Jedno ime novih ustavnih sudaca posebno bode oči – Ingrid Antičević Marinović. Malo mi je teško zamisliti da bi spram nje netko osjećao strahopoštovanje, ili bar obično poštovanje.

Ime koje ulijeva poštovanje

Ustavni suci, i suci Vrhovnog suda, su u većini država svijeta osobe koje se spominju sa strahopoštovanjem. To su u pravilu vrhunski pravni stručnjaci, koji su prošli put kroz sve razine pravosuđa, ugledni i cijenjeni u struci, ali i izvan nje. Ovo potonje je posebno važno: autoritet Ustavnog suda mora biti neupitan, pa time i ljudi koji u njemu sjede moraju biti neupitni sa svakog aspekta. Besprijekorne biografije, bez afera koje se za njima vuku, besprijekornog ponašanja tijekom cijelog života. Ljudi uz čije se ime vezuju pojmovi ugleda i dostojanstva.
Jer, ako tome nije tako, onda se temelji države dovode u pitanje. Pravosuđe je temeljna funkcija svake države, uz obranu vanjskih granica osnovni razlog samog njenog postojanja. Sva vlast, sav autoritet, sav utjecaj čovjeka na čovjeka, temelji se na mišljenju koje drugi imaju o njemu. U civiliziranim državama, kad se spomene ime nekog od sudaca Ustavnog ili Vrhovnog suda, osjeća se strahopoštovanje prema njima i instituciji.

A imena novih sudaca su, po HRT-ovim informacijama, sljedeća: iz HDZ-ove kvote Marko Babić, Snježana Bagić, Davorin Mlakar, Branko Brkić i Miroslav Šumanović. Iz SDP-ove kvote ustavni suci bili bi Josip Leko, Ingrid Antičević Marinović, Andrej Abramović, Lovorka Kušan i Rajko Mlinarić.

Jedno ime ovdje posebno bode oči – Ingrid Antičević Marinović. Malo mi je teško zamisliti da bi spram nje netko osjećao strahopoštovanje, ili bar obično poštovanje. Radi se o ženi kojoj Sabor uglavnom služi kao modna pista, a glava uglavnom da ima na što staviti frizuru. Ženi koja je veći dio života provela u politici lupetajući gluposti, posljednjih godina kao europarlamentarka, a ne radeći u struci kao pravnica. Ženi koja je u prezentaciji premijera Oreškovića vidjela masone, piramide, i „ljude guštere“. Možda nas počasti i kakvom izjavom u stilu „Pipl mast Ustavni sud trast“. Zanimljivo je primijetiti i kako je u Hrvatskoj rašireno pogrešno mišljenje da nam treba stručna vlada – pogrešno, jer vlada po prirodi stvari nije stručno, već političko tijelo – ali nitko ne obraća pažnju na to da su nam u ustanovama koje se trebaju zasnivati na stručnosti ljudi koji često nisu kvalificirani niti da vode kućni savjet. Zapravo, ako je ona (a i neki drugi) kvalificirana za to mjesto, onda bih ja mogao biti primarijus u klinici za tumore.

Ali gledajte s pozitivne strane, bar nisu imenovali Sandru Jakovinu koja je pravnu znanost unaprijedila otkrićem da se nevažeći listići na izborima pribrajaju onomu tko je izbore izgubio! A ni Most nije tražio da barem sedam-osam sudaca Ustavnog suda bude iz njegovih redova.

