga svih vremena i prije no što je pala prva klapa. Ali ne i Ang Lee. Čovjek koji je uzdrmao duboko ustaljene konvencije pričom o ljubavi dvojice homoseksualnih kauboja (Planina Brockback) te za nju osvojio Oscara kao najbolji redatelj već je pokazao kako se ne boji kontroverznih i zahtjevnih tema, pa se tako odlučio uhvatiti u koštac i s Martelovom knjigom.
Rezultat je odličan. Priča o tinejdžeru koji je odrastao u zoološkom vrtu u indijskom gradu Pondicheri i koji, nakon što je preživio brodolom, provodi punih 227 dana plutajući na čamcu za spašavanje preko Tihog oceana u društvu bengalskog tigra, čudesna je već od prvog trenutka kada nam kamera Claudija Mirande otvara vrata naoko idiličnog zoološkog vrta iza kojeg se krije surova borba jedne indijske obitelji za goli opstanak. Ono što počinje kao simpatičan obiteljski film prožet dječjim, nevinim poimanjem duhovnosti s vremenom se pretvara u duboko misaonu i uzbudljivu priču o preživljavanju, prilagodljivosti i samospoznaji koja se javlja u trenucima najveće nevolje i koja će malo koga ostaviti ravnodušnim. ‘Glad može promijeniti sve što ste mislili da znate o sebi’ u jednom trenutku kaže glavni protagonist filma, Piscine Molitor Patel, poznat i jednostavno kao Pi.
Trenutak kada se sjetio prostog vica
Tumači ga mladi indijski glumac Suraj Sharma kojem je ovo prvo pojavljivanje na filmu uopće. Ulogu je dobio sasvim slučajno kada je pratio brata na audiciju na kojoj je sudjelovalo više od 3.000 kandidata, a povjerenje redatelja opravdao je u potpunosti. Njegova izvedba je odlična i kazuje nam kako se pred njim otvara put ka glumačkoj karijeri posutoj lovorikama i brojnim priznavanjima kako kritike tako i publike. Dok pluta posred pučine na improviziranoj splavi koju je na brzinu sastavio kako bi dospio na sigurnu udaljenost od svog krvoločnog četveronožnog pratitelja njegov izražajan pogled koji u sebi istovremeno sadrži strah, novootkrivenu mudrost i nadu podsjeća nas na svu puninu užasa situacije u koju je zapao te savršeno nadopunjuje vizualno prekrasno okruženje koje nam nudi Mirandina kamera. Birajući glavnog glumca za svoj uradak Ang Lee svjesno se odlučio za potpuno neiskusnog Sharmu pronicljivo ocijenivši da će upravo njegovo potpuno neiskustvo dati liku kojeg tumači nužno potrebnu dozu nevinosti koja će ga učiniti malenim pred sudbinom koja ga je bacila nasred pučine oceana. Sjećam se jednog od najboljih glumaca svih vremena, velikog Spencera Tracyja, koji je pored nekih rečenica u scenariju znao ubilježiti napomenu: ‘NAR’ – ‘no acting required’. ‘Gluma nije potrebna’. Samo prepuštanje intuiciji, nalaženje unutarnjih poriva duboko usađenih u sebi, uspostava veze između lika koji se tumači i svoje najintimnije strane koja sada izlazi na vidjelo i razotkriva se u potpunosti spontano i čudesno. Ne znam je li Suraj Sharma uopće ikada čuo za Spencera Tracyja, no slično spontano prepuštanje vlastitom instinktu vidim i u njegovoj izvedbi.
Birajući glumačku ekipu za svoj film Ang Lee postupio je vrlo promišljeno, pa je tako i za ulogu pisca kojem Pi pripovijeda svoju priču izabrao relativno nepoznatog britanskog glumca Rafea Spalla. Iste te scene Lee je već snimio s nekadašnjim Spidermanom, Tobeyem Maguireom, no u konačnici ga je zamijenio Spallom smatrajući kako je široj publici njegovo lice suviše prepoznatljivo, pa će na taj način predstavljati distrakciju u priči. I on, kao i svi ostali likovi u filmu, mora ostati malen pred mnogo većim metafizičkim pitanjima.
Ono što u Pijevom životu svakako plijeni pažnju jest izvrstan rad kamere već spominjanog Claudija Mirande čija nominacija za Oscara, ukoliko do nje dođe, ne bi nikoga trebala iznenaditi. Gotovo svaki kadar kojeg u ovom filmu vidimo može funkcionirati kao dojmljiva fotografija zamrznuta u vremenu, a sabijeni u cjelinu stvaraju djelo prožeto poetskom estetikom kakvu smo kod Anga Leeja već imali priliku vidjeti u impresivnom filmu Tigar i zmaj. Film je sniman u 3D tehnologiji i gledajući ga svjedočimo jednoj od najkvalitetnijih primjena iste. Ovdje je teško izbjeći paralelu s vizualno također vrlo dojmljivim Avatarom Jamesa Camerona, no dok je Avatar suviše nametljiv u svom promicanju politički korektnih uvjerenja, Pijev život ne nameće ništa i upravo zahvaljujući tom svom nedostatku tendencioznosti postaje nam tako drag.
