Boris Jokić – Politički vuk u janjećoj koži
Politički Vuk Boris Jokić i cjelovita kurikularna reforma
Taj čovjek kojega danas dio ove nacije smatra herojem, i koji se radi dramatske napetosti i stvaranja dodatne fame oko sebe, nije pojavio na otvorenoj sceni i prosvjedima u znak podrške „njegovoj“ kurikularnoj reformi, s rukama se u džepovima slikao s predsjednicom države i ministrom obrazovanja nakon zajedničkog sastanka. Boris Jokić stoji tako pored predsjednice RH Kolinde Grabar –Kitarović, koja se blaženo smiješi, i drži ruke u džepovima hoteći valja poručiti naciji kako je nekonvencionalni frajer, i kako je prošlo vrijeme ne samo kavalirske pristojnosti nego i poštovanja prema instituciji predsjednika države i samoj predsjednici.
Kravata i kulturan stav na slici, u društvu s predsjednicom i ministrom, u situaciji koja je službena i ozbiljna, valjda su za Jokića nešto posve nazadno, kao i svi koji kritiziraju kurikularnu reformu. Dobro je da nije došao još u šlapama i kratkim hlaćama na razgovor s predsjednicom države. Čini se da je takva vrsta nepristojnosti dio današnjeg ljevičarskog anti-bon-tona. Sjetih se tako živopisnih slika Slavoja Žižeka u susretu s tadašnjim predsjednikom Hrvatske Ivom Josipovićem u pohabanoj majici koju nije skidao danima, kosu ne znam je li uopće pere, a na slikama se jasno vidjela i mrlja na hlaćama pored rasporka. Jokić je ipak došao u bijeloj košulji, bez kravate, i barem nije žvakao žvaku kao Igor Dragovan za vrijeme himne. Dakle, u usporedbi s ostalima, Jokić je još i pristojan momak.
Sve donedavno, a pogotovo u vrijeme Zokija Milanovića, činio se kao čovjek golubinje ćudi, nije bilo – za divno čudo – nikakvih govora oko političkih pritisaka na njega i njegovu reformsku ekipu. Odjednom je reforma obrazovanja došla u pitanje kad je sam Jokić, njegovi rezultati rada, njegova ekipa i metodologija došla u pitanje, a kritizirali su je vrlo argumentirano razni eminentni hrvatski znanstvenici koji nisu ni uključeni u kurikularnu reformu. I gle vraga, iz janjeće kože, provirio politički vuk koji je vrlo spretno u javnosti – očito ima kvalitetan PR koji nije iz domaće produkcije – sustavom pritisaka i ucjena doveo ministra Šustara u nepovoljnu situaciju i uzbunio dio ove nacije pa čak i zaveo na krive premise i zaključke kao da je samim time što je ugrožena njegova vodeća pozicija ugrožena i reforma.
Zavodljive parole
„Raščupani“ ministar se u početku mandata zaletio pa je podržao „raščupanog“ Jokića no čini se da nije slutio da Jokićeva nekonvencionalnost nije po naravi tako politički bezazlena kao što je njegova. U političkoj igri čije konce vuku neki jaki igrači i veliki sponzori (je li Tedeschi stručnjak za obrazovnu reformu?) Jokić je preuzeo inicijativu trijumfirajući iza kulisa zagrebačkih prosvjeda koji su medijski najviše odjeknuli po broju okupljenih ljudi, dok u drugim gradovima je sve ostalo na razini prosječnih i ispodprosječnih protestnih okupljanja.
Dio Zagrepčana dao se zavesti parolama tipa „Hrvatska se voli znanjem“ (zanimljivo, ipak se voli srcem, a znanje je pitanje razuma i intelekta), ili „Znanje je igra, ali sa znanjem se ne igra.“ Sve u stilu školskih poskočica, nećemo biflati i bubati nego misliti i kreirati. Onaj koji misli – on misli. Pa kad misli, onda zna da znanje nije igra nego jedan ozbiljan posao, da se čovjek usavršava mukotrpnim radom i da reforma nije sindikalno-feministička ideološka platforma, ili antiklerikalni festival i borba protiv „starih tradicija“ nego pitanje po kojem modelu će se školovati i kakav sadržaj će usvajati naša djeca i na temelju njega promišljati i sazrijevati.
Svi koji smo se dugo školovali, a pogotovo moj naraštaj kao žrtva šuvarovskih eksperimenata, na svojoj koži smo naučili što znači eksperimentiranje s obrazovnim sustavom, ali i što znači njegova krajnja ideologizacija. Na jokićevskim prosvjedima radilo se upravo o prikrivenoj ideološkoj pobuni ultralijeve i ultraliberalne opcije kojoj su sindikati i učitelji poslužili kao paravan i pokriće za glavnu motivaciju podrške „heroju ulice“: anacionalna i anti-teistička odioznost prema reformi koja bi uključila u sebe ono što oni smatraju konzervativnim, tradicionalnim i nazadnim, crkvenim, vjerskim i nacionalnim.
Organizatori su bili dovoljno lukavi pa da u prvi plan istaknu apolitičnu parolu o znanju što je samo po sebi apsurdno – jer tko uopće dovodi u pitanje znanje? I tko dovodi u pitanje nužnost reforme koja bi promijenila puno toga lošega u našem školskom sustavu? Je li problem metodološki ili sadržajni? Ako govore o bubanju, onda je valjda metodološki. Ali što oni smatraju pod bubanjem ako se neke činjenice moraju naučiti?
Vuk i crvenkapica?
Učenici jesu preopterećeni viškom gradiva, no onda je potrebno uključiti više eksperata koji bi procijenili ne samo metodu nego i sadržaj, jer sadržaj je upitan u mnogim segmentima Jokićevog kurikuluma. O potrebi za znanjem i djelotvornosti i korisnosti toga znanja nitko ne spori, no ako ćemo stavljati u prvi plan samo tehnološko-utilitarnu funkciju znanja, hoćemo li onda stvarati djecu robote? Što je s kulturalnim, jezičnim, književnim, filozofskim, duhovnim segmentima reforme i obrazovanjem cjelovite osobnosti, a ne samo budućih korisnika globalne tehnologije?
Ovdje se ponovno HDZ-u osvetila njegova anti-intelektualistička politika i zanemarivanje desne inteligencije koja se bavi kulturom i znanošću. Mnogi su ostali zatečeni i podrškom Predsjednice države Jokiću koja je u svojoj ulozi pomiritelja zapravo dala dečku s rukama u džepovima vjetar u leđa. Možemo samo nagađati o motivima, jer takvim potezom je izgubila dio popularnosti među biračima desnog centra, ali možemo pretpostaviti barem jedan razlog koji bi bio možda nepolitički: i Jokić je američki đak kao i ona, završio je srednju školu u Americi kao i predsjednica Grabar-Kitarović, oboje su na neki način obrazovno formatirani u anglosaksonskom miljeu i razmišljaju na taj način.
Zato mislim da treba preispitati model i sadržaj Jokićeve reforme i u načelnom, strukturalnom smislu: je li ona kopija anglosaksonskog modela i odgovara li takav model Hrvatskoj? Donosi li nam i ideološke natruhe takvog modela koji je strukturiran po načelima scijentizma i anti-teizma i rodne ideologije? To su pitanja o kojima je HDZ trebao misliti prije. U svakom slučaju, momak s rukama u džepovima u društvu predsjednice nije Robin Hood, a ni Che Guevara, još najmanje Einstein, on je nečiji politički vuk u janjećoj koži. A čudi me da je Predsjednica tako naivna kao Crvenkapica…
Zoran Vukman/hrsvijet.net