S Titom na braniku demokracije i ljudskih prava

Svake godine se u Kumrovcu okupe dušobrižnici demokracije, velik dio onih koji 364 dana u godini promiču ljudska prava, demokraciju, i šire granice “slobode”, a onaj 365. dan u godini provedu slaveći lik i djelo pokojnog diktatora. Neki od njih čak negiraju činjenicu da je dotični bio diktator, iako je pojam diktatora davno definiran u političkoj teoriji. Diktator je, naime, po definiciji osoba koja prisvoji vlast mimo demokratskih izbora i vlada zemljom uz neograničene ili minimalno ograničene ovlasti, a od apsolutističkog monarha se razlikuje uglavnom po tome što njegova vlast nije nasljedna, već u pravilu doživotna. Diktature u pravilu prati grubo kršenje temeljnih ljudskih prava, nasilje nad protivnicima režima, tiranija, otimanje privatne imovine – a sve to je pratilo i Titovu diktaturu, naročito u prva dva od tri i pol desetljeća njegove vladavine. Usto je za diktatore tipično stvaranje kulta ličnosti – a Tito je svoj odnjegovao i te kako dobro, s obzirom da on još uvijek živi. Diktatori su bili i fašisti poput Hitlera i Mussolinija, i antifašisti poput Staljina i Ceauşescua. U pravilu, svi diktatori prošlog stoljeća spadaju u jedan od ta dva tora – fašistički i komunistički, što govori da se te dvije ideologije u konačnici, po plodovima koje daju, i ne razlikuju previše.

No ono što mene kopa je kako je moguće da Tito, koji je bio među svega nekolicinom svjetskih državnika koji su odbili u UN-u potpisati Opću deklaraciju o pravima čovjeka iz 1948., i koju SFRJ nije potpisao nikad – jedan od samo 4 članice UN-a koji to nisu uradili! – postane idol zaštitnika ljudskih prava? Titu su uvijek usta bila puna ljudskih i radničkih prava, ali zatvori su mu uvijek bili puni protivnika režima – od Vlade Gotovca do kardinala Alojzija Stepinca!

Kako je moguće da čovjek koji je živio u besprizornom kiču i luksuzu postane idol radničke klase, koja je u milijunima išla u Njemačku za njegove vladavine jer ovdje nije bilo posla, a poznato je da je Titov režim prije svega štitio neradnike kakav je i sam Tito bio? Kako je moguće da jedan tako karikaturalan lik, okićen ordenjem na maršalskoj odori, postane idol „kulturne elite“ koja se inače grozi kulta ličnosti? Kako je moguće da jedan diktator koji je tražio da mu podanici izražavaju pokornost i podređenost nošenjem štafete za rođendan, uz proslavu istog na stadionu koja je stajala desetke milijuna dolara svake godine, postane idolom onih koji svijećom traže neravnopravnost u društvu? Jer, svi znamo da smo u socijalizmu bili ravnopravni, ali su Tito i njegovi dvorjani ipak bili malo ravnopravniji od ostalih.

Moglo bi se dodati da je Tito idol nekih Židova poput Danijela Ivina, ex-Goldsteina, iako ne samo da nikada nije uspostavio diplomatske odnose s Izraelom već je skrivao u Jugoslaviji čuvenog islamsko-komunističkog terorista Carlosa, kad je bio najtraženija osoba na svijetu, i prijateljevao s Arafatom.

Koje onda ti ljudi imaju moralno pravo bilo kome soliti pamet o ljudskim pravima i demokraciji, kad im očito nije ni do jednog ni do drugog, već im je to samo izgovor za promoviranje istih starih ideja i ideologija na kojima je i Titova vlast počivala? Koje pravo imaju predbacivati Prceli ustaške sentimente, kad i sami gaje sentimente spram diktature i režima koji je isto tako bio krvoločan? Oni jednostavno nisu pravi ljudi za to, njihove kritike nisu vjerodostojne, oni ne nastupaju s iskrenih demokratskih ni humanističkih pozicija, pa su time i njihove kritike demokracije u Hrvatskoj, koja jest manjkava, bespredmetne. Uostalom, poznato je još od francuske revolucije – sjetite se Marata! – da oni koji najviše pričaju o ljudskim pravima kad su u oporbi, najviše ljudi šalju na giljotinu kad se domognu apsolutne vlasti.

Tko je sebi prisvojio – kurikulum?

Za najveći cirkus ovog tjedna pobrinuo se Boris Jokić, koji se nadurio kad je saborski zastupnik Ilčić iz Hrasta zahtijevao da se u ekspertnu skupinu doda još ljudi, i dao neke primjedbe na Nacrt reforme školstva.

