Javna rasprava o prijedlogu nacionalne kurikulne reforme je pokazala da se radi o loše obavljenom poslu i da se nikako ne može raditi o hrvatskom nacionalnom kurikulu već se radi o dokumentu koji je uopćen, antihrvatski i metodološki loš.

Budući da je stručna javnost (stručni recenzenti i pojedinci) prijedlog ocjenila nedostatnim i neprihvatljivim radna skupina je raspravu prebacila na ulicu i započela političku kampanju. Nacionalni kurikul ne može pisati „ulica“, ne mogu pisati političari (bez obzira na pripadnost) već ga mogu pisati stručnjaci s određenih područja. Neprihvatljivo je govoriti i pisati da je neprihvaćanje prijedloga radne skupine ugrožavanje budućnosti mladih jer je to gruba podvala i laž. Naprotiv, prijedlog radne skupine ugrožava budućnost mladih i države u cjelini. Ako će učenici i nastavnici određivati programe prema svojim željama i sposobnostima onda ne treba pisati kurikul kada svatko može izabrati što se njemu sviđa, što on želi i prema njegovim sposobnostima. 

U prijedlogu kurikula za hrvatski književni jezik na strani 287. piše:

„Književni tekstovi namijenjeni cjelovitomu čitanju odabiru se prema kriterijima: recepcijsko-spoznajne mogućnosti učenika, žanrovska uravnoteženost i tipičnost (poezija, proza, drama), poetička egzemplarnost,literarna vrijednost i podjednaka zastupljenost hrvatskih i svjetskih književnih tekstova te antologijskih i suvremenih.

Naglasak je na učenikovu osobnome izboru književnoga teksta radi poticanja potrebe za čitanjem, čitanja iz užitka, evazivnog čitanja te stvaranja čitalačkih navika i čitalačke kulture.

Tijekom osnovnoškolskoga i srednjoškolskog odgoja i obrazovanja učenik u svakoj školskoj godini samostalno čita određen broj cjelovitih književnih tekstova koje odabire učitelj uvažavajući preporuke učenika.“

„Preporučeni broj književnih tekstova za cjelovito čitanje nije obvezujući gornjom granicom, naime učitelj na temelju vlastite procjene, analizirajući potrebe i interese razrednoga odjela, planira broj književnih djela za cjelovito čitanje za svaki razredni odjel pojedinačno.“

Komentar: Kakav je to nacionalni kurikul koji nije odredio što je temeljno, što učenik mora naučiti, što mora pročitati? Neprihvatljivo je da učenici određuju što će čitati, a što neće. Uz obvezno štivo učenici imaju mogućnost da pročitaju, obrade nešto po svom izboru, ali to ne smije biti više od 5% od propisanog gradiva.

Na str. 288. piše o ulozi učitelja i nastavnika:

„Osmišljava nastavu procjenjujući prije stečena znanja i vještine učenika, njihove individualne razlike s obzirom na sposobnosti i različite stilove učenja te kulturnu i socijalnu sredinu iz koje učenik potječe, zdravlje, razvojnu dob i interese. Učitelj samostalno kreira i bira materijale i prilagođava ih učenicima u razrednome odjelu ili skupini koju poučava. U poučavanju se uvažavaju i prihvaćaju različite osobnosti učenika.

Učitelj primjenjuje raznovrsne strategije poučavanja, a ujedno i poučava učenike različitim strategijama“

Komentar: Dakle sve ovisi o učitelju, nastavniku, profesoru, nema obveza za predavanjem hrvatske književnosti. Ako učenici kažu da im se to ne čita, ne obrađuje, u pravu su jer u kurikulu piše da nisu obvezni! Ako je učitelj ili nastavnik antihrvatski orjentiran (takvih slučajeva u praksi imamo), ako je lijen, ako je ideološki opterećen moguće je da učenici neće ništa naučiti o hrvatskoj književnosti i hrvatskim književnicima.

Na strani 292. piše:

„Ovaj popis, ponajprije, predstavlja prijedlog tekstova koji, prema procjeni članova Stručne radne skupine, omogućuju cjelovito čitanje usmjereno prema navedenoj svrsi nastave književnosti. Riječ je o otvorenome popisu s kojega učitelj može izabrati tekstove prema svojim profesionalnim kriterijima, no ništa ga ne priječi da za cjelovito čitanje izabere i neki drugi prikladan tekst koji nije na popisu. To se odnosi ne samo na razmjerno suvremene tekstove već i na one starije.“

Ovaj popis predloženih tekstova oblikovan je na temelju nekoliko osnovnih kriterija. Prvi je od njih usmjeravao izbor na tekstove koji odgovaraju kulturno dominantnoj predodžbi o književno vrijednim djelima.

Drugi je kriterij nalagao izbor samo onih tekstova koji su prikladni za učenikovo samostalno cjelovito čitanje.

Zbog toga na popisu nisu mnoga važna djela svjetske i nacionalne književnosti, poput Biblije, Homerovih epova, Don Quijotea, Judite, Ribanja i ribarskoga prigovaranja ili Robinje. To ne znači da se učenici s tim djelima uopće neće susresti, već da će ih upoznati preko najznačajnijih dijelova ili ulomaka, kao što je uobičajeno u nastavnoj praksi. Stoga ovaj popis nipošto ne treba poistovjećivati s popisom sadržaja nastave književnosti ili pregledom „nastavnoga gradiva“.

Dalje piše:

„Treći je kriterij izbora bio primjerenost tekstova dobi učenika i njihovu kulturnome i životnom iskustvu. Ovaj je kriterij osobito važan imamo li na umu činjenicu da djeca i mladi ljudi čitaju sve manje i da je za mnoge od njih čitanje u školi možda i jedina prilika da razviju sklonost prema čitanju i čitalačke navike. Zbog toga se na ovome popisu nalazi razmjerno velik broj suvremenih književnih tekstova koji su redovno bliži senzibilitetu, interesima i potrebama mladih čitatelja.