Zapanjio se kad je shvatio da mu susjeda ne nosi grudnjak
Tigar, osebujna imena za životinju – Richard Parker – izgleda sjajno i čak odličan poznavatelj ovih prekrasnih mačaka teško će opaziti da se zapravo radi o vro kvalitetnoj primjeni CGI tehnologije. Tek u pojedinim scenama pred kamerama bi se našao jedan od četiri prava tigra koji su Leeju poslužili kao modeli za stvaranje onog računalnog generiranog, i s kojima je Suraj Sharma svakodnevno marljivo trenirao. Odabrano ih je više jer je ocijenjeno kako svaki od njih posjeduje određene specifičnosti u svojoj osobnosti koje će u konačnici biti utkane u lik Richarda Parkera. To ime nije odabrano slučajno i ne predstavlja naprosto nečiji duhovit pokušaj davanja ljudskog imena životinji. Yann Martel dao ga je tigru po liku iz jedinog romana Edgara Allana Poea Doživljaji Arthura Gordona Pyma iz Nantucketa koja također kao i ovaj film govori o brodolomu. Zanimljivo je spomenuti da je gotovo pola stoljeća nakon što je Poe objavio svoj roman došlo do stvarnog brodoloma čije okolnosti su bile vrlo slične onima u njegovom romanu. Tada je, na putu prema Australiji, potonula jahta Mignonette na kojoj se nalazio mali od palube imenom – čudne li slučajnosti – Richard Parker, kojeg je posada ubila i pojela, a ime Migonette nakratko možemo vidjeti na jednoj od jahti usidrenih u luci, u jednoj od scena filma. Povijest također bilježi, u još nekoliko navrata, slučajeve brodoloma u kojima bi sudjelovao lik čije ime je bilo Richard Parker i koji je nerijetko, u žaru očajničke borbe za život, završavao kao žrtva kanibalizma. Sve ovo bilo je dovoljno kao inspiracija prvo Yannu Martelu, a potom i Angu Leeju.
Ni nadimak Pi nije ovdje bez razloga. Ludolfov broj Pi, koji označava odnos opsega i promjera kruga, beskonačan je i time predstavlja savršeno ime za mladog čovjeka koji se uzdiže iznad granica jednog religijskog uvjerenja i otvoreno prihvaća čak nekoliko njih. Piscine Molitor Patel ravnopravno prihvaća hinduizam, kršćanstvo i islam nepretenciozno nam nudeći da sami odlučimo hoćemo li prihvatiti jednu od tih dogmi ili ćemo oslonac pronaći u krutoj i često nadasve gruboj racionalnosti. I upravo ovdje dolazimo do onoga što Pijev život doista jest. Ukoliko ga promatramo na jednoj površnoj razini to je jednostavno film o tinejdžeru koji doživljava brodolom i pluta Tihim oceanom u društvu gladnog tigra, no pažljivijim promatranjem brzo ćemo shvatiti kako je to zapravo uradak o vjeri – u nekog od bogova koje nam nekad od trenutno raspoloživih religija nude na pladnju ili u razum, ostaje naš osobni izbor. Film nam neće otkriti odgovor na pitanje u što bi trebali vjerovati, ali nas još jednom podsjeća na neprikosnovenu istinu o čovjeku kao biću koje u sebi sadrži intrinzičnu potrebu za vjerovanjem u nešto što nam može poslužiti kao oslonac. On je tu kako bi nas potaknuo na razmišljanje o sebi samima i o vlastitim uvjerenjima i upravo u tome leži njegova najveća kvaliteta. Dugo nakon što ste izašli iz kina razmišljat ćete ne samo o sadržaju koji ste vidjeli na velikom platnu već i – o samome sebi i o tome kojoj od ponuđenih istina koje vam Pijeva priča nudi možete otvoriti svoj um.
Pažljivo je slušao recept za grah s kobasicama
Ono što Leejev uradak također čini velikim jest činjenica da osim izvrsno odrađenih zadataka svih članova njegove ekipe, i na umjetničkoj i na tehničkoj razini, niti u jednom trenutku ne upada u zamku ljigave sentimentalnosti koja se u današnje vrijeme često pojavljuje kao imperativ kojim se definira društveno poželjno ponašanje. Posebno je dojmljiva scena u kojoj otac suočava malenog Pija sa surovom istinom o tigru kao nemilosrdnoj zvijeri koja će bez imalo grižnje savjesti ubiti mladunče antilope. Ang Lee je uložio velike napore kako njegov Richard Parker niti u jednom trenutku ne bi poprimio antropomorfna obilježja i vjerujte, unatoč očaravajućoj ljepoti te životinje, ni na sekundu nećete pomisliti kako je zalutao iz nekog od Disneyevih obiteljskih filmova. On je tu onakav kakav stvarno jest, prekrasan i nadasve okrutan, a upravo strah od njega ono je što Pija drži budnim i daje mu snage za preživljavanjem.
Unatoč na prvi pogled zahtjevnoj tematici kao i spoznaji da se radi o adaptaciji jedne od onih knjiga za koje se vjerovalo kako se nikada neće moći pretočiti na veliko platno, Pijev život vrlo je zanimljiv film koji gledateljima niti u jednom trenutku nije dosadan, čak ni kada ostane sveden samo na pojedinca i životinju. Time je Ang Lee pokazao kako se odlično snalazi u stvaranju uzbudljive atmosfere u filmovima čija radnja se događa na ograničenom prostoru čime je stao uz bok majstora te vještine, legendarnog Alfreda Hitchocka čijem uratku Čamac za spašavanje ovdje također odaje počast.
Pijev život svakako vrijedi pogledati, a ako vas na kraju svega bude kopkalo gdje se krije prava istina, morat ćete pronaći odgovor na ovo pitanje: plutaju li banane?
G.M./fizzit.net | benedikt.hr