Istina, politika se ne bi trebala petljati u posao ekspertne skupine – u tome je Jokić u pravu. U svemu ostalom, nije. Prvo, on je tražio od ministra da ga razriješi. Ministar je to odbio, a Vlada i Predsjednica su dali jasnu potporu reformi, miniravši time očito cijelu igru oko reforme. Koja je, da se razumijemo, politička. Ako Jokić ne želi surađivati s ovom vladom – onda zašto traži da ga se razriješi, umjesto da da ostavku?! Ako želi odgovore na neka pitanja, i potporu reformi, te neovisnost u radu – to mu je sve potvrđeno, pa ako je zadovoljan, zahtjev za razrješenjem može povući. Ako nije zadovoljan odgovorima Vlade i Predsjednice te nadležnog ministra – slobodan je dati neopozivu ostavku. Zašto to onda ne uradi? Pa kad bi ga ministar razriješio, on i Vlada bi ispali krivi za propast reforme, a usto bi ispali „katolibani“, i što sve ne. A kad ljudi s nekim ne mogu ili ne žele surađivati, onda ne traže razrješenje nego daju ostavku.
No, problem s Jokićem je što se on duri jer, kaže, politika i političke stranke se ne smiju miješati u reformu. To isto je rekla članica njegove ekspertne skupine, Sabina Glasovac, koja je inače – saborska zastupnica SDP-a. Već to što je ona tamo znači da se politika već i te kako umiješala! A da stvari budu gore – ona i Jokić su tvrdili da su izabrani na javnom natječaju, a ne imenovani od strane SDP-a, da bi se ispostavilo da to zapravo nije istina.

Naime, istu floskulu je bacio i Neven Budak, voditelj Strategije razvoja obrazovanja. Po onom što se zasad zna Jokić ipak nije izabran na javnom natječaju, bio je tek raspisan javni poziv, a na čelo ekspertne skupine imenovao ga je – Neven Budak. Budak, koji je bio posljednji sekretar Komunističke partije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, prije demokracije!
A Budaka je izabrao Milanović, što je i sam potvrdio. Dakle, politika je i te kako već upletena u reformu školstva, u novi kurikulum! U tom svjetlu Jokićev poziv “velikim i malim strankama da ne prisvajaju kurikulum” je zapravo promašen, jer izgleda da ga je jedna stranka već prisvojila, i ne da nikomu da im se miješa. Odnosno – Budak i Jokić su prisvojili kurikulum, i smatraju da se u taj posao, koji se tiče svakog građanina ove zemlje, nitko osim njih nema što miješati.

Koga je zapravo minirao Milanović?

Jokića mi dođe žao. Čovjek je uložio golem napor da dokaže kako je on neovisan o politici, imenovan javnim natječajem, a onda Milanović, mrtav hladan, ispali da je on imenovao Jokića i da je Jokić njegov čovjek.

“Ja sam osobno formirao tu skupinu. Imali smo strategiju znanosti i obrazovanja, na čelu te grupe je bio profesor Budak. Nakon toga je formirana grupa za praćenje provedbe na čelu koje je opet Budak, kojeg pola godine nisu primili ni Orešković ni ministar obrazovanja. Gospodin Jokić je opet bio naš izbor, ako ga ne žele neka ga maknu“, rekao je Milanović govoreći o kurikularnoj reformi.

Ono što je propustio reći je da ni SDP-ova vlada nije primila nikog niti pokrenula reformu školstva gotovo godinu dana. Odnosno da stvar kasni zbog njih i Jokića, ne trenutne vlade. Ali važnije od toga, što je zapravo htio postići tom izjavom? Jer, ovako, ispada da ili laže on, ili laže Jokić. A kao na istoj su strani.
Za Milanovića se inače zna da daje nepromišljene izjave, odnosno lupeta gluposti, ali isto tako i da je prilično lukav manipulator. Radi li se samo o ego-tripu, još jednom skoku s transportera, ili i cijela priča oko Jokića i kurikuluma spada u pakao koji je vladajućima obećao, a koji se očito i ostvaruje?

