Na Ini se ne brane nacionalni interesi nego teški kriminal
Uoči prodaje INE MOL-u Amerikanci su vrijednost sirijskih naftnih polja procijenili na 20 milijardi dolara. Ali po naredbi Uprave INE, NO-a i Račanove vlade ta imovina je ostavljena izvan vrijednosti INE prilikom prodaje. O tim stvarima se šuti!
Svaka skupina političara i stranaka koja dođe na vlast najavi čišćenje prljavština, raščišćavanje tajni, muljaža, lopovluka i sumnjivih djela prethodne vlasti. To je najčešće samo forma za dnevnopolitičku uporabu, kojoj svjedočimo već godinama, a najzornije od „legendarne“ smjene vlasti 2000. godine.
Naime, do tada je, a posebno u godini prije tih izbora, Hrvatskom doslovce divljao stampedo usmjeren na razotkrivanje zločinaca privatizacije, tajkune, profitere, lopove svih vrsta, koristila se legendarna sintagma o dvjesto bogatih obitelji. Račanova vlada, jako ojačana novoizabranim predsjednikom Mesićem – koji je bio najgrlatiji zagovornik revizije pretvorbe i privatizacije – najavljivala je „hapšenja“ kakva Hrvatska, pa ni svijet, vidio nije.
Ali nakon dolaska na vlast odustali su od svega najavljenog. Zbog čega? Radi toga da se na temelju javne nadmoći, nastavi držati stigma lopovluka nad HDZ-om, za kojeg se formalno mogla vezati privatizacija jer je obnašao vlast, a imena bi mogla zapravo jako drukčije osvijetliti cijelu priču. Kao što je vrijeme uostalom i pokazalo, jer je Mesić relevantno optužen za krađu iseljeničkog novca, umiješan u vrlo sumnjivi posao s Patriom, nevjerojatne posudbe novca i slične stvari koje nikada nitko nije ni pokušao istražiti, jer je dreka ostala – na neistraženoj privatizaciji. I, naravno, na HDZ-u.
Drž’te lopova – „tuđmanovce“ – i ministar Vrdoljak
Posve je jasno iz ove perspektive da je legenda o hadezeovom lopovluku u privatizaciji zapravo bila temelj detuđmanizacije i razvoja izravnih udara na simboliku utemeljenja hrvatske države. Danas je to samo slijepcima – nejasno.
Dakle, Račan se nije htio odreći strateškog oružja s kojim do danas on i njegovi nasljednici drže za vrat suparnike i rastaču temeljnu simboliku hrvatske države, a istodobno je mogao pod tom galamom donositi odluke koje graniče s kriminalom europskih razmjera. Naime, kad je riječ o INI ne radi se o sumnjivim poslovima vrijednim deset milijuna eura, za što optužuju Sanadera, ili nekoliko stotina tisuća kuna, za što optužuju Karamarka, već o nekoliko milijardi dolara.
Milijardi, dobro ste čuli. A sve, baš sve, s potpisom Račanove vlade. U tom kontekstu treba gledati današnje rasprave o INI.
Naime, godinama se u javnost, usprkos vrhunskoj kontroli vodećih medija, probijaju informacije izrazito zabrinjavajućeg sadržaja i zastrašujućih brojki glede potencijalnog kriminala u transferu INA – MOL. Današnjom Hrvatskom dominiraju teme, dvojbe i prijepori koje je manje-više nametnuo SDP i HNS još tijekom svog proteklog mandata, a glavni nositelj javne priče o INI s njihove strane je jedan od izravnih nositelja svih ovlasti prošle tri godine u Milanovićevoj vladi: Ivan Vrdoljak.
Vrdoljakova hrana – optužbe protiv Mađara i HDZ-a
Pođimo od ministra Ivana Vrdoljaka. On je, posve neobično za jednog od partnera u bilo čemu, a pogotovo u biznisu na međunarodnoj razini, više javno vodio kampanju protiv MOL-a optužujući Mađare i HDZ za lopovluk, bezobrazluk, nepoštenje, nesuradnju, nego je pokušavao razgovarati. Razloge za odustajanje od bilo kakvog pokušaja međudržavnih razgovora su našli u činjenici da se u Hrvatskoj vodio proces protiv Ive Sanadera, a hrvatsko pravosuđe je optužilo i glavnoga direktora MOL-a za kriminal i raspisalo međunarodnu tjeralicu za njim.
Razgovori u takvim okolnostima navodno nisu imali smisla.
Je li to bio stvarni razlog?