Naposljetku, popis sadržava tekstove iz različitih književnih razdoblja, djela iz nacionalne i svjetske književnosti te tekstove koji pripadaju različitim književnim vrstama, što omogućuje raznolika kulturna i čitateljska iskustva.“ 

Komentar: Ovo oni nazivaju nacionalnim obrazovnim programom! Sramota!

Budući da se mladima ne čita izbacimo lektiru, budući da im se ne uče padeži izbacimo padeže i olakšajmo im. Zašto uopće gnjaviti djecu matematikom, biologijom, poviješću, književnim jezikom kada ih to ne zanima, gnjavi i ometa u igri. Škole pretvorimo u igraonice pa neka se djeca igraju i na kraju godine svima podijelimo dobre ocjene bez obzira na znanje, bez obzira na sposobnosti.

Po pitanju lektire hrvatskog književnog jezika nedopustivo je da nema Marka Marulića, starih dubrovačkih pisaca, a da su tamo uključeni neki problematični suvremeni autori. Čime su ti autori zaslužili da budu uvršteni u lektiru? Uvrštavanjem nekih suvremenih autora koji su antihrvatski i ideološki usmjereni pokazuje se idiološka opredjeljenost radne skupine.

Dalje piše:

„Još jednom želimo istaknuti da ovaj popis predloženih tekstova za cjelovito čitanje nije zaokruženi obvezujuć I kanonski popis. Njegov je otvoreni karakter posljedica uvjerenja da su usmjerenost na učenika i profesionalna autonomija učitelja temeljna pretpostavka kvalitetnoga odgoja i obrazovanja.“ 

Komentar:profesionalna autonomija učitelja ne garantira kvalitetan odgoj i obrazovanje. To prvenstveno ovisi o znanju, angažmanu i pristupu učitelja, ali i o uvjetima za rad. Ako učitelj i učenik moraju imati bezpogovornu autonomiju nije potrebno praviti kurikul. Dakle, mislim da u nacionalnom kurikulu za hrvatski književni jezik i povijest nema mjesta voluntarizmu niti proizvoljnostima, kako tko misli, kako se njemu sviđa i kako on gleda na stvari i događaje.

Drug Šuvar je uveo praksu da učenici idu u najbližu srednju školu bez obzira na svoje želje i mogućnostima. Također je drug Šuvar uveo da učenici imaju indekse, dao učenicima veliku slobodu: da mogu odbiti odgovarati, da mogu neopravdano izostajati s nastave, itd… (vlastito iskustvo). Zatim je drug Šuvar uveo famozne ugovore s udruženim radom pa se učenici donosili ugovor radne organizacije da su potreban kadar i da će ih ta radna organizacija trebati i time su imali prednost pri upisu. Kada se upisivala prva generacija Šuvarovih maturanata dovoljkaši s ugovorima su istisnuli odlične pri upisu! To je bila famozna Šuvarova reforma koja je srozala školstvo u Hrvatskoj! Izgleda da se Šuvarova reforma nastavlja!

Prijedlog je neprihvatljiv jer umjesto da je određeno što učenici moraju naučiti u prijedlogu se ostavlja mogućnost da učenici biraju što će učiti, čitati i da oni i učitelji određuju što je važno, a što nevažno! Učenici nemaju dovoljno znanja niti iskustva da bi sami mogli donijeti odluku što je važno, a što je nevažno. Ako će učitelji i nastavnici određivati programe i odlučivati što je važno, a što nevažno onda ne treba pisati tisuće stranica kurikula.

Treba ponoviti važnu činjenicu: Izbaciti Marka Marulića iz obvezne lektire a u popis ubaciti suvremene problematične autore je pokazatelj antihrvatske i ideološke opredjeljenosti radne skupine.

Prijedlog radne skupine je uopćen, ideološki usmjeren, antinacionalan, protuhrvatski jer prema prijedlogu radne skupine učenici ne trebaju učiti o borbi Hrvata za oslobođenje, ne trebaju učiti o Domovinskom ratu, ne trebaju učiti o zločinima koji su napravljeni nad hrvatskim narodom (vidjeti prijedlog iz povijesti).

Cijela radna skupina s voditeljem skupine bi trebala odstupiti jer je napravila loš prijedlog, jer je političkom odlukom imenovana, jer nije konzultirala odgovarajuće stručnjake i institucije pri pisanju prijedloga, jer je umjesto stručne rasprave o primjedbama započela uličnu i politikansku kampanju gdje vrijeđaju zdrav razum i sve one koji ne misle kao oni.

Drugovi iz radne skupine, političari i ostali prosvjednici moraju znati da se na ulici ne vode stručne rasprave, također se stručne rasprave ne vode na televiziji i po novinama, portalima već u uredima gdje nema urlanja, zviždanja i pljuvanja. Rasprava se vodi snagom argumenata, a ne ultimatumima! Neprihvaćanje stručnih recenzija (kritika), neprihvaćanje proširenja radne skupine, politiziranje umjesto stručnog rada, davanje ultimatuma i dezinformiranje cjelokupne hrvatske javnosti su razlozi zbog kojih bi radna skupina trebala odstupiti.

Treba pogledati stručne recenzije i pokušati ispraviti nedostatke, a negdje će trebati pisati novi prijedlog (tako kažu strčnjaci). Mora se uvažiti mišljenje stručnjaka i institucija pri izradi kurikula, a ideologiju i politikanstvo treba isključiti.

Dr. Marko Jukić

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save