Inače bih bio spremniji vjerovati bilo kome nego Milanoviću, no činjenice su ovaj put na strani – Milanovića. Što pak govori da bi se ministarstvo ipak trebalo više uključiti u reformu školstva, i ignorirati kuknjavu kako je to „miješanje politike“. Ona je očito i te kako već umiješana. A i prosvjed održan u srijedu je isto tako čista politika.

Izravan prijenos deložacije

Obitelj Vojnović iz Velike Gorice je deložirana iz svog stana zbog duga kojeg je navodno, vratila, ali je kamatar od kog je posudila novac u međuvremenu prodao njihov stan.
Deložaciju je provela policija kojom upravlja ministar iz redova Mosta, Orepić. A deložaciju je pokušao spriječiti jedan od zastupnika te iste stranke, Bulj, koji je bio među okupljenima. „Ova stranka se bori da se ovakve stvari ne događaju“, rekao je. Čudna izjava kad ovakve stvari provodi policija koju kontrolira ta ista stranka.

Jer, ako je priča da su oni taj novac vratili, ali da je kamatar bez njihova znanja u međuvremenu prodao njihov stan trećoj osobi nakon što ga je prepisao na sebe, onda bi MUP ipak trebao prvo provesti neku istragu cijele priče, koja zasad nije posve jasna.

Priča, kako to inače bude u takvim slučajevima, ima i drugu stranu, koja obično ne dospije u javnost. Gospođa Vojnović je, naime, prvo tvrdila da je žrtva kamatara, a potom RBA zadruga koje su ovdje dijelile lihvarske kredite. Navodno je, prema nekim izvorima, ona posudila od kamatara 40.000 eura za svoj posao uvoza tekstila, a potom kod RBA zadruge kredit od 45.000 eura kojim je vratila oko pola glavnice duga osobi od koje je posudila novac, da potom ne bi nikad vratila niti jednu ratu kredita. Sud je prodao njezin stan na dražbi nakon ovrhe još prije osam godina, a osoba koja je kupila stan na sudskoj dražbi, podstanarka, samohrana majka, do danas se u nj uspjela useliti.

U svakom slučaju, ako je potonje točno, onda je sve po zakonu i Bulj nema što raditi tamo, a ako nije, onda je Orepić trebao zaustaviti deložaciju. Bilo bi dobro da se Most malo češće dogovara sam sa sobom.

Obnovimo KPJ!

Doajen HDZ-a Vladimir Šeks, tvorac Ustava, kaže kako u 50 godina nije vidio ovakvu situaciju u politici, te najavljuje svoj povratak. Oštro se okomio na Most, a rekao je i ono što je svima očito – da Vlada ne može i neće opstati bez Karamarka, jer si HDZ to jednostavno ne može i ne smije dopustiti, te da izglasavanje nepovjerenja Karamarku automatski znači i nove izbore. On usto poručuje kako Domoljubna koalicija mora „pokrenuti protuudar“ na Petrova.

No meni je zanimljiv onaj dio njegove izjave za HRT-ov dnevnik u kojem kaže: „I SDP i HDZ imaju u svom korijenu iste ciljeve – ostvarenje države socijalne pravde. Mislim da samo snažna ega vodstva obiju stranaka priječe da se ne prevladaju neka svjetonazorska neslaganja, da se ne sjedne zajedno, da se spriječe eksperimenti i mesijanstva malih stranaka poput Živog zida, Oraha i Mosta i da dvije najodgovornije političke snage nađu novi ‘savez’ za novu hrvatsku državu“. A potom je dodao i kako je dosta podjela unutar Hrvatske!

Da je trećih puteva i putića svima manje-više dosta je prilično jasno, imali smo Savku i “Koaliciju narodnog sporazuma” koja je kasnije prerasla u udbaški HNS, imali smo HSLS koji je nekoć bio moćan pa se raspao na pet-šest stranaka, pravaše koji su se raspali na šezdeset-sedamdeset stranaka, HSS je jedno vrijeme bio jak pa je danas opet na margini, a sad od alternativa imamo Most i Živi zid.