Vrdoljakovo ponašanje svakako treba sagledavati u kontekstu ukupnih odnosa regionalizacije i posrbljivanja hrvatske vanjske politike i svođenja ciljeva na Račanov Prijedlog ustavne odluke o nezavisnosti Hrvatske koji je uoči izglasavanja nezavisnosti, a nakon prihvaćene Deklaracije, 25. lipnja 1991. godine, tražio da odmah nakon proglašenja nezavisnosti otpočnu pregovori sa Srbijom o stvaranju nove zajedničke državne tvorevine. Jednostavno, čak i da Vrdoljak nije svoje političke postupke vodio u okviru te politike, na žalost, svi elementi ukazuju da je tako bilo. Jer, nemoguće je energetsku politiku Hrvatske i ponašanje Vlade u jednom sektoru vaditi iz ukupnoga konteksta njene politike. To je priča za naivne. Upravo u tom kontekstu je slijedilo izrazito zaoštravanje, pa i otvoreno neprijateljstvo, u politici prema Orbanovoj Mađarskoj, koja izvan spora oko INE nikada ni u čemu nije bila neprijateljska prema suvremenoj Hrvatskoj. To neprijateljstvo je više poticano u medijima i javnosti, trujući kompletno društvo, ali nije izostajalo ni u politici. Treba se prisjetiti Milanovićevih i Ostojćevih, blago rečeno, nediplomatskih i bezobraznih optužbi i stavova o Viktoru Orbanu.
Vrdoljak je osobno izravno odgovoran za kompletnu politiku prema MOL-u, Mađarskoj, INI, a nositelj je izrazito spornoga istraživanja Jadrana, koje je dogovorio protivno europskim običajima i zakonima (bilo je tada prigovora Europske komisije na način suradnje s Norvežanima koji su javno zataškani) s norveškom kompanijom, potpuno ignorirajući obavezu javnosti, međunarodnog natječaja, primjedbe znanstvenih institucija na opasnosti istraživanja za podmorje Jadrana, i dajući Norvežanima karte s vrlo relevantnim rezultatima istraživanja koje je radila INA sedamdesetih godina. Sve su to činjenice koje pri samoj pomisli na Vrdoljaka čisto razumno obavezuju na – oprez.
Svaka dlaka stvara – hladovinu!
Izrazito je puno razloga od prvoga koraka priprema za prodaju INE do danas koji obavezuju i SDP i HNS i HDZ da otvore sve moguće institucionalne pravce istrage o INI.
Od te volje ovisi njihova politička vjerodostojnost, a bez nje doslovno svi prihvaćaju teret teških sumnji i potencijalnih zloupotreba do razine – veleizdaje zemlje.
Što se to zapravo događalo s INA-om?
Još u vrijeme državne vlasti predsjednika Tuđmana i ondašnjih hadezeovih vlada ozbiljno se razgovaralo o pronalaženju strateškog partnera za INU. Iz više razloga u tome su bili bitni i politički razlozi, kao što su nužno bitni u svakom obliku međunarodne suradnje. Postoje informacije, vrlo relevantne, da je INA prije 2000. godine po narudžbi hadezeove vlade i uz znanje i suglasnost predsjednika Tuđmana procijenjena na vrijednost od oko pet i nešto milijardi dolara. Pri toj procjeni ljudi u Hrvatskoj najčešće griješe obraćajući pozornost na broj benzinskih crpki, pa i rafinerija. Sve je to važno, ali najvažniji su za procjenu tržišne vrijednosti kompanije tada bili njena istraživačka moć, tehnološki i kadrovski potencijali dokazani na svjetskim energetskim tržištima te koncesije kojima je INA upravljala. U Hrvatskoj je INA tada imala 138 koncesijskih izvora nafte i plina te 12 inozemnih koncesijskih polja.
Što danas bilo tko zna o prodaji Bijelih noći, o iračkom naftnom polju kod Bagdada koje danas eksploatiraju Japanci, a tu i tamo se spomene Sirija u kontekstu – odustajanja zbog rata?
Sirijska naftna polja, koja su Amerikanci procijenili prema konzervativnom modelu na vrijednost od 20 milijardi dolara neposredno uoči prodaje INE MOL-u. Ali, po naredbi tadašnje uprave INE, Nadzornog odbora i Račanove vlade ta imovina je ostavljena izvan vrijednosti INE prilikom prodaje.
Ništa. O tim stvarima se šuti!
Mesić, Dragičević, „Bijele noći“ i sirijska naftna polja
A ne bi smjelo, jer se upravo u tim poljima i koncesijama krila golema vrijednost. A sudbinu INE i vrijednost tih polja iz hrvatskih nacionalnih ruku i, konačno, nacionalnog bogatstva – usmjerili su Račan i njegova vlada, njegovo rukovodstvo INE na čelu s Tomislavom Dragičevićem i stotinama direktora koje su postavili po političkoj liniji nakon sječe zatečenih kadrova, te neizostavni – Stjepan Mesić.
Samo radi približne orijentacije čitateljima, treba reći da su „Bijele noći“ prodane za 74 milijuna $, pri čemu je Hrvatskoj plaćeno, prema tvrdnjama tadašnjega insajdera u Račanovoj koalicijskoj vlasti Damira Kajina, samo 16 milijuna dolara. Nadalje, „Bijele noći“ su otkako su 2002. prodane za 74 milijuna dolara do kraja 2015. godine novome vlasniku donijele prihod od oko 6 milijardi dolara.
