IVICA ŠOLA: Đikićev genocid s ljudskim licem
Kada je Hana Arendt izvještavala iz Jeruzalema sa suđenja nacističkom zločincu Eichmannu, mnoštvo preživjelih Židova očekivalo je da će Arendtova u svijet odaslati sliku zločinca – monstruma. Jer, istinabog, takvo što mogao je napraviti samo nečovjek, monstrum. Na njihov bijes, Arendtova je o njemu govorila kao o normalnom čovjeku, površnom tipu koji je samo opsluživao svoje gazde, bez ikakvog dubljeg uvjerenja. Teško je za takvog “čovjeka bez svojstva” reći da je zao, on je obični birokrat, mediokritet, koji sam nije nikoga ubio. Tako je nastala njena misao o “banalnosti zla”. Sve skupa Arendtova je poslije sabrala u knjizi “Eichmann u Jeruzalemu”.
Eichmannovo zlo
Dugo vremena, zbog autoriteta autorice, malo tko je išao propitivati je li Eichmann bio baš takav normalan ali površan čovjek, je li zlo koje je činio uistinu bilo “banalno”. Nakon deset godina studija tu sliku Eichmanna koji je bio čovjek, a ne čudovište dovela je u pitanje Bettina Stangneth. Nakon što je “prekopala” tridesetak međunarodnih arhiva, izučila više od tisuću dokumenata i naslova, iščitala intervjue koje je Eichmann dao tijekom svojeg skrivanja u Argentini nacističkom novinaru Sassenu, napisala je knjigu znakovita naslova: “Eichmann prije Jeruzalema”. U njoj kaže kako je Arendtova nasjela na predstave koje je Eichmann izvodio u sudnici, pa je, inače genijalno, promišljanje o banalnosti zla primijenila na krivog “čovjeka”, Eichmanna.
Iz dokumenata i Eichmannovih izjava koje donosi Stangneth sasvim je jasno da se radi o “čovjeku” koji zlo prema Židovima čini iz dubokog uvjerenja, da je ponosan “koliko ih je potamanio”, ali i tužan kada se sjeti koliko ih je još živih. Ne stoji niti tvrdnja da ovaj “površni aparatčik” nije osobno nikoga ubio. Dapače, maljem je zatukao židovsko dijete pred svjedocima u Budimpešti urlajući kako mu je kralo trešnje u vrtu!? Monstrum iz dubokog uvjerenja, a ne čovjek!
U intervjuu pod naslovom “Istina je da su svi sudionici genocida u Srebrenici bili – ljudi” Pupovčev medijski propagandist Ivica Đikić najavio je promociju svog novog romana pod naslovom “Beara”. Ljubiša Beara, glavni lik ovog Đikićevog “dokumentarnog romana”, bio je prije rata šef KOS-a JNA Vojno-pomorske oblasti u Splitu, a koji je bio ideator i izvršitelj genocida u Srebrenici.
KOS je bio arhitekt svih zločina na prostoru bivše Jugoslavije, dakle, zločinačka organizacija, od Vukovara do Srebrenice, pri čemu je Vukovar bio “generalna proba” za Srebrenicu. Rukopis KOS-a u svim masovnim zločinima je isti, od 1945. pa do devedesetih. Ruska, staljinovska škola: od priprema, jama, egzekucija do prikrivanja zločina i poslije relativizacije.
Ljudi, a ne čudovišta
Kako Đikić u rečenom intervjuu oslikava Bearu? Tako da “krade” dvije temeljne dijagnoze koje je Hanna Arendt primijenila na Eichmanna. Prvo, da se radilo o čovjeku, a ne tek monstrumu. Drugo, da je Bearina banalnost zla također posljedica nepostojanja vlastitog ja – površni aparatčik svojih gazda.
Tako Đikić, što se prvoga tiče, veli: “Razumijem da je mnogima neprihvatljivo, pa i nezamislivo, da se o onima koji su smislili, organizirali i proveli srebrenički pokolj govori kao o ljudima a ne isključivo kao o monstrumima, da se pripovijeda o njihovim hobijima, porodičnim prilikama, slabostima i vrlinama. Razumijem takav stav, ali istina je da su Beara i svi ostali sudionici genocida u Srebrenici bili – ljudi, a ne jednodimenzionalna čudovišta.”
A što se drugoga tiče, Đikić je također jasan: “Kad se malo dublje uđe u temu i u čovjeka, postane jasno da je Beara, poput tolikih drugih, naprosto jedno vjerovanje zamijenio drugim, jednog idola – Josipa Broza Tita – zamijenio je drugi idol, Slobodan Milošević, pa onda i treći – Ratko Mladić. Pritom je njegova unutrašnja struktura ostala ista: njemu je uvijek trebao vođa i komandant.” I eto vam balkanskog “Eichmanna” Beare u konstrukciji Ivice Đikića, koji je, kao i njemački, zapravo počinio “genocid s ljudskim licem”. Đikić tako u intervjuu čak ne želi dati odgovor na pitanje je li Beara bio zao čovjek.
Zamislite kada bi netko napisao roman o Maksu Luburiću na istoj paradigmi? Svašta se može podvaliti pod obrazinom umjetnosti i romana.
Bearina djeca
Đikić se ovdje više čini kao “čovjek zadatka” nego kao pisac. Demontaža jednog zločinačkog sustava prepunog “ljudi” poput Beare počela je izručenjem Perkovića Njemačkoj. No Bearina ili Perkovićeva “djeca” fino su raspoređena i dalje. Panika je zavladala. Što drugo preostaje nego na tragu prikazivanja bivšeg režima “s ljudskim licem”, pokušati i najvećem pokolju u Europi nakon 2. svjetskog rata, onom u Srebrenici, također malčice dati epitet “genocida s ljudskim licem”, Bearinim.
Ako je Beara čovjek (istina, hoda na dvije noge), a ne tek jednodimenzionalni monstrum, što su bili oni koje je pobio? Za Bearu oni nisu bili ljudi. Niti Beara za njih. U kontekstu takvog monstruoznog zločina, Đikiću moj, riječ čovjek nije biološka činjenica, već vrijednosni sud.
Završit ću s uvredom: Ivica Đikić je čovjek.
Izvor: slobodnadalmacija.hr