Ali ja stvarno ne znam kako drukčije protumačiti njegove riječi nego kao potrebu da se HDZ i SDP ponovno ujedine, kao kad su Peđa Grbin i Šeks svojevremeno zajednički minirali planirani referendum Željke Markić o promjeni izbornog sustava, koji je išao u jako, jako dobrom smjeru. Tada je Šeks čak pred kamerama za koje nije znao da su još uključene, kao pravi Dark lord Sith, pohvalio svog mladog učenika, rekavši mu: „Čestitam, kolega, bili ste izvrsni“, nakon što je ovaj pred kamerama muljao o tome zašto je referendum loš za demokraciju, a dvostranačje dobro.

Ukratko, trenutno, ako sam razumio Šeksa, nije vrijeme za sukobljavanje oko ideoloških pitanja sa SDP-om, za priče o ustašama koji nadiru ili crvenoj nemani kojoj treba stati na rep. Sad je trenutak da se obnovi bratstvo i jedinstvo sa SDP-om protiv psihijatra iz Metkovića i njegove klike. Zapravo, najbolje bi bilo da se HDZ i SDP ponovo ujedine u jednu stranku. Istu onu iz koje su obje stranke i potekle, ili bar velik dio članova jedne od njih: u KPJ. Ne vidim, naime, kako drukčije protumačiti njegove riječi da je vrijeme da dvije najodgovornije političke snage (HDZ i SDP) nađu novi savez za novu hrvatsku državu, osim kao diskretni poziv na obnovu Saveza komunista.

Visoko podignuta ljestvica Bože Petrova

Vlada je došla do kraja, i to ne zbog oporbe, niti zbog neuspjeha u vođenju države – već zbog, budimo realni, bitke za premoć unutar same vlade između dva jaka čovjeka u njoj – Petrova i Karamarka. Prilično je jasno da će glasanje u Saboru o “političkoj odgovornosti” Tomislava Karamarka zbog poslova svoje sadašnje supruge s Josipom Petrovićem, bivšim članom uprave INE i sadašnjim lobistom mađarskog MOL-a, proći loše po Karamarka, jer je Most jednoglasno protiv njega, a na saveznike među manjinama Karamarko ne može računati. HDZ je stao iza Karamarka, i ne treba isto tako sumnjati da neće otići Karamarko iz vlade, već da će se ići na nove izbore ukoliko mu se u Saboru izglasa nepovjerenje. Tako je ova vlada uspjela sama sebi zabiti nož u leđa nakon svega nekoliko mjeseci na vlasti.

No mene zanima, ako je Petrov toliko dosljedan kod traženja “političke odgovornosti” i tako “visoko diže ljestvicu” u slučaju Karamarka, više nego li je Milanović istu dizao u slučaju Mirele Holy, zašto onda nije tražio ostavku ministra unutarnjih poslova Orepića, iz svoje vlastite stranke, nakon onakve nevjerojatne pljačke unutar same policije, i to od strane čovjeka na kojeg je kao ministar više puta upozoravan? Jer, HDZ je više puta tražio smjene članova Ostojićeve parapolicijske grupe unutar MUP-a, policajaca koji su se bavili što namještanjem, što prikrivanjem dokaza kako je već tada kome odgovaralo. Željko Dolački je uostalom već jednom dobio otkaz u MUP-u zbog takvih stvari.

Naprotiv, kad je tražena politička odgovornost njegovog ministra za očit i vrlo težak propust, on se tome oštro usprotivio, rekavši kako njemu HDZ neće određivati ministre. Izgleda da Petrov ipak baš nije naročito dosljedan, i da i kod njega jedni kriteriji važe za njega i njegove, a drugi za sve ostale. Po čemu dosta podsjeća na Milanovića.

Autor: Marcel Holjevac / 7Dnevno

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save