Uoči same prodaje INE, 2002.-2003., jednostavno je nestalo je naftno polje INE „Eastern Baghdad-Rashdiah“ u Iraku s naftnim rezervama od 7.800 milijuna barela. Nitko nikada javno nije postavio pitanje – što se i pod kakvim okolnostima dogodilo s tim. A to je golema nacionalna vrijednost. Usporedbe radi, danas se mjesecima rade javni spektakli oko kokošarskih lopovluka pojedinaca iz nižega državnog ešalona, pri čemu se, recimo, notornog Milana Bandića hapsi radi davanja stolova za prikupljanje potpisa udruzi U ime obitelji, ili zbog korištenja službenog auta za pomoć bolesnoj ženi.
Očito se ne radi o neznanju, niti se radi o nesposobnosti represivnog aparata države, već o planiranoj državnoj politici skretanja pozornosti i zataškavanja potencijalnih golemih kriminala i pljački. Za koje je i privatizacija mala beba.
Činjenica je da Milanović i njegova vlada nisu ni pokušali otvoriti sva ta pitanja, usmjeravajući svu snagu i pozornost u nastojanje – osuditi Sanadera i na temelju toga preusmjeriti INU, pitaj Boga u čije ruke. Time su zapravo nad slučaj Sanader stavljali snažne političke sjene, jer su poistovjetili državni interes s nužnošću osuđivanja Sanadera, što izravno implicira na politizaciju pravosudnog procesa, a istodobno su to koristili za – trajni obračun s HDZ-om. Dakle, i u jednom i u drugom slučaju, posve banalni i vrlo štetni politički ciljevi i namjere koje neutralne ljude pozivaju na oprez i sumnju.
Slučaj Vrdoljak i obračun s Karamarkom
Zašto Vrdoljak nije ni pokušao ozbiljno razgovarati s mađarskom vladom, vlasnikom MOL-a? To nitko nikada nije razumno objasnio niti pokušao reći, a s druge strane u kontekstu javnoga progona Karamarka danas se kao otegotne okolnosti koristi i činjenica pokušaja uspostavljanja normalnih bilateralnih odnosa s Mađarskom!?
Dakle, da se vratimo na početak priče.
Tko i zašto bi danas smio uopće spomenuti političko poštenje, čast, nacionalne interese i Hrvatsku kao paradigmu, a istodobno misliti da je nebitno sljedeće: političko rušenje i obezglavljivanje kompletnog menadžementa INE, i to u vrijeme pripreme te kompanije za prodaju na tržištu, političko smanjivanje procijenjene tržišne cijene INE s više od pet milijardi dolara na milijardu i pol dolara, prodaja 25 posto INE uz zajamčena prava veta partneru na sve strateške odluke, vrlo sumnjiv odnos prema MOL-u u odnosu prema OMV-u tijekom natječaja, zbog velike razlike ponuđenog novca za 25 posto dionica (radi se o pedesetpostotnoj razlici u ponudi za koju insajderi s razlogom tvrde da je vezana s prikrivanjem golemog bogatstva u Siriji), namjerno ostavljanje sirijskih polja izvan tržišne vrijednosti INE, o čemu postoje dokazi i svjedoci, prodaja „Bijelih noći“, prodaja ili pitaj Boga što čitavog niza koncesijskih prava, uključujući i iračku koncesiju Japancima, kompletan tijek naknadne privatizacije, sve do Vrdoljakovih postupaka istraživanja Jadrana i rješavanja spora s MOL-om.
Što Karamarko mora poduzeti?
U ovim pitanjima krije se odgovor na sudbinu milijardi dolara nacionalne imovine, a u pitanjima koja se danas nameću krije se ne obrana nacionalnih interesa, nego obrana davnašnjeg teškog kriminala. To je bit stvari.
Na sva ova pitanja mora se dati valjan odgovor. A sudionici svih odluka su živi i zdravi. I, što je jako znakovito, ispod velike većine dokumenata i odluka su potpisi Račanove vlade.
Karamarko ne smije niti može prijeći preko ovih činjenica koje sam naveo i koje javnost zna. Iz puno razloga. Ključni je što se optužbom protiv Sanadera kriminalizira njegova stranka i trajno prikriva golema šteta hrvatskome narodu, te teške sumnje i izgledna epohalna pljačka prilikom prodaje INE prekriva zaboravom. Drugi razlog, potpuno osobni, a tiče se Karamarkova kredibiliteta, je njegova bliskost s mnogim sudionicima izrazito teške i čudne, pa i vrlo sumnjive, prošlosti – prodaje INE.
Karamarko mora pokrenuti proces potpune i relevantne istrage od prvoga dana, od prve tržišne procjene i svih odluka koje su odredile budućnost INE. I, javno mora, ako ima zrno političke pameti, natjerati Milanovića i HNS da se izjasne ili protiv istrage i to obrazlože, ili za istragu na sve institucionalne načine, uz obvezno korištenje međunarodnih autoriteta. To spominjem jer nitko više u ovoj zemlji ne može vjerovati niti Bajiću, niti Cvitanu, niti Orepićevom PNUSKOK-u, a iskreno rečeno ni skupini političara u bilo kakvom odboru. Odbori moraju legalizirati istragu, ali nikako ne smiju biti – jedini autoritet. Jer ga današnje politike – nemaju.
Karamarko je na potezu.
Autor: Marko Ljubić / 7dnevno
