Opasno postaje kad ljudi spašavaju Boga
Vjera je dar. Ona je ono nadnaravno i teško riječima objašnjivo. Vjera nije ni mišljenje niti samo životna filozofija. Vjera je iskustvo Boga koji se u ljudskim kategorijama ne može obuhvatiti i izreći.
Uvijek ćemo doći na sklisko područje ako uđemo u napast kanalizirati vjerske procese i osobna iskustva vjernika stavljati pod svoj vlastiti sud. Stoga bi svi, napose sami vjernici, trebali manje upućivati upite što tko misli o nečijoj vjeri. Svaki upit tipa što mislimo o onome karizmatiku, o onoj pojavi, o onom svjedočanstvu, o onom seminaru, odvest će nas u slijepu ulicu. Mišljenja sam, da nečija vjera nije provjerljiva argumentima našeg osobnoga mišljenja. To je tajna. Crkveno učiteljstvo je pozvano pravovaljano tumačiti Sveto Pismo kao i pojave na vjerskome području. Ne znam zašto i iz kojeg nadahnuća sve više imamo pojava da se mnogi procesi na vjerskom području guše i obezvrjeđuju. Bez po muke ćemo pronaći „dežurne“ čuvare vjere i katoličanstva. Mnogi od takvih, koji pročitaju nepovjerljive i neprovjerene internet napise, te čudne i neobične knjige, bolje rečeno male knjižice, kritiziraju Papu, biskupe, svećenike, vjernike. Oni si umišljaju da tako čuvaju Crkvu, brane vjeru, moral i promiču učiteljstvo. Naravno da postoje pojave, izjava, neke propovijedi koje nas u dobroj mjeri uznemire i zbune. No, čemu tjeskoba i strah. Zar zaboravljamo da, unatoč ljudskoj slabosti, Crkvu vodi, a vjerom upravlja Duh Sveti?
Težnja za osudom i definiranjem vjerskih osjećaja uvijek se pokazala promašenom. U Djelima apostolskim susrećemo zanimljiv i koristan poučak Gamaliela, uglednoga zakonoznanca toga doba. Dok su se svi u vijeću ustali na osudu i progone apostola i onih koji navještaju Krista on je izgovorio velike riječi. Naime, sazvao je vijećnike i kazao im da se ne uznemiruju što su se pojavili ljudi koji propovijedaju svoje vjerske osjećaje. On je tada rekao da će ono što je od Boga opstati, a ono što je od ljudi svakako će propasti. Iznio im je primjer Teude i Jude Galilejca koji su povukli sa sobom na stotine ljudi ali kasnije je njihov „projekt“ navještaja propao. Očito neke stvari treba prepustiti sudu vremena. Čemu žurba u osudi, zabrani, izrugivanju. Kudikamo bi bilo bolje energiju usmjeriti za molitvu kako bi u Duhu razaznali što je Božje a što ljudsko. Znati čekati na duhovnome području je krepost, a ne nikako ravnodušnost i gubitak vremena. Postupamo poput Petra koji je Isusa htio spasiti od puta križa i patnje. Znamo što mu je Isus na te težnje odgovorio: „Odlazi od mene sotono!“. Petar je samoga Isusa, samoga Boga htio spašavati. I danas mnogi Boga spašavaju a zaboravljaju da je on došao spasiti nas grešne. Cilj vjere nije nikakav vjerski ekskluzivitet ili pravo na određeni broj dionica i zasluga. Bdjeti nad ispravnim tumačenjem vjerskoga nauka treba, čuvati poklad vjere treba, liturgijski život njegovati treba, glas učiteljstva Crkve slušati treba. No, nikako ne treba biti kočničar djela Duha Svetoga, jer Duh puše gdje hoće, a ne ondje gdje ga netko usmjerava ili ga bilo kakve strukture očekuju.
U dobroj mjeri nam u shvaćanju stvari može pomoći poneka priča. Donosim takvu jednu. Židovski student tako priča. Kada sam počinjao učiti za rabina, zbunjivalo me pitanje značenja religije. Je li je bit u tome da se bude dobar čovjek, ili da se bude blizak Bogu, ili da se uzdržavamo od grijeha, ili sve to zajedno? Onda sam jednog dana, dok sam bio u rabinskom koledžu u Jeruzalemu, promatrao kako ulicom prolazi jedan siromašni stari rabin, koji je bio disident u Rusiji prije nego što je došao u Izrael. Znao sam za njegovu reputaciju i divio sam se njegovoj hrabrosti da se suprotstavi Staljinu u najgorim godinama sovjetske torture. Bio je neobičan dan, padao je snijeg u Jeruzalimu – što se rijetko događa. Rabin je polako koračao po snijegu, u cipelama koje nikako nisu mogle zaštititi od hladnoće. Jedino što je bilo na njemu, a moglo ga zaštiti od hladnoće, bio je šal, čvrsto umotan oko vrata. Iz daljine sam vidio kako je naišao na staru prosjakinju. Pružila je ruku njemu, on je zavukao svoju ruku u džep i dao joj nekoliko novčića. Ali, pošto se tresla od hladnoće, nije se mogla dobro služi prstima i novčići su ispali u snijeg. Rabin ih je pokupio i stavio joj u džep. Zatim je skinuo šal, omotao joj oko vrata, i nastavio svojim putem. Dva tjedna kasnije, našao sam se u istoj sinagogi s pobožnim rabinom. Ispričao sam mu što sam vidio i pitao ga zašto je riskirao svoje zdravlje zbog one žene. Tada sam mu s upitom rekao: “Uradili ste to iz milosrđa, zar ne? Jer ste htjeli da učinite dobro djelo?” “Ne”, rekao je on, s primjetnim ruskim naglaskom. “Učinio sam to jer sam vidio princezu na ulici, koja nije imala svoje uobičajeno kraljevsko odijelo, pa sam joj pozajmio svoje.”
Ovaj student zaključuje kako je tada shvatio bit vjere. Bit je u tome da u drugima gledamo ono što bi mogli biti a još nisu. U drugima gledati prinčeve i princeze koji su zbog tko zna kakvih razloga izgubili dostojanstvo. Vjera treba najprije spašavati nas, a ne druge ili čak Boga.
Fra Mario Knezović/Glasnik mira/fratar.net
